Ahiret TV

Dnevnik, Nova TV

Silovit rast popularnosti OraH-a mogao bi se sažeti naslovom romana Johna Steinbecka – “Plodovi gnjeva”. Ogorčeni građani sve masovnije podržavaju tu stranku. To su pobunjeni ljudi. Što je pobunjeni čovjek, pita se Albert Camus, i odgovara: “To je čovjek koji kaže ne.” Takvi su dva puta bili većina u Sloveniji, a skoro i u Italiji. U Hrvatskoj ih je očito sve više, prema zadnjoj anketi – kako doznajemo iz emisije – gotovo 18 posto. Mirela Holy nastupila je u Dnevniku Nove TV skromno, nepretenciozno, zabrinuto zbog “neodrživog rasta”. Vidi se da je i sama zapanjena razvojem događaja. Ne glumi. Ne zauzima pozu važnosti. Iskrena je. Priznala je da razvoj stranačke infrastrukture ne prati rast popularnosti OraH-a. Radi sve suprotno preporukama političkih i komunikacijskih stručnjaka (nije li krajnje vrijeme da se u Hrvatskoj nakon toliko neuspjeha sve počne raditi obrnuto?) i sve joj se, kao kralju Midi, pretvara u zlato. Cijelo ljeto čistila je stranačko članstvo od ljudi koji nisu pročitali statut i bili aktivni u radu stranke. Takve je prevodila u status simpatizera. Svi se naši lideri, posve suprotno, hvale i razmeću velikim brojem članova. Pretvaranje velikih, masovnih stranaka ljevice u male operativne mehanizme dva je puta požnjelo uspjeh. Lenjin je, nasuprot Trockome, u Bruxellesu 1905. umjesto široke narodnofrontovske organizacije od stranke napravio mali borbeni stroj i uspio. Josip Broz Tito je 1928. učinio nešto slično, uklonio frakcije i stranku pretvorio u torpedo. Eto, to radi i “mala glavica” šefice OraH-a (čuveni Čačićev “kompliment” Mireli Holy) i zasad joj dobro ide. Sviđao se OraH nekome ili ne, to su očite potvrde da apatija ipak nije posve savladala Hrvatsku.

Dnevnik 3 

S programske sheme uklonjeni Dnevnik 3 bio je puno više od informativne emisije. Vjernim gledateljima Prvog programa on je bio svojevrsna prijelomnica večeri, sidro koje te drži na Prvom programu nakon središnjeg Dnevnika i emisija nakon koje odgledaš Vijesti iz kulture, pa čekaš idući sadržaj, recimo odličnu seriju “Fake or Fortune?”. Sad Dnevnika više nema, pa na Prvom ostaju samo ljubitelji “Kuće od karata”, ali ta serija ima, kako se čini, manju gledanost od Trećeg dnevnika. To u krajnjoj konzekvenci znači da su gledatelji Prvog programa Hrvatske televizije otjerani na Novu TV i RTL, čiji čelni ljudi, dakako, trljaju ruke od zadovoljstva. Gledanost njihovih kasnih vijesti je porasla. To je ista stvar kao svojedobno prebacivanje jutarnjih vijesti na Četvrti program. Četvrtome nije pomoglo, ali je Prvome nanijelo veliku štetu. Ovu grešku HTV treba čim prije ispraviti, jer će vrlo brzo postati nepopravljiva.

Dnevnik Očenašeka, HTV 3

Treći program javne televizije još uvijek od obične zna napraviti Veliku subotu. “Dnevnik Očenašeka”, ekranizacija Majerove turobnije proze (frivolni, hašekovski “Dnevnik malog Perice” puno je poznatiji zbog Golikova filma “Tko pjeva zlo ne misli”) i danas, 45 godina nakon snimanja, djeluje vrlo svježe. Dobro ocrtanim karakterima, vješto napisanim dijalozima i živahnim kontekstima vrijeme naime ne škodi, unatoč nešto slabijoj kvaliteti tona i očitoj neimaštini u kojoj je serija snimljena. Očenašek Špiro Guberina, gotovo poput Melkiora, po gornjogradskim krčmama, uz gemište, vidi slike nadolazećeg užasa. Malo će koja današnja serija nakon 45 godina tako dobro izdržati test vremena.

Gledajući Treći program čovjek katkada zaboravi u kakvoj zemlji i u kakvim vremenima živi. Hrvatska naime sve više nalikuje na mračnu viziju Stipe Šuvara, koji je prije 15 godina vidovito ustvrdio da ćemo postati zemlja konobara i hotelskog osoblja, koje u posezoni dvori umirovljene Nijemce niže srednje klase… Cijelu subotu čovjek, građanin i ljubitelj Trećega imao je priliku za užitak u klasičnom. Film Jamesa Ivoryja “Jefferson u Parizu” ne spada u najbolja djela “kalifornijskog Engleza”, ali i osrednji Ivory još uvijek je sjajan. Klasik Akire Kurosawe “Dersu Uzala” priča je koju bi svatko trebao vidjeti prije no što umre. Subotu na Trećem obilježili su i “A. K. / Akira Kurosawa”, dokumentarac o Japancu, i “Američki gangster u Parizu”, noirovska konfekcija više srednje klase. Da je bolje, ne bi valjalo!

Intervju tjedna, HTV 4

Radimir Čačić artikulira sveprisutni paradoks hrvatskog javnog sektora: u njemu postoji višak, ali istovremeno i manjak zaposlenih. “Potrebno je smanjiti teret javnog sektora”, kaže Čačić, “posebno javnih tvrtki i broja ljudi, pokrenuti gospodarstvo stavljanjem u pogon postojećih resursa, realizirati projekte u energetici i slično. Sada je u javnim tvrtkama oko 30 posto ljudi previše, a 15 posto premalo, jer kada se treba nešto napraviti, onda se nema s kim.” Posve je u pravu, samo bi bio puno uvjerljiviji da njegova bivša stranka, HNS, nije prvak svijeta u kadrovskom zbrinjavanju u javni sektor. Čačić je referendum Željke Markić opisao kao bumerang koji se, zbog nečinjenja, vraća Vladi. U Hrvatskoj se vlast ne valja ulicama, već po referendumskim štandovima. Ultrakonzervativna politička klasa, u nakani održavanja statusa quo koji joj odgovara, blokirala je svaku promjenu. Sada su dobili referendumski pokret. “Ovo što Željka Markić nudi, a referendum će vjerojatno proći, omogućili su SDP i HDZ. Bacili su bumerang i sada samo čekaju da ih udari”, tvrdi lider Reformista.

Krajnje je vrijeme da stranke sjednu za stol i dogovore se oko racionalnih strateških promjena u državi, dok još imaju kakvu-takvu kontrolu. Ako neće oni, ima tko hoće – to se vidi. Tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju, kaže pjesnik.

Otvoreno

Gordan Jandroković kaže kako imamo još godinu do izbora, pa HDZ ima vremena osmisliti program reformi. Dakle opet stara pjesma. Čovjek bi se mogao kladiti da vrh stranke u ovom trenutku nema odgovor ni na jedno važno pitanje. Kakav će biti porezni sustav, koliki će biti PDV, koliko ćemo županija i općina imati? Kako obraditi stotine tisuća hektara neobrađene zemlje? Kako u zemlju privući domaće investitore, a ne strane? Domaći su naime ključ. Koje agencije, zavode i institute ukinuti, a koje racionalizirati? Koje dijelove javnog sektora treba dati u outsourcing? Zašto primjerice brojne agencije ne bi zarađivale za život na tržištu? Kako smanjiti proračun na stotinjak milijardi kuna, što je hrvatski fiskalni kapacitet? Martina Dalić istupila je iz stranke uz tvrdnju kako HDZ nema nikakav program, a Hrvatska nije spremna za još jednu nespremnu vlast. Ima žena pravo, ali ne mora se brinuti: njezina vlada svojedobno je stanovitog Niku Dalića postavila u upravu Ine, nakon čega su hrvatski članovi uprave dobili dvostruko veće plaće: umjesto 62 tisuće kuna bruto, dobili su 130 tisuća kuna bruto plus godišnji bonus od 372 tisuće. Imaju se dakle rezerve za gladne godine. Nekome tko bolne rezove izvodi jedino na frizuri lako je zagovarati rezove na drugima – dosad još nismo čuli mudraca koji bi rekao što s viškom ljudi nakon rezova. Kako će Hrvatska postati zemlja u kojoj se otvaraju nova radna mjesta? Te recepte Martina Dalić nije dala.