Izvještaj iz bunkera
– Ovaj sastanak je završen. Očito je da nas dvije više nemamo što jedna drugoj reći. Moja će vas tajnica ispratiti iz kabineta! – strogim je glasom kazala premijerka Jadranka Kosor, ne skrivajući bijes, a zatim demonstrativno ustala iz kožne fotelje, okrenula se prema vratima i dozvala tajnicu: – Toonkaaa!
Dovabljena djelatnica, gospođa Tonka, pomalo je bojažljivo otvorila vrata s vanjske strane i oprezno, kao da hoda po jajima, zakoračila u sobu.
– Tonka, molim te isprati gospođu vani – naredila je premijerka. – Ovaj sastanak je završen. A bolje bi bilo da nikada nije ni započeo!
– Ali predsjednice… – zbunjeno se oglasila tajnica.
– Učini to, Tonka, smjesta! – prekinula je šefica. – Ja s ovom luđakinjom nemam o čemu razgovarati!
– Ali predsjednice… – i dalje se skanjivala tajnica.
– Tonka, zašto ti svaku stvar moram triput ponavljati?! – sada je već gotovo urlala iznervirana predsjednica Vlade. – Vodi ovu vani!!!
– Ali kako, predsjednice? Pa tu nema nikoga!
U sobi je zavladala neugodna tišina. Dvije žene gledale su se u oči, sve dok gospođa Tonka nije oborila glavu pred ledenim mlazom što je dopirao iz smjera nadređene. Jadranka Kosor je rekla:
– Tonka, nemoj se praviti luda…
I tako je tajnica iznijela oveće ogledalo iz kabineta predsjednice Vlade Republike Hrvatske.
Dani ponosa i slave
Legenda kaže kako je, nešto ranije, iz smjera zrcala pristizala takva salva bolesnih političkih invektiva, sramotnih insinuacija, neutemeljenih ocjena i opasnih poruka, da je premijerku Kosor doslovno zabolio stomak. Na primjer:
“Budući da sam nazočila tisućama velikih i malih skupova, mogu suvereno svjedočiti što su dva stupa koja sjedinjuju sve te brojne ljude, mlade i stare. To su prvi predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman i predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a dr. Ivo Sanader. Na spomen ta dva čovjeka, u svakom selu, u svakom gradu, ljudi ustaju na noge puni ponosa i radosti. I tu je snaga naše stranke, tu je njezina prošlost, ali i sadašnjost i budućnost.”
Pa još:
“Imala sam privilegij već u tim, prvim danima, postati bliska suradnica predsjednika Sanadera. Svjedočila sam tada činjenici da je Ivo Sanader točno znao što hoće. Imao je viziju stranke, od samog početka bio je autoritet, privlačio je ljude, od neprijatelja stvarao prijatelje, uz moć uvjeravanja kakva se rijetko susreće.”
Pa još:
“Kad danas razmišljam o tim danima, potpuno mi je jasna jedna, osobito važna činjenica – to što je Ivo Sanader izabran za drugoga predsjednika HDZ-a odredilo je sudbinu stranke, ali i Hrvatske.”
Neke ljude ne možeš slušati a da načisto ne popizdiš, uzrujano je razmišljala premijerka. Kako se ta logorejična spodoba uopće stvorila u njenoj kancelariji? Ona će njoj govoriti kako je Sanader nekakav “stup” zbog kojeg ljudi u selima i gradovima ustaju na noge “puni ponosa i radosti”, trtljat će da je on “vizionar” i spasitelj koji je odredio “budućnost Hrvatske”, a zna se da je riječ o prvorazrednome gadu, ocu korupcije, šefu kriminalne mafije koja je ovu zemlju zavila u crno, vrhovnome svećeniku zla koji zaslužuje samo duboki prezir i dugogodišnju robiju… Nečuveno!
Da je nije bilo strah oštroga stakla na koje bi se mogla porezati, Jadranka Kosor bi možda i ošamarila svoju sugovornicu. Padalo joj je čak na pamet da je ubojitom štiklom Pradine cipele žvajzne po tikvi, no dužna je, čak i u najtežim trenutcima, sačuvati dignitet funkcije koju obnaša. Upravo zbog toga trebalo bi je zaštititi od takvih opasnih osoba. Držati ih na strogoj distanci. Upozoriti službu osiguranja da djeluje učinkovito i bez milosti. Dobro, Tonka je privremeno riješila problem, barem unutar kabineta. Ali što kada bude odlazila u službene državničke posjete? Valjalo bi poslati cirkularno pismo svima koji će je prijateljski ugostiti. “Molimo ukloniti zrcala iz sale za sastanke, jer gospođa premijerka ne voli biti u neugodnom društvu.”
Iz zrcala su emitirani dijelovi teksta što ga je Jadranka Kosor sročila prije manje od godinu dana, za potrebe monografije koja je tiskana povodom 20. obljetnice stranke. Luksuzna monografija, pod naslovom “Hrvatska demokratska zajednica – 20 i idemo dalje”, sadržavala je tekstove partijskih dužnosnika u kojima oni ispisuju hvalospjeve, kunu se na vječnu vjernost Velikome Vođi i otkrivaju njegove božanske osobine. Onaj Jadranke Kosor, očekivano, bio je najnadahnutiji. U knjizi tvrdih korica decentno su raspoređene ukupno 104 fotografije Ive Sanadera, dok je utemeljitelju stranke, Franji Tuđmanu, udijeljeno četiri puta manje slikovnog materijala.
A onda se dogodio obrat: Sanader je abdicirao bez objašnjenja, izdao svoje partijske drugove, zbrisao podlo i nečasno, a poslije se još drznuo pučistički nasrnuti na oktroiranu predsjednicu Vlade, te se time legitimirao kao vrhunaravni kurvin sin, lopov, tat i razbojnik, otac hrvatske korupcije, vođa zločinačke organizacije koja je zemlju zavila u crno… Luksuzna monografija sklonjena je na nepoznato mjesto. Deseci tisuća tvrdo ukoričenih primjeraka, što su lanjskoga srpnja trebali biti podijeljeni stranačkim aktivistima “punim ponosa i radosti”, nestali su bez traga, kao da se radi o godini devedeset i nekoj i knjizi tiskanoj na ćirilici. Naprosto, gospođa Tonka ju je iznijela iz kabineta!
Vrhuška HDZ-a, na čelu s Jadrankom Kosor, ima značajnih problema s frakcijom neistomišljenika koju čine jučerašnji oni. S takvima nema dijaloga! Takve treba ukloniti! – poručuju jednodušno, a zatim se predaju suptilnim filozofskim pitanjima: Kako biti trajno trenutan? Ima li sadašnjost vremenskih ograničenja? Može li se ona računati unazad? Kada bi barem mogli izbrisati prošlost i početi od danas, neometani od samih sebe, makar morali iznova nositi pelene. Jer – bolje danas nositi pelene, nego jučer svašta srati.
Legenda kaže da se sama premijerka jednom uz čašicu pelinkovca požalila bliskoj prijateljici: “Obnašam ovu važnu funkciju tako što sve vrijeme glumim samu sebe, a kad pogledam u zrcalo to budem ja iz prethodne uloge. Ta me pojava totalno izluđuje!” “Drmni dva apaurina, mila, i misli o sebi kao o stupu”, navodno ju je ova savjetovala, “ili barem kao o štangi. Naši se ljudi pale na stupove i štange, oni ih ispunjavaju ponosom i radošću.”
No, barem je ona odvratna knjižurina bunkerirana. A opet, svako malo u novinama osvane poneki zlobno istrgnuti citat. Prije mjesec dana u “Novom listu”, prije petnaest dana u “Večernjem”, prekjučer u “Slobodnoj Dalmaciji”, sutra će i u onome opskurnom srpskom tjedniku… Najprije će biti da neko duboko grlo unutar partijske birokracije organizira sabotaže. Možda je i sam Sanader ilegalno prigrabio nekoliko primjeraka monografije i dila ih krvožednim žurnalistima.
Jadranka Kosor osamila se u svom kabinetu i, da si popravi raspoloženje, zamišlja trenutak konačnoga obračuna: njezin smrtni neprijatelj sjedi pokunjen u sudnici, s lisicama na rukama, optužen za teška kriminalna djela, a sudac pravičan i lišen milosti, očnjaci mu strše preko donje usne… kad u kancelariju ulaze dva radnika noseći oveću sliku. Na njezin upitni pogled jedan odgovara: “Poslala nas je gospođa Tonka, da objesimo umjesto ogledala…” I onda vješaju stvar na čavao gdje je prije bilo okačeno zrcalo. Slika je crni uokvireni kvadrat. Ništa.
Crno na crnom
– Što je to, neki Maljevič? – pita premijerka.
– Nemam pojma, neki mrak – sliježe ramenima radnik, pa s kolegom napušta ured.
Predsjednica Vlade pomno promatra kvadratnu crnu plohu, kao što je ranije razgledavala odraz u zrcalu. Sviđa mi se, pomisli, mrak. Ponovo u mašti priziva maloprije prekinuti prizor, dramatičnu scenu u sudnici, trijumf pravne države, raščišćavanje teškog kriminala i korupcije, s tim da je ona sada svjedok optužbe, na reveru nosi broš u obliku mrtvačke glave. Iz crnoga kvadrata dopire glas pravednoga suca:
– Što možete reći o optuženome?
– On je kurvin sin, časni sude – glasno govori premijerka u pravcu mračne plohe. – Lopov, tat i razbojnik. Otac hrvatske korupcije. Vođa zločinačke organizacije koja je ovu zemlju zavila u crno.
– A nije stup koji kod ljudi iz sela i gradova izaziva ponos i radost? Nije vizionar i spasitelj koji je odredio budućnost Hrvatske?
– Takvo što može misliti samo budala, časni sude.
– Zbog čega?
– Zato što svi znaju da su Sanaderove ruke do lakata umočene u kriminal.
– Imate za to neki materijalan dokaz?
– Naravno, časni sude, bila sam mu desna ruka.