Mi smo se pomirili, sada je na vama red

Rat u Hrvatskoj – potpuno razaranje Vukovara, etnička čišćenja, masovne i pojedinačne  egzekucije, silovanja, pljačke i razaranja svega što se razoriti može, sve to u broju koji na tlu Evrope nije zabilježen od Drugoga svjetskog rata – divljao je pune dvije godine prije no što je  odlukom Vijeća sigurnosti UN-a u Hagu osnovan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Godinu prije toga, rat se prelio i u Bosnu i Hercegovinu, pa je sve zločine koji su se zbili u Hrvatskoj sada valjalo pomnožiti s deset.

Iako su odluci o osnivanju suda prethodili brojni zločini, tek su snimke izgladnjelih logoraša iz koncentracijskih logora u okolici Prijedora – Keraterma, Trnopolja i Manjače – što ih je  svijetu pokazala engleska televizijska ekipa kojoj je dozvolu za snimanje (!) dao lično Radovan Karadžić, želeći joj dokazati da logori zapravo ne postoje, pokrenule međunarodnu zajednicu, čiji su čelnici odlučili da krivce treba kazniti. Tako je Karadžićeva prepotencija da može ljude uvjeriti da ne vide ono što vide, nego da vide ono što im on kaže, dovela do osnivanja tijela koje je trebalo donijeti pravdu Balkanu.

Deportacije, a ne prekomjerno granatiranje

Iako hrvatska desnica Haški sud naziva antihrvatskim, činjenica je da je malo Hrvata osuđeno, svega njih devetorica (Miroslav Bralo, Dario Kordić, Vinko Martinović–Štela, Mladen Naletilić–Tuta, Ivica Rajić, Tihomir Blaškić, Mario Čerkez, Anto Furundžija i Drago Josipović). Optužnica protiv ratnog zločinca Mirka Norca predana je hrvatskom sudu koji ga je, za razliku od Rahima Ademija čiji je slučaj također prebačen iz Haga, i osudio.

Uskoro će se znati hoće li još koji Hrvat dobiti etiketu ratnoga zločinca, jer se privode kraju   postupci protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača u jednom te Jadranka Prlića, Valentina Ćorića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Berislava Pušića i Brune Stojića u drugom slučaju. Upada u oči da su Gotovina, Čermak i Markač jedini zapovjednici iz Hrvatske, a ostali su vezani uz HVO i politiku Herceg-Bosne.

I broj optuženih i osuđenih Bošnjaka i Albanaca je nizak; ostatak otpada na Srbe, u čemu kritičari Haškog suda iz Srbije vide konačni dokaz zavjere protiv srpskog naroda, zaboravljajući pritom da je otprilike takav bio i udio srpske vojske u zločinima počinjenima u ratovima na tlu Hrvatske, BiH i Kosova.

U početku je dosta lutalo i tužiteljstvo, koje je gubilo vrijeme optužujući logorske čuvare dok su im krupne ribe izmicale, a kada je i došao red na njih, biologija bi učinila svoje, kao u slučaju Slobodana Miloševića, ali i Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka i Mate Bobana. Protiv Bobetka optužnica je napisana, za Bobana nitko ne spori da je bio zločinac, ali stoji činjenica da bi mnogi u Hrvatskoj jako teško prihvatili optužnicu protiv Tuđmana i Šuška. Takvi zatvaraju oba oka na presude bosanskim Hrvatima – Kordiću i ostalima – u kojima se jasno ističu njihove uloge u pripremi i izvršenju djela koja su dovela do presuda.

Hrvatski su mediji, nema sumnje, napravili sve da iskrive ulogu tužiteljstva i Suda, pridonijevši u velikoj mjeri negativnoj percepciji koju brojni građani imaju o Hagu. Najbolje se to vidi po selektivnom praćenju suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču: jedini izvor informacija o tom postupku većini hrvatskih novinara je Ivan Mišetić, jedan od Gotovininih odvjetnika, koji servira samo informacije koje odgovaraju njegovu timu. Tako je hrvatskoj javnosti prešućeno da je famozno prekomjerno granatiranje Knina koje je Mišetić proglasio najvažnijim dijelom optužnice tek njezin marginalan dio. Prava je istina da je optužnica protiv tih hrvatskih generala izuzetno ozbiljna: optuženi su za progone, deportacije, etničko čišćenje, pljačku imovine te brojna ubojstva civila (poimenično se spominju deseci ubijenih civila u selima oko Knina – Kovačiću, Đurićima, Žagroviću i Gruborima, selu Orliću, Šarenoj, Uzdolju te Kaknju, Otonu i Oraovcu).

Dobici i propuštene prilike

U potpunoj šutnji hrvatskih medija protiče još jedno haško suđenje – ono Prliću, Praljku, Stojiću, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću, tj. vodstvu paradržavice Herceg-Bosne, koja je osnovana 1992, nešto prije Republike Srpske. Optužnica je i u tom procesu opisala stvaranje tzv. zločinačke organizacije kojoj je na čelu bio dvojac Tuđman-Šušak i čiji je glavni cilj bio stvaranje velike Hrvatske, odnosno pripojenje Herceg-Bosne Hrvatskoj, čime bi se ostvarila Tuđmanova javna opsesija, Banovina Hrvatska.

Uzme li se sve to u obzir, ne čudi da je Haški sud izgubio najvažniju bitku, a to je stvaranje ugodnije međunacionalne klime, ravnomjerno kažnjavanje zločinaca i sazrijevanje svijesti da je zajednička budućnost i suradnja u regiji moguća, bez obzira na ratne traume.

– Mi smo se pomirili, sad je red na vama – poručio je u svom morbidnom svjedočenju o tzv. bratstvu i jedinstvu u sheveningenškom pritvoru Goran Jelisić, koji je zbog količine zločina počinjenih u Bosni prozvan “srpskim Adolfom”.

Činjenica je da su balkanska društva i dalje podijeljena kada se spomene rat i njegove posljedice i činjenica je da je Haški sud po tom pitanju štošta propustio. Međutim, prije no što kažete kako je bolje da ga nije bilo, zamislite kako bi tada izgledale hrvatska, bosansko-hercegovačka i srpska stvarnost i politika. Šutite, još smo dobro i prošli…

Sud u brojkama

– optužnica za teška kršenja međunarodnog prava podignuta je protiv 161 osobe

– od tog broja 36 optuženika nalazi se u pritvoru suda

– postupci se vode protiv 40 optuženika u 17 predmeta

– postupak je zaključen za 121 osobu u 86 slučajeva

– 11 osoba oslobođeno je optužbi

– prebacivanje u zemlje u kojima će izdržavati kaznu čekaju 3 osobe

– 26 osuđenika prebačeno je na izdržavanje kazne

– 30 osuđenika izdržalo je kaznu

– u zatvoru su umrla 2 osuđenika

– u 36 slučajeva optužnica je povučena ili je optuženik umro

– Haško tužiteljstvo još traga za dvojicom bjegunaca: Goranom Hadžićem koji je zločine počinio u Hrvatskoj i Ratkom Mladićem koji nema gdje nije počinio zločin