Ovako se živit više ne može

Foto: Jadran Boban

U selu Parčićima, skrivenom pod plaštem bujne šumske vegetacije duboko u brdima Bukovice, na 15 kilometara od Kistanja, prije rata i akcije “Oluja” živjelo je u 83 kuće 350 stanovnika, pravoslavnih Srba. Osim osnovne škole, u selu su radile dvije trgovine i dva restorana koja su nudila nadaleko poznatu domaću janjetinu. Postojalo je ondje nekoć i autobusno stajalište, s kojega su oni koji se primarno nisu bavili stočarstvom i poljoprivredom kretali na posao prema Zadru, Kninu ili Šibeniku. Zanimljiva je i priča o struji u selu, koje je bilo sve do “Oluje”, nakon koje je – u akciji čišćenja terena, iako u Parčićima nisu zabilježena izravna ratna djelovanja – netko, dokazujući valjda svoje domoljublje, odlučio ispiliti i uništiti električne stupove, poskidati i potom, vjerojatno, kao otpad prodati čelične i aluminijske vodove. Pored toga, tada je devastirana većina kuća, a dio njih je i zapaljen; nekoliko starijih mještana, onih koji su smatrali da nema potrebe za bijegom, tom je prilikom ubijeno.

Danas u Parčićima, unatoč tome što je 27 kuća obnovljeno, živi svega petero povratnika, uglavnom starije dobi – skućili su se u jedinom naseljenom zaselku Vukšama, gdje već dvanaest godina žive bez struje, a počesto i bez vode ako im nebeskom milošću kiša ne napuni gusterne. Jer vodovod do tamošnjih sela i zaselaka ni prije rata nije stigao, ponajviše zbog teške konfiguracije terena. Tako je život u Parčićima po mnogome nalik onome na prapočecima civilizacije…

Prilikom našeg posjeta pokušali smo – uz svesrdnu pomoć Borislava Šarića, zamjenika načelnika Općine Kistanje, i Rastivoja Bezbradice, vijećnika SDSS-a u Skupštini Šibensko-kninske županije – sudbine povratnika skicirati u kratkim crtama, kroz anegdote i blic-prisjećanja onih koji, poput većine u ovom i sličnim mjestima u okolici, ne boluju od brzog zaborava.

Jovan Vukša (71) ne zamara se otvorenjima novih šoping-centara kakvi niču posvuda po Hrvatskoj; njegov je život uglavnom sveden na golu egzistenciju, preživljavanje iz dana u dan, pa nas je prvo priupitao:

– A oćemo li riješiti struju, kako ćemo s njom? Ima dvanaest godina da sam se vratio u selo, stalno se obećava. Ovako se živit više ne može, dan je sve kraći a noć sve dulja… Da barem imam maćehu il očuha u Vladi, možda bi se nešto i riješilo, što mislite? – pokušao je humorom prikriti gorčinu.

– Borimo se s tim. Više su sile u pitanju, politika se mora izboriti s tim problemom. Projekt elektrifikacije za selo je gotov, ali iz nekog razloga stoji – odgovara mu vijećnik Bezbradica.

Borislav Šarić pobliže pojašnjava problem.

– Riječ je, nažalost, o čisto političkom, a ne financijskom problemu. Jer umjesto da se uloži po procjeni, od tri do četiri milijuna kuna, u povlačenje kablova od susjednog sela Medviđe ili u izgradnju posebne trafostanice 200-tinjak metara niže u selu, novac se ulaže u obnovu postojeće niskonaponske mreže u nekim drugim kistanjskim zaselcima. Ne kažem da ne treba obnoviti mrežu, no primarno je izgraditi je ondje gdje struje uopće nema – kaže zamjenik općinskog načelnika.

Sluha za probleme ovdašnjih ljudi konstantno nema u Benkovcu, kamo su čelnici Općine Kistanje višekratno, posljednji put u martu, dostavljali zahtjeve za električnim priključkom, 20 njih; za to je naime zadužena zadarska Elektra. Osim zahtjeva povratnika, tu su i zahtjevi onih čije su kuće obnovljene, ali se (još) nisu vratili. Zahtjeva bi, kaže Šarić, bilo i više, no iz benkovačke centrale Elektre kaže da nemaju tehničkih uvjeta da zaprime sve – kada dođe do toga da se stvore ti uvjeti, odgovori su da nema dovoljno zahtjeva… Prava birokratska kvaka 22, poznata svima koji su se našli u sličnoj situaciji. Ipak, kistanjski su općinari optimistični, pa vjeruju da bi struja Parčićima mogla doći u roku od godinu dana.

– Nekome ne odgovara da selo zaživi. Pet mlađih porodica vratilo bi se odmah iz izbjeglištva kada bi selo dobilo struju. Bavili bi se ovdje stočarstvom, ondje gdje su sada rade tek povremeno ili uopće ne rade – tvrdi Šarić.

Jovan Vukša dobio je obnovu četvrte kategorije: na kuću mu je postavljena nova ploča, a napravljen je i kat s dvije sobe, u kojima prespavaju njegova djeca, sin i dvije kćeri, kada ga posjete. Na kućnom pročelju u oko odmah upada razvodna kutija, zasad posve beskorisna. U prizemlju su krevet, stol kojim dominira svijećnjak, plinsko kuhalo i peć na drva, a u drugom kutu čami hladnjak izvan funkcije, dobiven na dar. A prije rata i izbjeglištva Jovanova je obitelj imala i zamrzivač i vešmašinu i televizor… kada se 2002. vratio, ništa od tih uređaja nije zatekao. Danas živi od nekoliko koza i jarića. Svježe meso, uglavnom za svoju djecu, odnosi u nekoliko kilometara udaljeno Biovičino Selo na čuvanje u zamrzivaču nekog od poznanika, kod kojih napuni i mobilni telefon. No prije mora pronaći nekoga tko će ga odvesti i vratiti otamo, što ga počesto košta stotinu i više kuna. Pokretna trgovina u Parčiće dolazi dvaput tjedno, obično srijedom i nedjeljom.

– Od njih naručim kruv, manistru, ulje, mast i piletinu, koju moram isti dan spremiti jer je inače moram bacit – kaže Jovan, koji dane krati vodeći koze na ispašu.

A kada padne mrak, svatko se ovdje zatvori u svoju kuću: nema se tu puno što pričati s ostalima, sve je odavno ispričano, kaže nam. Napuštamo ga praćeni muzikom s njegova malog radija na baterije, koja postaje sve tiša što se više udaljavamo…

Zarasla staza vodi do kuće Radivoja i Stoje Vukše, koji su u braku punih 57 godina. Pogled s njihovog trijema oslikava dva vremena: na staru kamenu kuću, s čijih se zidova ne može sprati čađa od paljevine, naslanjaju se još dva kamena objekta urušenih krovova, iz kojih strše drvene grede i cigle koje je posljednja bura razbacala – nekoliko metara do njih stoji nova kuća, podignuta u sklopu obnove. Strujom se napaja preko agregata, koji je Radivoje kupio u Kninu za 900 kuna.

– Benzinac, kineske proizvodnje. Radi mjesec-dva, a onda se zaštopa anlaser, pa ga moram stalno čistiti. Guta litru nafte na sat, to ti je jedanaest kuna po satu. Ipak, dobijemo malo svjetla za večerom, a i Dnevnik pogledamo – tumači nam Rade.

Razgledavajući obnovljenu kuću Vukšinih, teško je ostati ravnodušan. Država je pomno sve predvidjela, priključke poput pipa i utičnica, pa i električni bojler u kupaonici. Sve je, naravno, izvan upotrebe… U kući je, na sreću, plinski frižider koji je Radi lani poslala svastika iz Ljubljane. No boca plina stoji 132 kune, a traje 40 dana.

– Svastikin muž je bio pukovnik u armiji i kada je umro, njoj je ostala velika penzija – otkriva nam Rade pozadinu priče o darovanom hladnjaku. Njegova je poljoprivredna mirovina ravno 800 kuna, Stoja dobije još 400, pa tako dotekne za najosnovnije troškove.

– I tu sam penziju osigurao za vrijeme moga Tite. Uvijek tako kažem, jer takvoga majka više neće roditi na ovoj zemlji. Tada se živjelo dostojanstveno, a danas mi ovaj mobitel troši više nego išta drugo, zovnem u Srbiju i eto ti 30 kuna – govori Rade.

Ponekad dodatno zaradi i od prodaje janjaca; drži oko dvadesetak ovaca i nešto kokoši, obrađuje vinograd i pravi vino, peče rakiju lozovaču. Napravi i zamke za krave, uz koje je vezana i pomalo bizarna anegdota. Jedna je braniteljska zadruga iz Vodica, po pričanju našeg domaćina, zadužila osobu da u Biovičinu Selu čuva krave, no one bi uslijed nemara danima ipak lutale i zalazile na Radine oranice i livade, rušeći ograde i pasući travu, tako da bi Rade ostajao bez hrane za svoje blago. Stoga se domislio i od ostataka aluminijskih žica s vodova napravio zamke koje zaustavljaju krave, no jedna se pritom nedavno ugušila, pa je morao davati iskaz na sudu…

I supružnici Vukša spominju struju koje nema.

– Tako oni pjevaju već 12 godina. Doći će, kažu, i ponavljaju to svake godine. A da struja jednom i dođe… mi smo ionako pri kraju, ako znate na što mislim – govori Stoja.
Život ipak ide dalje u ovoj pustoši, pa tako i mi odlazimo do kuće u kojoj živi Andrija Vukša sa 95-godišnjom majkom, o kojoj svakodnevno mora skrbiti. Dok se primičemo, sjedi u malom dvorištu i otpuhuje dimove iz lule. Pogled u unutrašnjost stare kamene kuće, devastirane ali i jedne od rijetkih koja nije zapaljena, otkriva nam teške materijalne uvjete u kojima majka i sin žive: goli betonski pod, zidovi iz kojih probija plijesan, krevet na kojem, uglavnom bez riječi, leži starica…

– Nemam ničega i ništa pod milim bogom nego ovo što vidiš. Ne uzdam se, ako me to pitaš, da će struja ode poteći, nema novaca za to. Iako bih volio barem frižider imati, drugo me ne zanima – kaže Andrija, koji se nikada nije ženio, a prima svega 800 kuna penzije.

Privučen našim razgovorom, pojavljuje se Andrijin polubrat, koji je u selo stigao iz Beograda gdje živi od 1995., da mu pomogne oko bolesne majke.

– Rođen sam tu, na kraju sela, kozjim stazama oko 25 minuta odavde. Rado bih se vratio, samo da selom poteče struja. Jer evo, za koji će se dan morati u krevet već u pet-šest popodne… a ja najradije nikada ne bih bio u njemu – govori nam Pavao Vojvodić, Paja za prijatelje. Pitamo ga zar se već toliko navikao na velegrad i njegov noćni život.

– Ma, jebo te velegrad, kada ti tako moram reći! Gladnih i prosjaka na svakom koraku, nedavno me izdžeparilo u tramvaju, ukralo skoro dvije hiljade dinara i petnaestak eura… Bio sam ljut ko pas, jedva i to malo tamo zaradim – kaže nam, dodajući usput da obnovu svoje kuće ne može dobiti zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

– Kada bi se stvorili normalni uvjeti, ovdje bih se bavio mužnjom krava i stočarstvom, ako mi brat zametne krave. A što bih drugo, ta neću banane saditi! – kaže čovjek koji je nekada bio u puno boljoj poslovnoj i životnoj situaciji.

– Mi smo mahom radili: Zadar, Rijeka, Split… evo, ja sam do rata na Bilom brigu bio bagerist i rukovoditelj mašina i strojeva.

Prvi se sumrak nadvija nad Bukovicom, Andrija je već vratio koze s ispaše, Paja je krenuo nasjeći drva. U kući Vukšinih pali se prva voštanica, pa se domaćinova silueta ocrtava na zidu. Zamire svaki razgovor u prostoriji, a ukućani, pretpostavljamo, već u mislima kreću na spavanje, premda se jutro iz ove sve sumračnije perspektive čini stoljećima daleko…