Novine su moja hrana

Riječki dnevnik “Novi list” prošlog je ljeta isplatio preko 17 milijuna kuna Diokiju, petrokemijskoj industriji, na ime kredita kojim će taj medij potpomoći funkcioniranje potonje adrese, uza sedam posto kamate. Rok za vraćanje duga bio je 31. listopad, ali Nadzorni odbor “Novog lista” produžio ga je do 31. prosinca. Kad je došla Stara godina, međutim, isto je tijelo dodalo još tri mjeseca na rok dužniku. Sljedeće, već treće prolongiranje, ipak je bilo duplo praktičnije, jer je 31. ožujka odlučeno da Dioki ne mora vratiti novac sve do potkraj godine, dakle, ovaj put s rokom od šest mjeseci.

Da stvar bude malo jasnija, moramo odmah napomenuti kako je Dioki 80-postotni vlasnik “Novog lista”, a iza svega toga blaga božjeg, kao i još ponečega, stoji jedan ugledni privatni poduzetnik, riječki tajkun Robert Ježić.

No, jedno bi trgovačko društvo u okviru iste grupe načelno trebalo biti zaštićeno tako da se prelijevanje viška vrijednosti s računa jednog – u ovom slučaju čak i kompletnog zatečenog iznosa – prema drugome ne odvija samo prema centralnom vlasničkom interesu. Ono to zakonski donekle i jest, pa su raznim odredbama uzeti u obzir interesi radnika, primjerice, dok je s medijima još složenije, makar u teoriji. U praksi, kao što ćemo kasnije vidjeti na primjeru jednog drugog vlasnika i drugih listova, mediji nisu zaštićeni od partikularnih te nemedijskih interesa onoliko koliko bi morali biti, čak ni kad ih država prodaje privatniku. A kamoli kad ih krupniji poduzetnik otkupi od malih dioničara, kao što je bio slučaj s Ježićem i “Novim listom”.

Sredstva za buduće investicije?

U tom smislu nam je Robert Ježić ovim povodom ljubazno odgovorio, za razliku od prošle zgode u ožujku, kad su “Novosti” pisale o tome kako je Milan Bandić na intervenciju Ive Sanadera prije godinu dana oprostio Diokiju dug prema Zagrebačkom holdingu u iznosu od 21 milijun kuna. Većinski vlasnik Dioki Grupe sad je s naše strane priupitan zbog čega Dioki već nekoliko puta prolongira rok za vraćanje višemilijunskog duga “Novom listu” i dokad je teoretski moguće takvo postupanje. Odgovorio nam je sljedeće: “Novi list d.d. je član Dioki Grupe. Poslovni odnosi svih članica Dioki Grupe koordiniraju se na razini Grupe, sukladno utvrđenoj poslovnoj politici i regulirani su i pozitivnim zakonskim propisima RH, koje Dioki u cijelosti poštuje i primjenjuje.”

Kontaktirali smo i Natašu Mijačiku, direktoricu “Novog lista”, koja nam nije odgovorila na pitanje o kojem je točno iznosu kredita riječ, niti na molbu da se na činjenicu višekratnog odgađanja povrata osvrne s obzirom na loše vijesti o poslovanju Diokija, te često medijsko najavljivanje mogućnosti stečaja te kompanije u najskorije vrijeme. Ipak, dotaknula se aspekata koji se tiču propitivanog odnosa poslodavca prema “Novom listu” i njegovim radnicima, u kontekstu situacije u kojoj se nalazi i u kojoj posluje to poduzeće.

“Radi se o sredstvima koja nisu planirana za tekuće poslovanje već za buduće investicije u izdavačku djelatnost ‘Novog lista'”, napisala je u e-mailu Nataša Mijačika, nakon kratkog uvoda u kojem spominje ovdje već pojašnjen odnos između Diokija i “Novog lista”. Te nastavlja: “Na tekuću likvidnost isključivo utječu poremećaj u naplati potraživanja, posebice u marketingu i u tiskarskom sektoru i to u naplati tiskarskih usluga zbog krize u poslovanju regionalnih izdavača koji su naši poslovni partneri. Racionalizacija poslovanja je sukladno trenutnom stanju u izdavačkoj industriji dio permanentnog procesa. Što se tiče poteza poslodavca prema radnicima, ‘Novi list’ u potpunosti poštuje važeći Kolektivni ugovor, a krenuti će u restrukturiranje tek u 2011.”

A na sve to imamo nekoliko većih prigovora, gledano iz rakursa izvorno medijskog, ne medija podvrgnutog komercijalnosti. Čast polietilenu i polistirenu, ali konačni proizvod “Novog lista” ipak je nešto finija roba, u društvenom pogledu, koju bi trebalo zaštititi od presezanja sa strane isključivo profitnih vanjskih djelatnosti. Nije za to odgovoran samo ovaj ili onaj tajkun u posjedu novina, jasno, upravo onako kao što su prvenstveno državne vlasti već i generalno krive za stvaranje ambijenta u kojem će privatni poduzetnici u Hrvatskoj raditi gotovo sve što im padne na pamet. Drugim riječima, ovdje govorimo o javnom interesu koji bi morao reprezentirati jedan politički dnevni list, a ta vrijednost ne bi smjela biti tretirana poput plastičnih vrećica, kao što je danas – roba na otvorenom tržištu. Štoviše, i mediji su prečesto tek ambalaža za robu prvog reda, za reklame; pritom jednako misleći na klasični trgovački oglas ili neformalnu podršku određenom političkom spinu.

Dugovi se gomilaju

Ali, da se vratimo na konkretan predmet: što znače “buduće investicije u izdavačku djelatnost ‘Novog lista'”, ako je njegovo “tekuće poslovanje” s osnovne, medijske djelatnosti, od lani preraslo u kreditiranje Diokija? Ako, pak, ovo posljednje ne stoji, zašto onda “Novi list” u novije vrijeme – neslužbeno smo, no pouzdano informirani – nakon temeljitog isisavanja njegove višegodišnje ušteđevine, proklizava u minus po svom tekućem računu (što znači da se i sam prisiljen kreditirati, ali po najgorim uvjetima)? I mogu li se uopće te “buduće investicije” planirati bez obzira na interes Diokija d.d. kao ekonomski najjačeg člana zajedničke grupe?

Odgovor na gornja pitanja jest bjelodana činjenica da je javni medij u toj privatnoj grupi podređen interesu gazdina profita. Bez obzira na to kako se taj profit kreće u posljednje doba; naveliko se piše da mu baš i ne ide najbolje i da će uslijed dugovanja od 120 milijuna kuna Ini za plin, mada ne prije negoli otpusti polovicu svojih radnika, Dioki završiti u stečaju. Hoće li se i kad zatim “Novi list” uspješno naplatiti iz stečajne mase, nitko ne može znati.

Imidž uspješne poslovne figure Roberta Ježića pritom nije kompromitiran samo dugom prema Ini ili dvama slučajevima koje unutar tri mjeseca otkrivaju “Novosti”, nego još ponekim novijim: internetski portal Index.hr ovih dana piše o Janafovu preplaćivanju – za 12 milijuna eura – skladišta proljetos kupljenih od Diokija, zahvaljujući Ježićevom prijateljstvu sa Sanaderom; Necenzurirano.com također donosi vijest o Sanaderovom zahtjevu da Ina raskine ugovor o dužobalnom razvozu nafte i sklopi ga s Ježićevom tvrtkom Dinamarin, premda ona tad nije bila u posjedu nijednog adekvatnog broda. No, više nema Ive Sanadera na čelu Vlade i sve češće se otkrivaju dokazi poslovne ovisnosti Roberta Ježića o nekadašnjoj političkoj protekciji, baš kao što u njegovu vlasništvu i kreditorskom konstruiranju dostojnom jednog davnog Miroslava Kutle u “Slobodnoj Dalmaciji”, sve ciničnijim postaje rečeni oksimoron – privatni javni medij.

Slično i u “Slobodnoj”

Ivo Sanader i “Slobodna Dalmacija”, međutim, dovode nas k onome drugom velikom novinskom izdavaču s početka ovog teksta, točnije najvećem u Hrvatskoj – Ninoslavu Paviću, dakako – čije se poslovanje nameće za analogiju s pričom o Ježićevu izvlačenju novca s računa “Novog lista”. Kao što se zna, sadržaj ugovora po kojem je Europapress holding kupio “Slobodnu Dalmaciju” od države 2005. godine nije poznat. Tako je i s obavezama novog vlasnika prema tim novinama, osim što znamo kako je EPH proveo njihovu dokapitalizaciju – fiktivnom vrijednošću turističke agencije Adriatica.net, zbog čega se splitski dnevnik strmoglavio na najniže grane u svojoj povijesti. Inače, stvarna vrijednost “Slobodne Dalmacije” raskrčmljena je prodajom njezinog sjedišta u centru Splita, kao i opsežne mreže kioska Ivici Todoriću.

Poslovna kombinatorika novinskih izdavača kojima su mediji postali tek indirektno sredstvo za druge i različite ciljeve negoli su primarno medijski te društveni, dakle, očito vodi k obezvrjeđivanju tih novina i, neodvojivo, slabljenju pozicije novinarske struke. A k našim tajkunima u posjedu novina, te njihovu dojučerašnjemu političkome mentoru Ivi Sanaderu – nekako i to upada u oko – vode pojedini rukavci austrijske istrage nad njihovim starim partnerom, Hypo Alpe Adria bankom. Željnima boljih dana za medije u Hrvatskoj, dojam je kako nam jedinu nadu pruža baš ta uvozna izvjesnost.

Mislav Bago: Razdvojiti medijsko i nemedijsko poslovanje

Javne osvrte na kreditiranje Diokija novcem “Novog lista” nismo tražili samo od njihova vlasnika te poslodavca, nego i na drugoj strani. Ali, tu smo bili nešto lošije sreće. Tako nam je sindikalni povjerenik “Novog lista” Nenad Miculinić kazao da nije službeno obaviješten o tom dijelu poslovanja “Novog lista” niti je neslužbeno čuo nešto o tome. Damir Cupać, predstavnik radnika u Nadzornom odboru “Novog lista”, pak, ispričao nam se obavezom čuvanja poslovne tajne, pa nam nije mogao potvrditi ni informaciju da se na posljednjoj sjednici NO-a osobno usprotivio novom produžavanju roka za povrat kredita do 31. prosinca ove godine. Grgo Lončarić, predstavnik malih dioničara u istom NO-u, odgovorio je najjednostavnije – da nam ne želi reći ništa o svemu tome, a niti o drugome, i hvala mu još jednom na takvoj otvorenosti, sad javno.

Predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Zdenka Duku zaobišli smo na njegovu molbu zbog bojazni od sukoba interesa; naime, on je ujedno i novinar “Novog lista”. Izjavu nam je stoga dao potpredsjednik HND-a Mislav Bago, ali tek načelno, budući da nije upoznat s detaljima odnosa između “Novog lista” i Diokija. Bago je utoliko samo naglasio kako se zalaže da zakonodavstvo razdvoji medijsko i nemedijsko poslovanje, tj. da se zakonski onemogući njihovo spajanje na štetu medija.