Doktrina šoka i Freund Zanada

Ako je nestanak premijera uvjet da se neki problem riješi, možda bi se to moglo primijeniti kao trajni recept? Na primjer, Jadranka Kosor zbriše s dužnosti i problem državnoga bankrota naprosto prestane postojati.

Što ga duže nema, njegovi su uspjesi veći. Nastavi li ovim putem Ivo Sanader mogao bi se nametnuti kao minijaturna lokalna replika Isusa Krista kojemu je − što reče neki filozof sumnjive orijentacije − jedinome pošlo za rukom da održi svoju diktaturu dvije tisuće godina nakon smrti. U Sanaderovu slučaju valja oduzeti barem tri nule, ali nema sumnje da je pronašao sebe tek otkad se upokojio, te došao u priliku da ne vodi zakulisnu nego zagrobnu politiku. Sišavši s vlasti konačno se počeo ponašati kao da nije sišao s uma.

Edmund Stoiber, pak, djeluje dosta živ. On je još uvijek krupna europska politička šarža, s pedigreom bivšega konzervativnog premijera Bavarske i funkcijom aktualnog šefa komisije za reformu uprave EU, a u slobodno vrijeme iz hobija se bavi kamenoklesarstvom. Za ovdašnju publiku, vječno gladnu ovećih komada umjetničkog blaga, upravo kleše spomenik pokojnome hrvatskom kancelaru, čovjeku kojemu je za života tepao nešto što je zvučalo kao “mein Freund Zanada”.

Funkcija bavarskih prijatelja

Stoiber je u ekskluzivnoj izjavi za jedan zagrebački dnevnik naglasio da se kod slavljenja prekida slovensko-hrvatskog političkog rata i deblokade pregovora za pristup Europskoj uniji ne smije zaboraviti doprinos koji je dao njegov “Freund Zanada”, pošto je taj doprinos bio i jedini važan. “To je njegov veliki uspjeh”, kazao je, “jer je svojom ostavkom izazvao šok u Hrvatskoj, EU i Sloveniji bez kojeg nije bilo moguće doći do dogovora Zagreba i Ljubljane.”

Zatim je “Freund Zanada” svečano upisan u knjigu nacionalnih mučenika, te je iz Stoiberovih ruku, neslužbeno, primio orden narodnog heroja: “To je za njega sigurno bio vrlo bolan potez, ali pokazao je da su mu interesi države bili preči od osobnih.” Bruxelles i Ljubljana tek nakon Sanaderove ostavke shvatili su koliko je blokada pregovora traumatična za Hrvatsku, pa su moralna riješenost jednog samaritanca i njegova taktika kamikaze urodile plodom: “Potvrdilo se da je Sanaderova žrtva imala smisla i da je rezultirala povijesnim dogovorom Ljubljane i Zagreba.” Slava mu!

Stoiber o Sanaderu govori sasvim drugačije nego što o njemu misli značajan broj hrvatskih građana − koji ga, zbog načina na koji je utekao s funkcije, dotad nezabilježenom u svijetu predstavničke demokracije, smatraju kukavicom, nemoralnim gadom i vjerojatnim kriminalcem − ali i posve usklađeno s parolama kakve je, nakon ostavke, plasirao sam odbjegli premijer kroz seriju prikrivenih intervjua u novinama. Ugledni Nijemac progovara iz mrtvačeva trbuha, obraća se blago retardiranima, što znači da je dobro pripremljen za hrvatske medijske prilike. Još nekoliko propagandnih inicijativa slične razine drskosti i Edmund Stoiber mogao bi se nominirati za glavnoga urednika “Jutarnjeg lista”.

Funkcija premijera u odlasku

Možemo tek pretpostaviti kako se nakon spomenutog istupa osjećala tekuća premijerka Jadranka Kosor, za koju se ionako govorilo da je “osoba iz Sanaderove sjene”, a sada je, prema meritornom sudu visokoga člana europske administracije, ostala u sjeni i kada je nestao onaj koji sjenu baca. No, ovdje se nećemo baviti gospođom Kosor i njezinim općenjem s duhovima. Autor posebno ističe da ga na ovome mjestu ne zanima ni Ivo Sanader, nego nešto mnogo kurentnije, naime − njegovo nepostojanje.

Teza kako je šef hrvatske Vlade morao odstupiti da bi se svladao problem blokiranih pregovora s Europskom unijom (jer bi drugačije “bilo nemoguće”), makar bila ispaljena direktno iz podsvijesti, ili motivirana konkretnom materijalnom uslugom, čini se znakovitijom nego što izgleda na prvi pogled. Ako je nestanak premijera uvjet da se neki problem riješi, možda bi se to moglo primijeniti kao trajni recept? Što ako Stoiber, koliko god zavodljivo zvučao, ne izriče puke pohvale preminulom političaru, nego iznosi upute za daljnji rad, u skladu sa svojim doživljajem hrvatskoga državnog i političkog suvereniteta?

Na primjer, Jadranka Kosor zbriše s dužnosti i problem državnoga bankrota naprosto prestane postojati. Pa onda njezin nasljednik, Damir Polančec, pobjegne glavom bez obzira i drugi val ekonomske krize jednostavno se povuče. Pa zatim njegov sljedbenik, Darko Milinović, naprasno abdicira i Hrvati opet ne puše na javnim mjestima, osim visokim činovnicima Europske unije… Kontinuirana i stabilna vlast podrazumijevala bi stalnu funkciju premijera u odlasku.

S druge strane, stvari možemo promatrati i ovako: Ako je za rješenje problema neophodno da premijer nestane, možda i problem zapravo ne postoji, barem ne u obliku kakav nam je predstavljen? Ako dobrohotno prihvatimo laž o načinu apsolviranja problema, možda valja imati na umu da je lažan i njegov sadržaj? Tako se Stoiberova “doktrina šoka”, sa žrtvenom političkom figurom u glavnoj ulozi, dade čitati u drugome ključu: nepostojeći premijeri rješavaju nepostojeće probleme i nižu uspjeh za uspjehom.

Funkcija ploče od tikovine

Kako se to manifestira kroz događaje na terenu? Granični spor između Slovenije i Hrvatske nije riješen, niti je oko njega postignuta ikakva neočekivana nagodba, ali su pregovori svejedno deblokirani. To svakako znači da je riješeno nešto drugo, a ne problem koji se ističe kao presudan. Tobožnji presudan problem utoliko je nepostojeći (pa ga može riješiti i nepostojeći premijer), dok se stvarni predmet pregovaranja u političkim i diplomatskim krugovima javno ne iznosi. Što bi to bilo, ako nisu granice? Šume? Vode? Struja? Željeznica? Najvjerojatnije sve to!

Raspored interesnih sfera je sljedeći: Slovenci su zainteresirani za izlaz na more, ostale zapadne partnere zanimaju ostali resursi, a Hrvatima ostaje čitati novine između redaka. Ako izdanja najmoćnije domaće medijske kuće, s više ili manje opravdanja, već mjesecima bjesomučno razdiru poduzeća iz javnoga sektora, tj. ona u državnome vlasništvu − Hrvatsku elektroprivredu, Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Hrvatske vode… − s osnovnom porukom da će nerad, nered i korupcija u tim firmama biti eliminirani tek kada se one privatiziraju, dakle kada ih preuzmu prominentne strane kompanije, ako sve to diskretno podupiru resorni ministri, uz ambiciju da se liše kaosa i ekspresno napune državni proračun, a potom nadzor nad slovensko-hrvatskim pregovorima preuzmu delegati američkog i europskog krupnog kapitala, pa se odjednom dogodi sretan ishod tako što prvobitni “problem” nije ni dotaknut, onda iskustvo uči da je obavljena uspješna trgovina ispod pregovaračkog stola. Slična onoj kada je dogovoreno međunarodno priznanje nove države, samo što su se tada ispod ploče od tikovine − umjesto šuma, voda, struje i željeznice − razmjenjivale banke i telekomunikacijske koncesije.

Vrata spasonosnih “integracija” ponovo su širom otvorena, što košta da košta. Nema te cijene koja neće biti plaćena da bi ponosna i samostalna Hrvatska ojačala svoj kolonijalni status! Njezinu pregovaračku poziciju prema zapadnim saveznicima već duže vrijeme zastupa preobraćeni Ostap Bender: “Državotvorna ideja naša, benzin vaš!” Naravno da se onda “spor sa Slovencima”, budući da je realno nepostojeći, može bilježiti kao uspjeh nepostojećeg premijera.

Funkcija državotvorne ideje

Eduard Stoiber nije slučajni lik u toj dugoročnoj priči. Dok je god trajala javna romantična veza između Ive Sanadera i utjecajne mumije iz Bavarske, ona se na različite načine ticala eksploatacije vrijednosti iz zone hrvatskoga državnog suvereniteta. Prije koju godinu, sjetimo se, Stoiber je bez suvišnoga diplomatskog takta nasrnuo i na autonomiju Hrvatske narodne banke, u čemu ga je “Freund Zanada” poslušno slijedio, pa je ova obranjena tek zahvaljujući odlučnosti guvernera Željka Rohatinskog. Sada, nakon što je “Freund Zanada” od Stoibera dobio isklesanu bistu, a Vlada pohvalu za diplomatsku staloženost, ne treba sumnjati da je još jedan obilni dio državnih resursa otišao dođavola. Za tehničku se izvedbu po svemu sudeći pobrinula gospođa iz sjene.

Ovaj potpisnik priznaje kako nije patriot takvoga kalibra da bi nad tekućim procesima ronio krokodilske suze. Zanimljiv mu je tek trajno podložnički karakter hrvatske državotvorne ideje, koja skončava u prirodnome apsurdu: trenutna cijena samostalnosti je odricanje od zadnjih stopa suvereniteta da bi se pristupilo asocijaciji čiji će centri moći ono što je “krvlju stečeno” iskoristiti kao podlogu za profit. To samo pokazuje kako hrvatska država, što duže traje, ima sve više smisla. Eventualni nesporazumi, kao i uvijek, riješit će se uz pomoć servisne mitologije: kada Hrvatska većinskim dijelom dospije u tuđi posjed, njezina će zastava biti veća nego ikad.

Tako i Stoiberova blentava “doktrina šoka”, prema kojoj ovdašnje vladajuće figure jedino “žrtvovanjem” i samosmaknućem mogu ostvariti “državne interese” na međunarodnome planu, što znači da je uspješan hrvatski politički vođa samo onaj koji je voljan da to više ne bude, jer je za afirmaciju nužna abdikacija, sadrži određenu mjeru pravde. Ako smo u “državnome interesu” spremni odreći se svojih željeznica, struje, šuma i vode, zašto bismo zadržavali predsjednika Vlade kao iole trajnu činjenicu? Naprotiv, za premijera treba imati nekoga tko je po vokaciji nepostojeći, nekoga tko je u svakome trenutku spreman otići ili − što je također dosta dobro − nekoga tko sve vrijeme nije pri sebi. Nekoga poput Jadranke Kosor.