Crvene mrlje

Kojim je to idiotima palo na pamet podignuti u Splitu spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a onda taj mramorni znamen ostaviti na nemilost ulici, lišiti ga elementarne sigurnosti i zaštite, čak i objektiva nadzorne kamere?

Koji su se to idioti drznuli spomen-obilježje jedinici nazvanoj po slavnome nacističkom vojskovođi prepustiti nesputanom iživljavanju fanatiziranih antifašističkih hordi, tretirati ga dakle kao baštinu drugoga reda, takoreći kao memorijalno siroče?

Kakvi su se to idioti mogli nadati da će spomeničko zdanje koje budi najljepše uspomene na ustaštvo i Endehaziju, na Hrvatsku do Drine i na Jasenovac do Save, biti dobrohotno i otvorena srca prihvaćen u gradu u kojem bez prestanka ključa antihrvatsko raspoloženje, a kulturnom i javnom scenom dominiraju oni što ih je bivši gradonačelnik ispravno definirao kao “urbane Jugoslavene”?

Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?

Takva si pitanja ovih dana postavljaju zabrinuti građani, a među njima i ono najvažnije: Tko će, bez obzira na “nepoznate počinitelje” i sveobuhvatnu potragu za njima, preuzeti odgovornost za počinjeno nedjelo?

Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje.

Zašto nas je ovaj teroristički akt iznenadio? Što smo poduzeli da se on ne dogodi? Odnosimo li se na doličan način prema spomeničkoj građi koja je od presudne važnosti za profiliranje kolektivnog pamćenja? Što to znači puštati spomenike u javni optjecaj bez nadzora, zaštite i naoružane pratnje?

Dosadašnje reakcije na nezapamćen zločinački pothvat bile su uglavnom primjerene. Gradonačelnik Ivo Baldasar kazao je da “najoštrije osuđuje” nedjelo, te ocijenio kako se “očito radi o namjerno izazvanoj provokaciji” i “sramotnom omalovažavanju žrtava Domovinskog rata”. Time je naglasio i jasnu razliku u odnosu na događaj koji se zbio prije nepunih šest mjeseci – 10. travnja ove godine – kada su još uvijek neotkriveni počinitelji porazbijali nadgrobne ploče na starome splitskom židovskom groblju na Marjanu. Tada je, podsjetimo, gradonačelnik izjavio kako se radi o ispadu nestašnih pojedinaca kojima “nedostaje kućnog odgoja” i koji “vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana”.

Precizno istaknuta nejednakost između neukih i loše odgojenih momaka koji ne znaju što čine (pa su oskvrnuli židovsko groblje na dan osnutka NDH), te opakih terorista koji planski izazivaju provokacije i vrijeđaju ratne žrtve (pa su oskvrnuli proustaški spomenik crvenom bojom), povoljan je ideološki okvir za daljnje društvene akcije.

Upečatljive su bile i reakcije čelnika braniteljskih organizacija, poglavito onih iz HOS-a, koji su najavili da će sami otkriti i najstrože kazniti izvođače “gnusnog i kukavičkog čina”, a pritom su zamolili “prijatelje”, navijače Torcide, da im “pomognu u potrazi za počiniteljima”. Štoviše, već su javno oglasili sumnjivce i usmjerili hajku prema Facebook-stranici “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, što je službeni braniteljski portal popratio borbenom parolom “HOS i Torcida u lovu!”, a web-komentatori obogatili širokim asortimanom smrtnih kazni koje čekaju obilježene zlikovce.

Potpuno brisanje razlike između djelovanja državnih istražnih organa i pohoda spontano okupljenih batinaških kordona – neformalno sklopljen savez praćen discipliniranom šutnjom nadležnih, pogotovo gradonačelnika Baldasara, koji sada ne nalazi za shodno zbunjivati javnost napomenama kako bi u pravno uređenoj državi istrage trebale biti u nadležnosti policije, a ne braniteljskih udruga i navijačkih skupina – pružit će građanima prijeko potreban osjećaj sigurnosti.

Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!

Krajnji je čas da gradske vlasti donesu odluke o konkretnim mjerama zaštite spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a zatim i svih njemu sličnih. Prijedlozi se nameću sami od sebe:

Pod 1) Spomenik treba opkoliti s više nadzornih kamera koje će raskrinkati anonimnost budućih počinitelja zločina, a vjerojatno ih i obeshrabriti u djelovanju. Metoda se pokazala uspješnom kod zaštite spomen-obilježja dr. Franji Tuđmanu na splitskoj rivi koji je i danas pod budnim očima sigurnosnih naprava montiranih na obližnjim kandelabrima.

Pod 2) Spomenik treba opskrbiti naoružanim stražarima, što se također pokazalo efikasnim u slučaju brončanoga Tuđmana, kojeg su mjesecima nakon postavljanja čuvali pripadnici policije. Dodajmo da je stvar postala i turistički atraktivna: strani su gosti u velikome broju dolazili razgledati jedinoga svjetskog diktatora koji i nakon svoje smrti ne izlazi u javnost bez tjelesnog osiguranja.

Pod 3) Spomenik treba opasati bodljikavom žicom, a ispod ukrasnoga bilja kojim je okružen postaviti minsko polje. Dužni pijetet može se iskazivati i iz daljine. Osim toga, ambalaža od bodljikave žice i tabla s natpisom “minirano” (plus mrtvačka glava) simbolički će još snažnije naglasiti najvrjednije tekovine Endehazije koje ime Rafaela viteza Bobana nesumnjivo priziva.

Pod 4) Fakultativno: oko spomenika, uz konzultacije s arhitektima, treba podignuti četiri bunkera od klesanoga bračkog kamena iz čijih će otvora viriti mitraljeske cijevi. Revno ljudstvo na počasnoj straži valja opremiti bojevom municijom i dati mu ovlasti da bez upozorenja puca u sumnjivce, ali i u sve one koji s nedovoljno poštovanja prolaze kraj memorijalnog kompleksa.

Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi. Kakva su to, uostalom, nenaoružana sjećanja? Čemu bi ona imala služiti? Kakva je to uopće službena povijesna istina ako neće imati namjenu da zgromi prokletog neprijatelja, ako neće štektati poput strojnice i udarati snagom granate? I zašto se onda i dalje pretvarati da njeni simbolički izdanci – kao što je to spomenik jedinici nazvanoj po voljenome nacističkom vojskovođi – mogu biti dočekani s miroljubivim odobravanjem?

Naprotiv, imamo sve razloge za strah. Dužni smo biti na oprezu. Moramo biti spremni i za dom i za najgore scenarije. Obavezni smo spomenička svetišta koja pronose vrijednosti ustaštva štititi poput vojnih utvrda, zato jer su ona i podignuta za borbene svrhe i zato jer tko zna koliko ideoloških fanatika, mrskih antifašističkih spodoba, vreba iz busija s kanticama guste tekućine u rukama.

Naposljetku, ako smo u Splitu golom silom uklonili stotine partizanskih spomenika i obilježja, što ima logičnije nego silom braniti one koji su zauzeli njihova mjesta? Danas, kada je crvena boja otvorila rane na bijelome hrvatskom mramoru, sjetimo se da je crnom farbom stalno zasuta tabla s nazivom Ulice žrtava fašizma, i to tako da se mrlje uopće ne vide, kao ni tabla.