Bandić mi je pružio ruku kad mi je bilo najteže

Malo tko od starijih čitatelja ne pamti Nikolu Plećaša, brkatoga košarkaškog beka koji je preciznošću svog karakterističnog šuta oduševljavao sportsku publiku od zagrebačke Kutije šibica do olimpijskih borilišta. Sveti Nikola, kako su mu tepali navijači matičnoga kluba, tadašnje Lokomotive a današnje Cibone, bio je sedamdesetih godina standardni igrač reprezentacije SFRJ, koja je nekako u to doba počela ispisivati svoju bogatu i slavnu povijest: s državnim će timom ovaj za košarkaške pojmove ne previsoki (188 cm!) strijelac, u senzacionalnom finalu Svjetskog prvenstva održanog u Ljubljani 1970., s trona skinuti i dotad nepobjedivu momčad SAD-a! Porijeklom iz ličkog sela Bruvna, Plećaš je, priznavalo se to ili ne, bio i ostao legenda zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske košarke.

Gdje ste danas, što radite i kako živite? Imate li puno do mirovine?

– Evo me u Zagrebu, radim u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport kao savjetnik pročelnika. Živim relativno dobro, zahvaljujući Milanu Bandiću koji mi je pružio ruku kad mi je bilo najteže, kad se nije moglo zaposliti zbog svih onih “nepodopština” s početka devedesetih. Imam 62 godine i fale mi tri godine do penzije. Ako me zdravlje posluži, a sada je relativno dobro, nadam se da ću do kraja odraditi posao te zdrav i čitav otići u mirovinu, da konačno malo i uživam…

Od malih ste nogu u Zagrebu, no rođeni ste u Lici. Ponosite li se svojim porijeklom? Kad prolaze cestom D-1, mnogi još znaju reći: ovdje je rođena Titova Jovanka, a ovdje Plećaš…  

– Moj je otac 1947. dobio prekomandu u komandu stana, tako se tada govorilo u JNA, koja je bila u Zagrebu. Kako je bio teški ratni vojni invalid, bio je pošteđen stalnih prekomandi, pa smo ovdje i ostali. Tako sam i ja Zagrepčanec, iako sam rođen u Lici, otkuda su mi i roditelji. Rođen sam u Bruvnu, kao i otac, a majka je iz susjednog sela. Ponosan sam na svoje porijeklo, na to što sam jedan od čuvenih i ponositih Ličana. Proći preko Plitvica ili Cerovačkih spilja, vidjeti svu ljepotu Like, to je nešto najljepše što se može doživjeti. Često sam posjećivao Liku, a i danas, kad imam vremena, volim otići u zavičaj i ondje popričati s ljudima.

Brk datira od 1970.

Svojevremeno su muškarci u Jugoslaviji nosili brk “a la Plećaš”, a cijeli Zagreb slavio Lokose i vas kao najboljeg igrača?

– Brk datira od 1970. i priprema za Svjetsko košarkaško prvenstvo u Ljubljani: svi su se igrači bili zarekli da će pustiti brk, većina je to i učinila. Neki su ga zadržali i kasnije, kad smo postali prvaci, pa i ja među njima. Kad sam se oženio i kad su došla djeca, porodica mi nije dala da ga obrijem i tako je ostao sve do danas. Svaka generacija, pa i moja, imala je svoje idole. I danas ih mladi ljudi imaju, među sportašima, pjevačima, glumcima ili naučnicima. Bio sam uistinu, dokazao sam, vrstan igrač: mnogi su ljudi dolazili na utakmice samo zbog mene. Uvijek sam nastojao publiku koja je punila Kutiju šibica nagraditi dobrom igrom, želio sam navijačima nekako uzvratiti njihov trud, a to sam mogao samo kvalitetom. Uvjeren sam da sam u tome i uspijevao.

Kako ste se osjećali kao svjetski prvak, 1970. u Ljubljani?

– Pripadao sam generaciji koja je stvorila ime i dala status jugoslavenskoj košarci. Bio sam dio ekipe predvođene Radivojem Koraćem i nezaboravnim Ivom Daneuom, da ne nabrajam sve ostale. Nekolicina nas bila je desetak i više godina mlađa od njih. Kao reprezentacija smo u Ljubljani uspjeli zapaliti, kako se do tada mislilo, hladne Slovence. Tivoli je “prokuhao” – u dvorani je bilo 13 hiljada ljudi, pravi južnoamerički ambijent, nezaboravno i nezapamćeno. Čini mi se da je i zlatna medalja ostala u drugom planu u odnosu na atmosferu, na to kako su nas ljudi prihvatili, kako su navijali i veselili se našoj pobjedi. Sve vas to ponese i tek kasnije postanete svjesni što ste učinili i što ste postigli.

Tko je tada bio trener reprezentacije, Aleksandar Nikolić ili Ranko Žeravica?

– Ranko Žeravica. Prof. Nikolić se bio povukao s mjesta selektora i trenera reprezentacije i sav posao prepustio Žeravici, koji je bio mlađi od njega. Ranko je sjajno nastavio posao, napravio je divne rezultate i to u radu s mlađim selekcijama i igračima, na čemu je jako inzistirao: želio je trenirati nove selekcije, koje će uspješno nastaviti put što ga je utrla naša generacija titulom svjetskog prvaka. Stvoreni su tako timovi nositelja olimpijskih medalja, svjetskih i nedodirljivih evropskih prvaka, došli su Jerkov, Kićanović, Delibašić, Slavnić, Ćosić… mogao bih tako nabrajati do sutra. Zadržan je ritam osvajanja medalja i titula na svim takmičenjima. Toga, nažalost, danas više nema.

Nije bilo neosvojenih medalja i titula? Postoji li rezultat koji posebno pamtite ili, možda, neki zbog kojeg žalite?

– Mislim da nema medalje koju kao reprezentacija nismo osvojili, premda nisam siguran kako stojimo s broncom. Ali, nikad s klubom nisam bio državni ili evropski prvak: u to je doba klubovima bilo teže osvojiti prvenstvo Jugoslavije nego šampionat Evrope, premda su svi evropski klubovi imali po nekoliko stranaca u svojim redovima. Sjetimo se što su onda predstavljali Partizan, Zvezda, Zadar, Olimpija, Lokomotiva, Split-Jugoplastika, OKK Beograd, Radnički…

U Lokomotivi car, u Ciboni nitko 

Ipak, po čemu bi Zagreb trebao pamtiti Nikolu Plećaša i njegovo doba?

– Zagrebačku košarku marketinško-propagandnim potezima diže Pero Zlatar, tadašnji predsjednik Lokomotive. Počinju direktni prijenosi ligaških utakmica, kao i susreta reprezentacije. Na utakmice Lokomotive dolazili su i ljudi koji su navijali su za druge klubove, ljubitelji i zaljubljenici u košarku koji su znali da će gledati kvalitetne utakmice. Netko je subotom navečer išao u kazalište, na koncert ili u operu, netko na zabavu ili u disko, a netko na košarku. Znam da su dolazili i zbog mene, a ja sam vraćao dobrim igrama. Volio bih kad bi se to vrijeme moglo vratiti. Jer, tada se nije igralo samo i isključivo zbog materijalnih interesa – košarku smo počinjali igrati iz ljubavi, a s ljubavlju smo je i napuštali. No, svi smo, na ovaj ili onaj način, ostali vezani uz nju, barem kao pratitelji košarkaških događaja.

Negdje sredinom sedamdesetih Lokomotiva mijenja ime: kakav ste tretman imali u novom klubu, Ciboni?

– Nikakav! Od 1976., kad nastaje Cibona, ja više ne postojim u zagrebačkoj košarci. Zašto i kako, ne znam: ljudi koji su pomogli stvoriti Cibonu nisu bili ljudi iz kluba nego osobe na političkim funkcijama u Zagrebu. Nitko sa mnom nije razgovarao i želio znati zašto me se Mirko Novosel hoće riješiti. Bilo je, čini se, najjednostavnije zaboraviti Nikolu Plećaša, pa od tada mene više nema u zagrebačkoj košarci.

U kakvom ste danas odnosu s Novoselom? Kakvi su prema vama bili mlađi igrači – Knego, Arapović, Nakić?

– Nemam nikakvih kontakata s Novoselom: on je jedna od rijetkih osoba s kojima ne razgovaram. Što se mlađih kolega tiče, ne bih to komentirao. Svi su oni imali svoje obaveze i svoje zadatke. Što je bilo, bilo je… i ne ponovilo se!

A devedesete?

– Dogodilo se što se dogodilo: puno nas je bilo u nemilosti, mnogi su morali trpjeti nečije hirove i nezadovoljstva, a da za to nisu bili ni najmanje krivi. Bilo je teško, bilo je ružno. Bez posla sam bio oko 12 godina. Zahvaljujući Milanu Bandiću, sada imam posao, mir i spokoj, relativno sam materijalno osiguran i čekam penziju. Mnogo su mi pomogli moj kolega hrvač Josip Čorak i Duško Ljuština, obojica Ličani.

U jednom su vas trenutku i suci na međunarodnim utakmicama uzeli na zub?

– Nisam bio ni prva ni posljednja osoba koju su suci počeli proganjati. Tadašnji predsjednik Evropske košarkaške federacije, Francuz, bunio se jer nisu znali kako zaustaviti vrsnog strijelca Radivoja Koraća: Žućko je bio fantastičan realizator i nitko nam ništa nije mogao. Onda su mu počeli fućkati faulove u napadu. Kad sam ja došao, trebalo je još više otupiti oštricu jugoslavenskog napada. Izmislili su da koljenom radim faul u napadu, a ja sam koljenom prolazio u slobodan prostor, ne u čovjeka. Bila je to prava sudačka hajka.

Prije je svima bilo bolje

Kad ste, u sportskom smislu, bili najsretniji, a kad najnesretniji?

– Teško mi je reći kad sam bio najsretniji. Osvojio sam gotovo sve što se moglo, prvu olimpijsku medalju, prvo svjetsko prvenstvo, prvo evropsko prvenstvo. Na Mediteranu i na Balkanu bili smo nepobjedivi, pa i kad smo nastupali s drugom selekcijom. S Lokomotivom sam osvojio Kup Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća. A najnesretniji sam bio kad su me izvukli iz autobusa kojim smo trebali ići na pripreme za Olimpijadu 1976. u Montrealu i kad sam, ne svojom voljom, prestao biti član reprezentacije.

Prepoznaju li vas ljudi još i danas na ulici?

– Ljudi me često prepoznaju i sa sjetom se prisjećaju vremena kad su oni bili mladi, a ja igrao… govore mi kako je tada bilo lijepo. Otkada je samostalne Hrvatske, čini mi se da su svi pomalo jugonostalgičari: svi kažu da se tada ljepše i bolje živjelo nego danas. Moram priznati da ja osobno nikada nisam prestao biti jugonostalgičar – tada sam stvarno živio vrlo dobro, pa i bolje od toga. Nisam se baš materijalno osigurao, jer nisam imao takve namjere, ali mi je ipak bilo lijepo. Nisam morao razmišljati hoću li imati novca da izvedem porodicu na ćevape i kolu, što danas ipak moram. Za čovjeka pojedinca to su, nažalost, ipak važna pitanja.

Gdje se na prostorima bivše SFRJ danas igra najbolja košarka?

– Srbija se dokazala, imaju najdulji kontinuitet velikih uspjeha. I Slovenija je pokazala jako dobre rezultate. BiH nastoji uhvatiti priključak, a tu je negdje i Hrvatska.

U čemu je bila tajna jugoslavenske košarke?

– Svi smo učili košarku, svi od svih. Igrači su učili od trenera, ali i treneri od igrača. Pojavljivali su se vanserijski i nadareni igrači i tako se 30-ak godina stvarala plejada košarkaških velikana i virtuoza: svatko je imao nešto posebno, nešto specifično, karakteristično samo za njega – bio je “oružje” za koje protivnici nisu znali ni tko je ni kad će eksplodirati. Kad bi se danas pojavio košarkaš tipa Nemanje Nece Đurića, s onim usporenim odrazom unazad, koji je čekao da igrač padne na zemlju i onda šutirao, današnji bi ga treneri odmah odbacili. A Neca je po utakmici “tovario” 30 i više koševa, iako trica tada nije bilo. Čini mi se da danas treneri nisu spremni učiti od igrača i da nema individualnosti. Ne cijeni se sloboda igračeva izraza.