Tea Vidović: Treba nam više od puke tolerancije

Foto: Jovica Drobnjak

Za jednogodišnje studentske razmjene u Njemačkoj diplomirana sociologinja Tea Vidović iskusila je život strankinje; zainteresirala se tada za teme kulture, identiteta, različitosti i migracija, što ju je dalje usmjerilo prema životnom pozivu, pa je sada zaposlena u Centru za mirovne studije, gdje se bavi integracijom osoba koje u Hrvatskoj traže međunarodnu zaštitu, azil. Razgovarali smo povodom njenoga prvog filma “Snajka traži sreću”, koji je 22. rujna, na Svjetski dan mira, prikazan u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu.

– Posao me doveo u situaciju da sam svaki dan u kontaktu s ljudima koji su ovdje stranci. Upoznata sam s poteškoćama na koje nailaze i zajedno s kolegama nastojim da se to promijeni, kako bi hrvatsko društvo bilo mjesto dobrodošlice i za nas i njih, a film je dodana vrijednost tim nastojanjima, govor o tome da nije rješenje samo nas staviti jedne kraj drugih, bez ikakvih doticaja, komunikacije i razmjene. Važno je razumjeti kontekste formiranja različitih kultura. I sama sam se, udajom za Roma s Kosova, našla pred sličnim zadatkom; zaključila sam da je najlegitimnije izložiti samu sebe, pa u filmu progovaram kroz vlastita iskustva, prateći promjene i faze u svom osobnom interkulturalnom odnosu.

Dijalozi o vjenčanici

“Snajka traži sreću” je dokumentarni film koji prati vrijeme od vašega vjenčanja do posjeta porodici supruga Mirsada, Roma s Kosova, te prikazuje različitosti dviju kultura. Što ste, tijekom rada na filmu i poslije, uvidjeli?

Početna je ideja bila da snimam prvi susret mojih i njegovih roditelja na Kosovu, ali on se zbio prije nego što je započela Restartova škola dokumentarnog filma, za koju sam se prijavila. Dvojila sam oko toga koliko bi od mene bilo fer da našim roditeljima uperim kameru u lice prilikom prvog susreta; mučila me etičnost tog čina, pa sam odustala. No kada je počela filmska školica, puno toga mi se iskristaliziralo, pa sam došla do toga da vjenčana haljina treba biti nešto čime ću prikazati razlike dviju kultura. Ona je simbolizirala nešto što smo Mirsad i ja gurali pod tepih, no onda smo se odlučili suočiti i s njom i sa svime što ona nosi. A tijekom snimanja i montiranja filma uvidjeli smo mnogo toga, bio je to predivan proces: najprije gledaš i slušaš sebe na ekranu, a potom se suočavaš sa svojim pogreškama i prednostima u komunikaciji. Uz to, sve je bilo jako zabavno, primjerice jedan dan razgovaramo i zaključimo kako ne bih trebala nositi vjenčanu haljinu, a onda drugi dan montiramo snimljeni materijal i shvatimo kako oboje zapravo želimo vjenčanicu. Bitno je da uvijek jako puno razgovaramo. To je za mene bila dodana vrijednost tijekom trajanja škole dokumentarnog filma: proces samorefleksije, dijaloga, promišljanja o socijalnom kontekstu u kojem boravi jedna i druga strana. Jako mi je važno da odem s filmom na Kosovo i ondje otvorim dijalog o toj temi.

Koliko je teško biti u mješovitom braku?

Svoj brak uopće ne doživljavam kao mješovit, nas dvoje dijelimo zajedničke vrijednosti i u tom pogledu nemamo problema. Dapače, jako se dobro slažemo i nadopunjujemo. Problemi nastaju u odnosu s drugima: kako reći obitelji i prijateljima da sam se zaljubila u Roma, kako će on biti prihvaćen u Hrvatskoj, hoće li pronaći posao i svoj krug prijatelja ili će se stalno oslanjati na mene. To su bile početne dileme, koje smo rješavali korak po korak. Mislim da smo neke ljude šokirali informacijom o vjenčanju, ali u pokušajima objašnjenja nisam nailazila na razumijevanja, pa smo ih doveli pred gotov čin i sada se zajedno učimo (su)živjeti s nastalom situacijom. Uživam u promatranju tih promjena u ljudima!

Mi smo sada porodica 

Jedno od pitanja koje vas je mučilo jest strah da nikada nećete biti “snajka” kakvu želi suprugova obitelj?

Taj strah je prisutan, jer mi ne živimo u istom mjestu gdje i njegovi; njegova porodica nema priliku vidjeti našu svakodnevicu i zbog toga je ne može ni razumjeti. Oni žive u svom kontekstu i tradiciji te se prema meni odnose u skladu s onim što je u njihovoj kulturi pristojno i normalno. Mnogi su mi rekli kako bih trebala biti mudra i razumjeti njihovu poziciju jer će oni moju teško razumjeti, no s time se ne slažem: Mirsadova porodica dovoljno je mudra da sasluša moju poziciju, jer nije ovo situacija da nekoliko puta u životu dolazim kod njih – mi smo sada porodica! A da bismo bili dobra porodica, trebamo se upoznati, jer će s vremenom biti sve više tih doticaja različitih mišljenja. Važno je pronaći dobar način za otvaranje takvog dijaloga, a za mene je to u ovom trenutku film “Snajka traži sreću”.

Koliko je bitno razumjeti vrijednosne sustave različitih kultura?

Spoznavanje različitih sustava vrijednosti jako je važno i unutar jedne kulture, a onda i u suodnosu dviju ili više kultura. Svatko polazi iz vlastitog sklopa “normalnosti” i zato često dolazi do čuđenja ili nerazumijevanja pri susretu s nekim tko misli ili živi drugačije od onoga što je nama normalno. A kada bismo znali više jedni o drugima i više međusobno komunicirali o onome što je normalno i jednima i drugima, bilo bi nam lakše, jasnije i – nakraju – ljepše. No često se izbjegava razgovor o tome i savjetuje se tolerancija koja je, po meni, pasivna: to je guranje problema pod tepih, ignorancija. Mislim da si takve ignorancije ne možemo priuštiti, pogotovo kada je riječ o privatnoj sferi i suživotu.