Slijedi razdoblje ratova i revolucija

Tema trećeg zagrebačkog Subversive Film Festivala u teorijskom, upravo završenom dijelu, bila je “Socijalizam”. Gost na predavanju i centralnom okruglom stolu, zajedno sa Slavojem Žižekom, Michaelom Lebowitzem i Mihailom Riklinom bio je i Samir Amin, legenda trećesvjetskog, antikolonijalnog pokreta i neevropocentričnog marksizma. Rođen u Kairu, školovan u Francuskoj, po struci ekonomist i politolog, ali ponajviše aktivist militantne akcije (u autobiografiji “Itinéraire intellectuel”, izdanoj 1990, priznaje da je zbog aktivizma često stradalo i učenje za ispite), autor je 30-ak knjiga, među njima i utjecajnih studija o nejednakom razvoju, marksizmu u Aziji i Africi, potrebi “odvezivanja” rubnih zemalja od globalnih centara moći itd. Taj česti gost Titove Jugoslavije došao nam je i prerano i prekasno, s obzirom na greške koje kao društvo sada neprestano pravimo. Došao je, dakle, u pravo vrijeme da nam pomogne otjerati vampire tranzicije.

Kako ste postali komunist u Egiptu?

– Neću reći da sam se rodio kao komunist, no skoro da je tako. U partiju sam primljen u srednjoj školi, u dobi od 17 godina, a sada imam 79. Smatram se komunistom i ničim drugim do komunistom u tom kontinuitetu.

Što vam znači biti marksist danas, kad imamo post, neo i slične marksizme?

– Nisam ni neo ni paleo-marksist. Nisu mi dragi svi ti atributi. Za mene biti marksist znači početi s Marxom. Biti svjestan činjenice da je Marx položio neke kamene temeljce radikalne kritike klasnog društva, posebno kapitalističkog. No, to ne znači misliti da je Marxova zadnja u svim pitanjima i da se samo trebamo baviti egzegezom riječi proroka, na način redovnika toga reda. U marksizam prije svega trebamo integrirati nova istraživanja koja se bave promjenama u načinima funkcioniranja kapitalizma, na osnovi istih bazičnih principa. Kao drugo, biti marksist za mene ne znači biti marksolog, netko sa samo teorijskim interesom. To ne mogu odvajati od činjenice da sam komunist, netko tko želi mijenjati svijet, aktivistički sudjelovati u promjeni svijeta koja vodi prema komunizmu. A komunizam je za mene viši stupanj civilizacije, ne samo način proizvodnje s boljom raspodjelom prihoda, većom društvenom pravdom i sl. U skladu sa svojom dobi, sve sam uvjereniji kako je postepeni prijelaz iz globalnog kapitalizma u globalni komunizam vrlo dug put. To je vjerojatno pitanje nadolazećih stoljeća, nekih takvih vremenskih relacija.

Dugi marš u komunizam

Podsjećate na Maoa koji je na pitanje o suvremenom značenju Francuske revolucije rekao da je 200 godina premalo za finalne zaključke.

– Mi Egipćani i Kinezi imamo nešto zajedničko: činjenica da imamo tako dugu historiju daje nam osjećaj vremena u kojem znamo da se društva ne mijenjaju u 50 godina. U tom razdoblju nismo mogli izgraditi socijalizam. Nacionalizacija i eksproprijacija kapitala samo je prvi nužan korak. Iza toga treba slijediti proces kontinuirane demokratizacije. Ne “uvođenje” građanske demokracije, višestranačja i izbora, u što ne vjerujem – to su maskarade.

Badiou naša današnja uređenja naziva kapitalo-parlamentarističkim.

– Da. Proces demokratizacije mora biti povezan, a ne odvojen od društvenog progresa. To je put, dugi marš u komunizam. Ne samo revolucije, koje volim, već i revolucionarna unapređenja. Mislim da su revolucije 20. stoljeća, ruska, kineska, jugoslavenska, vijetnamska, kubanska, enormna postignuća. No, one nisu uspjele pokrenuti beskonačan proces demokratizacije kao prave socijalizacije. Dakle, podruštvljenje nove društvenosti kroz demokratizaciju, a ne kao puko podruštvljenje robnih odnosa koji proizvode alijenaciju i hijerarhiju.

Tu se kriju i razlozi propasti jugoslavenskog samoupravljanja. Izgleda da je Kardelj mislio kako samoupravljanje i tržišna ekonomija mogu živjeti u harmoniji, bez povratka klasne borbe u društvene odnose?

– Mislim da možemo imati duga razdoblja tzv. tržišnog socijalizma ili bolje rečeno stupnjeve socijalizma na putu u komunizam. No, moramo osigurati uvjete u kojima je tržište kontrolirano. I to sve više: odozgo, od države, i najvažnije, odozdo, od radničkih klasa. Samoupravljanje nije bilo loša formula, no to nije bilo dovoljno. Jugoslavensko samoupravljanje imalo je svoje granice. Na kraju je proizvelo nove hijerarhije s direktorima, menadžerima i sl.

Rodila se nova klasna konfiguracija, ne samo u partiji, već u cijelom društvu, koja nije bila ostatak poraženih klasa, kako se govorilo, već zametak nove buržoazije koja je čekala priliku da zbaci socijalistički plašt.

– Nedomišljenost sistema proizvela je najprije kompeticiju među radnicima, među poduzećima. A onda, kao nusprodukt, zbog federalnog ustroja države, nažalost i kompeticiju među regijama, koja je eskalirala u međusobnu netrpeljivost nacija ili pseudonacija.

Kako ste došli do teorije svjetskog sistema? Drugim riječima, do antisistemskih teorija, koje inzistiraju na presudnosti odnosa centara i periferija svjetske, kapitalske moći i njihove dijalektike?

– U pismu Lasalleu iz februara 1858. Marx piše da namjerava napisati šest knjiga pod nazivom “Kapital”. Šesta, nenapisana, trebala se zvati “Svjetski kapitalizam”. Kad sam kao mladi student, 21-godišnjak, prvi put čitao “Kapital”, odmah me pridobila strogost te analize. No, istovremeno nisam bio potpuno zadovoljan. Činilo mi se da nešto nedostaje. Nije bilo objašnjenja realno postojećeg kapitalizma kao svjetskog sistema. Razvijenost i nerazvijenost nisu tematizirane. Što znači proces kapitalske ekspanzije koji dovodi do polarizacije, koja se produbljuje? A to je po mome mišljenju proces pauperizacije, povezan s akumulacijom kapitala. Njega ne morate otkriti u svakom pojedinom slučaju, no vrlo jasno i snažno se ukazuje na svjetskom nivou. Tom fundamentalnom problemu posvetio sam sljedećih 50 godina i skoro sve svoje radove. Ne sve, zato što sam pisao i o trenutnim političkim situacijama, no to je moje centralno pitanje. Želio sam proširiti pitanje proizvodnje novih vrijednosti na pitanje svjetskih vrijednosti. Mišljenja sam da je taj postupak marksistički.

Zato ste i mogli napisati da tzv. prvobitna akumulacija kapitala nije nešto jednokratno, vezano za neko mjesto i vrijeme, već postupak koji se ponavlja na svim nivoima kapitalističke organizacije društava.

– Moja doktorska teza iz 1954. bila je “Akumulacija u svjetskim razmjerima”. Tim se pitanjem bavim sve do danas.

Sadašnja kriza započela je 1971.

Kad danas govorimo o antisistemskim pokretima u svjetskim razmjerima, govorimo o antiglobalizacijskom, antikapitalističkom prije negoli o radničkom pokretu. Često govorite o “odvezivanju” iz svjetskog sistema. Može li onda među oslobodilačkim pokretima širom svijeta biti sinergije ili su i oni osuđeni na kompeticiju?

– Sadašnja kriza započela je još 1971., a ne nedavno. Kapital je na krizu reagirao centralizacijom, monopolizacijom, globalizacijom i financijalizacijom. Te se stvari ne mogu međusobno odvajati. Ta ofenziva kapitala mogla je biti uspješna na kratki rok, na dvadesetak godina. Razdoblje od 1990., povezano s raspadom sovjetskog sistema, pa sve do financijskog raspada 2008., u svom tekstu “Izlazak iz krize kapitalizma ili iz kapitalizma u krizi?”, koji je i u vas preveden, nazivam belle epoque, po analogiji s periodom od 1890. do 1914.

To vrijedi za centre, što ne znači da neki naše male prljave ratove tako ne doživljavaju.

– Sad je na redu drugi, dublji nivo krize. Ona se neće razriješiti, već će se produbljivati. Scenariji poput sadašnjeg grčkog ponavljat će se na drukčije načine na raznim mjestima u Evropskoj uniji. Pred nama je period kaosa, ratova, jakih društvenih pokreta. Na redu su promjene, a samo potencijalno i revolucionarne prilike. Vidimo da su one već počele u nekim zemljama Južne Amerike, u Nepalu i drugdje. Povučemo li paralelu između dvije duge krize, vidimo da su prvu belle epoque naslijedili Prvi svjetski rat, ruska revolucija, kriza 1929., nacizam, imperijalni Japan, Drugi svjetski rat, kineska revolucija, jugoslavenska revolucija, Bandunška konferencija, oslobođenje Azije i Afrike. To nisu mali događaji. Oni su promijenili svijet više no kapitalistička akumulacija, mobiteli ili ne znam što. Približavamo se sličnom, no drukčijem periodu. U povijesti nema remakea, ali bit će to period slične veličine.

Neki su u nas 90-ih htjeli vidjeti “popravak” Drugog svjetskog rata. No, sada je to doba već prošla farsa, pred novom mogućom tragedijom?

– Ali to je i neizmjerna prilika za radikalnu ljevicu, da se kristalizira i nastupi ofenzivno. Pogledamo li današnje društvene pokrete, tzv. alterglobalizacijski i slične, oni su defanzivni, brane postignuto, a protiv privatizacija svega i sl. U svojoj su borbi fragmentarni.

I samo reaktivni.

– Zato trebamo novo jedinstvo, koje mora biti i politički projekt.

No, postmoderni marksizam, poput Hardtovog i Negrijevog, koji je u jednom trenutku bio manifest “pokreta svih pokreta”, grozi se institucija kao što su partije i sindikati?

– Njihove teorije nisu me uopće uvjerile. Spontanitet mnoštva koji oni zagovaraju pretpostavlja da je pojedinac već sada subjekt povijesti. No, on će postati subjekt povijesti tek u komunizmu, od čega smo još jako daleko.

Promjene u subjektivaciji ipak se vide. Zbog financijske krize, koja nije samo financijska, ali i zbog djelatnih akcija studenata, radnika i seljaka, i u nas se vraća u analizu klasna borba.

– To je dobra vijest.

Propadanje američke hegemonije

Što slijedi nakon liberalizma, da parafraziram naslov knjige Immanuela Wallersteina?

– Kad me to pitaju, skromno odgovaram da ne znam, jer to nitko ne može znati. Dao sam vam primjer odgovora na prvu krizu: serija građanskih ratova i revolucija. Događa nam se nešto slično. A kako će izgledati odnos snaga poslije tih događaja, znat će oni koji će živjeti za četrdesetak godina.

Stoje li teorije o kraju američke moći i o novom centru svjetskog kapitalizma koji se formira oko Kine u Aziji?

– Slažem se s Wallersteinom da smo svjedoci propadanja američke hegemonije. No, ne slažem se da će se formirati novi centar hegemonije, bilo oko Kine ili drugdje.

A što kažete na cijelu struju mišljenja koja se gradi na tezi francuskog povjesničara Fernanda Braudela po kojoj je evropski (i američki) kapitalizam kratko doba iznimke, nakon koje će se kapitalizam vratiti svojim dugoročnijim pravilima, formiranim u Aziji?

– Ne, evropski kapitalizam nije iznimka. Moje je mišljenje da su iste kontradikcije koje je kapitalizam pokazao u Zapadnoj Evropi bile na djelu i drugdje, pa i prije, npr. u Kini. Kina je izumila tri stvari pet stoljeća prije Evrope: modernost, a to znači da čovjek živi u društvu za čiju organizaciju je odgovoran; drugo, sekularnu državu, pošto je dinastija Song 1.100. godine odbacila budističku religioznu državu; i treće, moderne civilne usluge, zajedno s ispitima, diplomama i sl. Ti izumi putovali su na zapad preko muslimanskog kalifata, perzijsko-arapskog kalifata, do talijanskih gradova, da bi se konačno kristalizirali u trokutu između Londona, Pariza i Amsterdama. I to je cijela priča, ne postoji nikakvo “zapadno čudo”.

Prisustvujemo li onda običnoj krizi kapitalističkog ciklusa ili konačnoj krizi kapitalizma?

– Ne želim tvrditi da je na djelu konačna kriza. Kapitalizam ima veliku povijest prilagođavanja. Deset stoljeća trebalo mu je da se proširi iz Kine svijetom. Deset stoljeća da se kristalizira u dvojnoj revoluciji: političkoj u Francuskoj i industrijskoj u Engleskoj. Svoju je bazu razvio u samo jednom stoljeću, što je kratko povijesno vrijeme. A onda je zapao u krizu legitimacije, počevši s Pariškom komunom 1871. Slijedilo je dugo razdoblje ratova i revolucija, zaključno s razdobljem od 1945. do 1955. Dakle, kapitalizam uopće ne karakterizira kontinuirani rast i sl., već duge krize. Lenjin je bio optimist mileći kako je prva velika kriza ujedno i posljednja.

Imperijalizam kao posljednji stadij kapitalizma.

– Sad imamo drugo razdoblje dugih kriza. Drugo razdoblje ratova i revolucija. Hoće li biti i posljednje? Nikad ne reci nikad. Rašireno je mišljenje kako se kapitalizam uvijek prilagođava promjenama. No, moramo se zapitati: pod koju cijenu? Jer on postaje sve destruktivniji, kao što ponovno otkrivaju ekolozi.

I kolonizira sve ljudske odnose. Je li ovo faza “kapitalizma katastrofe”?

– Kapitalizam je oduvijek bio destruktivan, no ta destruktivnost raste. U pravu je bila Rosa Luxemburg kad je prije jednog stoljeća rekla: “Socijalizam ili barbarstvo!” Danas to vrijedi više no ikad. Što se kapitalizam bolje prilagođava, to je destruktivniji. I to se sad vidi.

U zemljama Bliskog istoka, pa i onima gdje je prije nekoliko desetljeća ljevica bila jaka, npr. u vašem Egiptu, sad dominira tzv. politički islam. Kako to tumačite?

– Politički islam zlo je usporedivo s etnokracijama na području bivše Jugoslavije. Jer, to nisu demokracije, već etnokracije. Pravo civilno društvo i građanstvo zamijenile su tzv. nacije. Isto je u političkom islamu, bilo da su vjerske ili pseudoetničke komponente zamijenile ostale. Postoji u Gramscija divna analiza, koja se odnosi na prvi val socijalističkih postignuća u 20. stoljeću. Imali smo rusku, kinesku, jugoslavensku, vijetnamsku, kubansku revoluciju, nacionalno oslobođenje u Aziji i Africi, radikalizaciju pokreta za oslobođenjem, pa i pravu zapadnoevropsku socijaldemokraciju, koje više nema (sada je to socijalni liberalizam). Taj prvi val gubi snagu, ostaje bez daha, postupno erodira, gubi legitimaciju i kredibilitet, te nestaje. Približava se drugi val, nazovimo ga socijalizmom za 21. stoljeće ili nekako drukčije, svejedno. Prvi val je završio, drugi još nije počeo. U međuvremenu, kaže Gramsci, kad je noć prošla a dan još nije svanuo, u tom se sivilu pojavljuju duhovi, monstrumi. Naša sadašnjost prepuna je čudovišta – etnokracije u Jugoslaviji i politički islam u mojoj domovini takvi su monstrumi. Oni nisu rješenje. Samo ispunjavaju vakuum.