Ima li dobre – Dalmacije?

“Parce mihi Domine, quida  Dalmata sum”, što će reći, prev. s lat. “Oprosti mi Gospode, jer sam Dalmatinac”, rečenica je koja se pripisuje sv. Jeronimu (oko 320.-420.g.), prvom koji je starozavjetne knjige s nehebrejskoga, a novozavjetne knjige s grčkoga, preveo na latinski jezik, podarivši svijetu do danas važeću “Vulgatu” (tj. onu “Bibliju” koja se, otada, s latinskoga prevodi na narodne jezike).

Moguće je već u ono rano doba bilo zazorno ili čudno biti Dalmatincem, ukoliko sam Jeronim nije u tome određenju osjećao neki suvišak ili  manjak. Dalmatinac, to da, ali njegov je rodni Stridon bio negdje u okvirima tadašnje rimske pokrajine Dalmacije, a ona je, pak, bila golema: obuhvaćala je područje (doslovno prema encikloped. navodima) od ušća Raše u Istri, pa linijom približno paralelnom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta Kolubare i Ljiga, otuda se spuštala Ibrom na Šar-polaninu, a zatim skretala prema zapadu na rijeku Mati (u Albaniji) i njom dopirala do mora, a pripadali su joj i svi otoci od Kvarnera do Boke!!! Nakon toga se pojam i obujam Dalmacije smanjuju kroz povijest, ovisno o tome koliko su osvajači i pretendenti kidali od nje i prisvajali, da bi  još 1700.g. jedan panhrvatski plemić kao Pavao Ritter Vitezović ustvrdio kako “Dalmatia nullam esse”, tj. da kao “dio Bijele Hrvatske nikad nije postojala kao neovisna pokrajina, već samo kao sastavni dio Trojedine Kraljevine” (cit. prema Josip Vrandečić, “Dalmatinski autonomistički pokret u XIX stoljeću”, Zagreb, 2002; prema knjizi Mire Ljubić Lorger “Autonomaši, orijunaši, preporoditelji”, VBZ, Zagreb; 2010.).

U novijim vremenima (20.st.) netko je bio došao na ideju da Dalmaciju prekrsti u “Jugoslovensko primorje”, što je propalo, ali se preimenovanje u “Južnu Hrvatsku” ponovilo. Prvi se put se, koliko znam, to javilo 1969.g. kad je T. Macan recenzirao knjigu Rade Petrovića “Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću” (Sarajevo, 1968.) u kojoj je naletio na Južnu Hrvatsku (njegov su protest podržali u “Slobodnoj Dalmaciji” V. Mirković i Ž. Vekarić, a pridružila im se bila i moja malenkost u “Notesu u VUS-u”, s člankom “Južna Hrvatska – što je to?” (21.V. 1969.). No, osporavanje imena i regionalnog identiteta, Dalmacije (ma koliko malena bila) ponavlja se, drugi put u novijoj povijesti, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su dalmatinski čelnici jedne  parlamentarne stranke (HNS) tvrdili, da dalmatinske regionalne stranke “objektivno zazivaju snage razdora protiv najave mlade hrvatske demokracije, te su objektivni poticaj unitarističko-separatističkim opcijama koje čine sve da onemoguće konstituiranje Hrvatske kao suverene zajednice” (cit. prema Mira Ljubić Lorger).

K vragu, zar Dalmatinci uvijek smetaju, jer se moraju, ili Gospodu ispričavati ili se kao politički i državni Hrvati moraju zemaljskim vlastima opravdavati “jer su Dalmatinci”?? Kako ovo tišti i moju malenkost (rođena Šibenčanina, odrasla i odgojena kao Splićanina), možda će se shvatiti zašto sam prionuo lektiri knjige Mire Ljubić Lorger, ne bi li (mi) ona rasturila mit o tome kako u Dalmaciji žive “Hrvati sumnjive kakvoće”, jer da su i danas “potencijalni autonomaši i orjunaši” (knjigu, nažalost,  ne mogu, za sada, pravo ocijeniti/prikazati, jer sam je prije pisanja ovoga teksta, samo jednu noć imao u rukama). Ukratko, samu aluziju, pomisao, sugestiju ili tvrdnju o nasljedovanju spomenutih i prevladanih tendencija, autorica drži stereotipijama, ali koje, nažalost, imaju “potencijalno golemu političku vrijednost”. I sama angažirana početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, oko animiranja jedne dalmatinske stranke, autorica je to “goleme političke vrijednosti” osjetila i na svojoj koži (ali to ne spominje i ne žali se).

Ali, pitanje svih pitanja, zašto ovo treba spominjati/doticati u aktualnom “samostalnom srpskom tjedniku”? Pa, stoga, da se ovdje jedan dalmatinski Hrvat ili hrvatski Dalmatinac distancira od “orjunaštva”, koje je svojevremeno (1922.-1929.) itekako bilo povezano/slizano s (veliko)srpstvom, pa da se tako otkloni sama aluzija, pomisao, sugestija ili tvrdnja o bilo čijem nasljedovanju takvih prevladanih tendencija! Jer, etikete je lako dobiti, one su priljepčive i kad ih strgneš svejedno ostaje krasta. K tome, još nešto: nedaleko od ovih “Novosti” je i srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, koje je, ne tako davno (baš 2003. godine), preobjavilo novim generacijama nikako poznat roman “Glas iz gorućeg grma” Nike Bartulovića (1890.-1943.? ili 1945.?) jednog od najglasovitijih “apologeta” Orjune (što je bila Organizacija Jugoslovenskih  Nacionalista, a koja se razvila iz JNNO iliti Jugoslovenske Napredno-Nacionalne Omladine. E, o tome Starograđaninu (s Hvara), nekada se i u novije vrijeme više pisalo, a posebno je dobro njegov lik i djelo(vanje) predočio Ivan J. Bošković u studiji “ORJUNA – ideologija i književnost” (HSN, Zagreb, 2006.).

Kada “orjunaštvo” čitamo kroz Bartulovićev roman, onda je to druga stvar, naime jako/jako dobra književnost, a njegov je roman jedan od deset najboljih u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća!