Na tlu eksperimentale

Deseto izdanje 25 FPS-a

Sanja Grbin, Marina Kožul i Mario Kozina, čelni trio desetog izdanja 25 FPS-a, međunarodno već dobrano afirmiranog festivala eksperimentalnog filma, jubilarnu je ediciju opremio s nemalim brojem atrakcija. Najveća je svakako bio “Monumentum Film” znamenitog eksperimentalističkog klasika Petera Kubelke, kombinacija dvostruke 35mm filmske projekcije i predavanja. Projekcijom je Kubelka prikazao nevjerojatnu (ritmičku) moć analognog filma svedenog na četiri osnovna elementa – svjetlo, tamu, zvuk i tišinu, a prisnažen izvanredno ekspresivnim mitraljiranjem slikom (zapravo bijelim i crnim blankovima) i zvukom (prolaska vrpce kroz projektore), dakle sjajnom simbiozom filmske vrpce i kino-projektora, iznio je i vlastitu verbalnu obranu analognog naspram digitalnog filmovanja, s kojom će se mnogi sinefil (lako) složiti.

I iz riznice filmske povijesti, na koju festival redovno skreće pažnju, dobili smo fine obroke. Mogli smo vidjeti radove klasika poput Germaine Dulac, Marie Menken i Stana Brakhagea, a svoj su doprinos toj vrsti poslastica dali i članovi žirija Ana Hušman, Andréa Picard i Johann Lurf programom Žiri predstavlja, ponudivši radove glasovitih autora u rasponu od legendarnog Griffithova snimatelja Billyja Bitzera, preko prvaka sjevernoameričkog alternativnog kina i francuskog novog vala (Michael Snow, Chick Strand, Hollis Frampton, Richard Serra, Claude Lelouche), do češkog velikana animacije Jana Švankmajera.

Ako je povijesni pregled eksperimentale bio odličan, izbor aktualne produkcije baš i nije oduševio. Poznato je da vodstvo 25 FPS-a preferira produkcijski nabijene radove, pa je tako i ove godine bilo iznimno malo filmova snimljenih u tzv. gerilskim uvjetima, ali je žanrovska raznovrsnost, srećom, bila veća. Dominirali su tehnički zahtjevniji radovi suštinski ponajprije oslonjeni na larpurlartističku logiku (iako su nerijetko baratali i sa stanovitim sociopolitičkim angažmanom), no bilo je i ostvarenja sa snažnim dokumentarnim, igranim i, dakako, animacijskim učešćem. Film koji je, i po žiriju i po publici, ponajviše odskočio jest “magla – prolaz # 14” francusko-kanadskog autora Alexandrea Larosea, svojevrsna posveta poentilističkom slikarstvu, pri čemu je posebno fascinantno da je (mladi) autor divne slike šumsko-livadnog pejzaža kojim je šetao postigao montažom u kameri, služeći se i starinskim postupkom premotavanja filmske vrpce i ponovnog snimanja na već snimljenim dijelovima trake kako bi dobio željene optičke efekte.

Tzv. regiju gotovo isključivo predstavljali su hrvatski radovi, a izuzetak je “Višak vjetra” srpskog autora Dane Komljena (svojedobno nagrađenog u Cannesu). Dok se većina hrvatskih ostvarenja odlikovala jakom produkcijom (HAVC se i na tlu eksperimentale razmeće mišićima), što im je bila i glavna vrlina (time su doista mogli impresionirati, dok bi se o ostalom dalo pričati), Komljenov film skromnije je produciran i uporište traži u dokumentarnom – priči o braći blizancima od kojih jedan živi u Parizu, a drugi u Banjoj Luci. Međutim “Višak vjetra” dojmljiviji je od hrvatskih uradaka upravo zbog svoje jednostavnosti i topline, a uz to je i pjesnički autentičniji. Naime dok Damir Očko i Zlatko Kopljar u vlastitim filmovima koriste standardnije poetsko čitanje u offu na savršenom engleskom (kako bi valjda bili univerzalniji), Komljenov tekst ide na srpskom, izgovaran gotovo šapatom i bez trunke tradicionalne verbalne poetizacije, te je upravo takav u savršenom skladu s vizualnim materijalom.

Iznova se pokazuje da je kreativnost ponajprije unutarnja, duhovna, a ne vanjska, materijalna stvar, koliko god film bio tehnička umjetnost i koliko god u njemu kreativnost bila nužno tehnički posredovana.