Šamaranje Crkve i publike
Slikovito rečeno, iako je virus koji odnedavno hara kazalištima ex-jugoslavenskog prostora i koji se zove Oliver Frljić dobro poznat, on i dalje izaziva temperaturu u publici i oko nje. Frljićeve najnovije predstave, “Proklet bio izdajica svoje domovine” u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane i “Buđenje proljeća” Zagrebačkog kazališta mladih, zabijaju prst u oko političkim stereotipima i važećem društvenom ukusu.
Predstava “Proklet bio izdajica svoje domovine”, koja iz usta Slovenaca govori o raspadu Jugoslavije, ne sadrži nikakvu priču o tom raspadu, jer polazi od pretpostavke da većina takozvane naknadne pameti o jugoslavenskoj tragediji u sebi nosi nešto patetično i lažno. Frljićeva dramaturška strategija počiva na šamaranju publike u ljekovite svrhe: glumci na otvorenoj sceni psuju gledaoce nazivajući ih “kurčevom publikom” i “nacionalističkim pičkama”, kako bi im izbili svako samopoštovanje u vezi posljednjih ratova. Predstava želi pokazati da onda kada je grmjelo, u avlijskom patriotizmu i domoljublju – uz buku i bijes – nije bilo ničeg drugog do gomile nabreklog primitivizma.
Crni politički cabaret
Slovenska izvedba ne želi docirati i predstaviti neku nad-istinu jugoslavenskih ratova, već kreće od iskustva samih glumaca koji na pozornici iznose vlastito prljavo rublje, ne želeći sakriti svoje slabosti, zablude i laži. Ono što smo gledali autentično je dokumentarno svjedočanstvo konkretnih osoba na način teatra. Osobne priče glumaca, vezane uz Sloveniju, Jugoslaviju i šire, odnos prema “strancima”, stavovi prema Srbima i Hrvatima, “agresoru” i “žrtvi”, transformirani su u seriju scenskih šokantnih fleševa, koji otvaraju tamne rupe njihove i naše političke savjesti.
Predstava “Proklet bio izdajica svoje domovine” crni je politički cabaret u kojem ima puno zaglušujućeg pucanja iz vatrenog oružja i puno mrtvih, jednostavno zato što je nekolicina scenskih junaka, iznervirana na nacionalnoj osnovi, pobila sve oko sebe. Ta nepodnošljiva lakoća umiranja, karakteristična za jugoslavenske ratove, gurnuta je publici pod nos kako bi se demontirao stereotip o svetim žrtvama palim za naciju i domovinu. Stereotip koji automatski neutralizira našu inteligenciju i anestezira našu savjest. U jednom trenutku, dok glumci potpuno goli stoje oči u oči s publikom, na simboličan način se iskazuje spremnost ansambla da igra tu igru istine, da bi u drugom trenutku ti kao od majke rođeni akteri sipali najstrašnije nacionalističke psovke i uvrede. S jedne strane oni pjevaju jugoslavensku himnu i plaču, s druge, tako uplakani, hvataju za vratove one “kojima je majka Hrvatica” ili one koji “navijaju za četnike”. Tako se ta terapijska akupunktura tiče ljudi s obje strane scenske rampe: dok slovenski glumci tiho skandiraju “Istra je naša”, oni govore o onome s čime se sami muče, ali i izazivaju publiku na vlastiti domoljubni bijes. Ili kako kaže sam Frljić: “Moja predstava se bavi hrabrošću i sramom, odnosno odgovornošću da proradimo teme koje u nama leže, prekrivene glazurom općeprihvaćenih stavova.”
ZeKaeM-ovo “Buđenje proljeća” temelji se na već klasičnom komadu Franka Wedekinda s početka 20. stoljeća, koji govori o seksualnom sazrijevanju mladih u okruženju licemjernog građanskog morala i krutih moralnih dogmi. Rezultat takve edukacije je da će jedna junakinja iskrvariti na ginekološkom stolu prilikom abortusa, jedan dječak će se ubiti zbog loših ocjena u školi, a drugi će biti poslan u popravni dom zato jer je previše pljuvao crkvu i domovinu. Ta priča poslužila je Frljiću tek kao barutno punjenje za obračun s građanskim moralom domaće proizvodnje i za koncentrirani rafal po publici.
Ugovori s Vatikanom
Predstava počinje riječima kojih nema u komadu: “Svako dobro kazalište ima svog neprijatelja. Naš neprijatelj je Katolička crkva.” Nakon toga pojavljuju se glumci u kostimima katoličkih svećenika iz Wedekindove priče i na megafon izgovaraju dijelove ugovora Hrvatske i Vatikana, odnosno saborskog prijedloga zakona o braku i seksualnom odgoju. Negdje u prikrajku vidimo na filmskom platnu i Papu kako se kaje radi pedofilije među svećenicima. Postaje jasno da je Wedekindova priča, koja teče paralelno u zgusnutom i napetom ritmu, tek rekonstrukcija i loš primjer za ono što se zapravo dogodilo Hrvatskoj i što se događa uvijek tamo gdje postoje totalitarne institucije i autoritarni načini mišljenja. Tamo gdje većina, pred autoritetima kao što su crkva, škola i nacija, poslušno drži jezik za zubima.
Frljić je vješto prekrojio Wedekindov komad ironičnim ubacivanjem dokumentarnih dijelova da bi se obračunao s hrvatskim društvenim problemima, što prije njega nitko nije učinio na tako otvoren i radikalan način. Protagonisti, Sreten Mokrović, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Frano Mašković, Pjer Meničanin, Milivoj Beader, Zoran Čubrilo i Nina Violić, osim što predstavljaju prvu ligu naših glumaca, s jasnim uvjerenjem na sceni svjedoče zašto igraju baš Wedekinda i bez tog govora u vlastito ime ove predstave ne bi bilo. Konačno, to nije predstava protiv Katoličke crkve ni protiv “svog naroda i države”, kako je bijesno rekao jedan gledalac na premijeri, jer bi se tada radilo o jeftinom pamfletu koji ne pogađa u dubinu. To je predstava koju ćemo teško progutati, ali koja nas suočava s onim što u Hrvatskoj nismo učinili, kao roditelji, nastavnici, svećenici i političari, i zbog čega pati jako puno ljudi.