Mi smo ovdje ipak dođoši

Sremski Karlovci, na obalama Dunava i tik do Novoga Sada, najmanja su vojvođanska općina. Iako izgledom prilično zapušten, ovaj se romantični gradić ni danas ne odriče svoje važne povijesne i kulturne uloge. U njemu je prva srpska gimnazija, koju je polazio i pjesnik Branko Radičević, poznata bogoslovija, ali i dva privatna fakulteta – za menadžment i za poslovne komunikacije. Ovdje je smještena i Sremska eparhija, a na obroncima Fruške gore su i Karlovčani, splet manastira. U gradiću su i tri katoličke crkve, jedna odmah do pravoslavne: Hrvati tu oduvijek žive, iako ih je sada nešto manje nego prije rata. 

Broj stanovnika Karlovaca povećao se 1995. s oko osam i pol na jedanaest tisuća. U njega se tada masovno doseljavaju građani srpske nacionalnosti iz Hrvatske – najviše oni iz Like i Dalmacije, ali i s Korduna i iz Slavonije. Među prvima je sa suprugom i dvije kćeri, tada osnovnoškolke, stigao Miloš Arčaba, rodom iz Kašića u Ravnim kotarima. Bio je jedan od rukovodilaca riječkog Mesokombinata: u Rijeci se, kaže, živjelo lijepo sve dok rat nije spustio crni zastor.

– Poznavao sam cijeli grad, pa i puno onih koji su nešto značili u riječkom gospodarskom i političkom životu. Ali s ratom su počeli i problemi, koji su kulminirali kad su me  pretpostavljeni, bez razloga i obrazloženja, odlučili maknuti s mjesta šefa prodaje. Bilo je natezanja oko primopredaje prostora na tadašnjem Lenjinovom šetalištu. Na kraju sam morao napustiti firmu.

Kao padobranac na tuđoj zemlji

Tada  još nije razmišljao o odlasku iz Hrvatske: zaposlio se u jednoj tvrtki iz Popovače, ali sreća ga nije dugo pratila.

– Dogodila se ista stvar, sad su se pojedinci bunili što su šefovi dozvolili da “četnik” bude na takvoj poziciji. Ja četnik?! Ma dajte, to je smiješno. Čitav sam život radio i stvarao, brinuo o obitelji, imao prijatelje, poznanike i poslovne partnere svih mogućih nacionalnosti i vjera i baš nikada nisam gledao tko je tko. Ipak, uskoro su počeli i problemi u privatnom životu: zivkanja na telefon, vrijeđanja, prijetnje… Onda mi je Hrvatska vojska “mobilizirala” auto, “golf”. Pritisak je postajao sve nepodnošljiviji i supruga je izrazila želju da odemo. Ubrzo potom, pronašao sam oglas u kojem se nudila zamjena po sistemu “ključ za ključ”, znači zamjena kuće s kompletnim inventarom. Sve je realizirano vrlo brzo: već sedam dana nakon prvog kontakta, u kolovozu 1994., nas četvero odlazimo u Vojvodinu, a Hrvat Jakov Ratzinger sa svojima doseljava u Kastav. Ne mogu vam opisati prvu noć u ovoj kući, sve je bilo drukčije. Novi mirisi, novi ljudi, nesretna djeca… Osjećao sam se kao padobranac kojeg su spustili na tuđu zemlju. Da bude gore, uskoro nas je ovdje bilo dvadesetak, a svi bez posla – moja obitelj, pa bratova, roditelji, rođaci, prijatelji… svi pobjegli iz Hrvatske. Trebalo je stotinjak tadašnjih maraka na dan da se nahrane tolika gladna usta! – priča Arčaba.

Ušteđevina se brzo topila, trebalo se snaći i snalazilo se na razne načine: preprodavala se i nafta za vrijeme embarga. Sa zarađenim je Miloš pokrenuo trgovinu, otvorio prvu prodavaonicu mješovite robe, pa drugu, treću. Danas ima dva manja marketa, a dva je prepustio bratu Vinku.

– Istina je, snašli smo se, ali krvavo se sve ovo steklo. Radimo danonoćno, i supruga i ja. Jedna je kći završila ekonomski fakultet, nedavno se zaposlila u Novom Sadu, a druga upravo završava studije. Ne mogu se požaliti. U Rijeku i Hrvatsku više ne bih: prisjetim se rado starih godina, no okrenuo sam novu stranicu u životu i nemam se namjeru vraćati na početak – kaže Miloš Arčaba.

Kad te Macola mlatne

Za razliku od njega, 52-godišnji Milan Nevajdić, nekadašnji Koreničanin, sanja svoju Liku u kojoj nije bio od 1995. Premda je fakultet političkih nauka završio u Zagrebu, radio je u koreničkoj pilani, a posljednjih pet godina, do odlaska, bio je i njezin direktor. O ratu ne želi puno pričati, dosta mu je borbi u sadašnjosti.   

– Čim je “Oluja” počela, žena i dvoje djece otišli su s masovnim zbjegom, a ja sam krenuo za  nekoliko dana. Doznao sam još u izbjegličkoj koloni da nam je kuća zapaljena i već sam tada u sebi znao da je to kraj svega, da ćemo završiti u Srbiji. Kako je supruga porijeklom iz Apatina, koji je i prije rata bio najveći lički grad s oko 30 tisuća Ličana, prvo smo otišli tamo. Međutim, u Apatinu je vladao opći kaos, rasulo, gomila naroda…, a mi smo imali 350 njemačkih maraka i ono odjeće na sebi. Srećom, još sam ranije uspostavio dobre kontakte s pojedincima iz Sremskih Karlovca, pa smo se prebacili ovamo. Iz ratne agonije došli smo u državu koja je gospodarski i politički bila na koljenima i bila je utopija očekivati da će mi netko ponuditi posao u struci. Stoga sam počeo raditi za dnevnice. Cijepao sam drva, radio u vinogradu, u podrumima, uzgajao gljive… sve sam radio da prehranim obitelj. I žena je prala po kućama, čistila. Unajmili smo ovdje stan u kojem smo odlučili živjeti, pomogao nam je i rođak iz Švedske. Sjećam se, kada smo uselili, kupio sam nam četiri žlice i vilice i jednu tavu da imamo s čime jesti. Strašno je bilo: od 1995. do lani sedam smo puta  mijenjali podstanarske adrese! – priča Milan Nevajdić.

On i supruga odlučili su 1998. pokrenuti privatni biznis: posudili su novac, kupili stroj i otvorili pržionicu kave. Posao je dobro išao, osovili su se na noge i solidno živjeli do 2004., kada su pod ženinim pritiskom da odu u Australiju prodali tvrtku. Obitelj se tada počela raspadati: supruga je sama nakon rastave otišla u Njemačku, a on je s dvoje djece, bez stalnog posla, ostao u Karlovcima. Danas je noćni čuvar na fakultetu. Djeca su se snašla, rade u Novom Sadu, a on s roditeljima živi u 50-ak četvornih metara stana koji su kupili nakon što je otac prodao zemljište u Lici. U Korenici i sam ima zemlju, onu na kojoj je nekada bila obiteljska kuća.

– Uz kuću smo imali i oveću parcelu, no čim smo otišli, uzurpirao ju je poznati ugostitelj Macola i na njoj sagradio motelsko parkiralište. Otac ga je na sve načine pokušavao privoliti  da nam vrati zemlju, za koju imamo svu dokumentaciju i dokaze da je naša, jedan kroz jedan.  Nije htio ni čuti za vraćanje, a nije je želio ni kupiti. Rekao je ocu da zemlja nikada više neće biti naša. Bilo je zainteresiranih kupaca, ali je Macola u startu stopirao sve pokušaje prodaje – kaže Nevajdić.

– Ni spaljena kuća nikada nije obnovljena, iako sam 2004. dobio rješenje: trebalo je samo dostaviti sve papire u Hrvatsku. Na nesreću, sin nam je tada teško stradao u prometnoj nesreći, život mu je visio o koncu, pa smo obnovu stavili u drugi plan i nismo ispoštovali rokove. Međutim, na vrijeme sam poslao prvo preporučeno pismo a onda i zahtjev za tromjesečnom odgodom, no do danas nisam dobio nikakav odgovor. Zapravo, bila je 2008. bivša supruga u Gospiću, ali su joj rekli da ništa, ni zahtjev ni preporučeno pismo, nisu dobili. Uskoro će i sin dolje, ali čini mi se da ćemo to morati rješavati na sudu, jer od svog prava ne namjeravam odustati.

Moraš živjeti, pa makar i od nule

Kažu nam naši sugovornici da izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske danas u velikoj mjeri sudjeluju u gospodarskom životu Sremskih Karlovaca: oko 80 posto obrta, trgovina i ugostiteljskih objekata u njihovu je vlasništvu. Nikola, vlasnik kafića koji je Liku također napustio nakon “Oluje”, smatra da je tome doprinijelo i to što je autohtono stanovništvo prilično ležerno, opušteno i bez prevelikih ambicija.

– Mi smo kudikamo drukčiji mentalitet: volimo raditi, a i nije nam bilo druge nego prionuti na posao 24 sata dnevno, kako bismo uopće preživjeli. Iako se čovjek nada da će se nešto dogoditi, da će se sve preko noći vratiti na staro, situacija u kojoj se nađeš naglo te spusti na zemlju i postaneš realan. A moja je realnost bila ta da sam ostavio sve i došao bez ičega, da sam odvojen od roditelja, sestara, kumova i prijatelja… I da moram živjeti, makar i život ispod nule. Beograd, u kojem sam nekako preživljavao prvih godina, velik je grad, lakše se snaći i stopiti u masi, nitko ne pita odakle si i tko si. Ovdje je drugačije: znam da me dio domaćih ljudi gleda ispod oka jer, na koncu, i sami loše žive. Znam da prirodno ne pripadam ovoj zajednici, da sam, kako se ovdje kaže, dođoš. Ta me misao stalno proganja. Ništa mi ovdje ne nedostaje, ali sutra bih se vratio kada bih znao što me čeka i kada bih imao nekakvu garanciju da nećemo ispaštati, da ćemo biti sigurni i moja obitelj i ja. To je najveći problem i svi mi razmišljamo što bi nam se dogodilo kada bismo se vratili – kaže Nikola.

I njemu je, kao i mnogima s obje strane, rat uzeo najbolje godine života. S Likom i svojim Ličanima održava redovite telefonske kontakte. I sanjari o povratku.