Uzavrela kinematografija
Retrospektiva filmova socijalističke Jugoslavije nastalih u razdoblju između 1955. i 1990. godine, održana u sklopu Subversive film festivala, najopsežnija je prezentacija eks-ju filma ikad viđena. Talijanski filmolog slovenskih korijena Sergio Germani Grmek odabrao je 71 dugometražni igrani film te po jedan dugometražni dokumentarni, srednjometražni igrani i kratki igrano-dokumentarni.
Povlasticu da se nađu u dominantnom cjelovečernjem igranofilmskom društvu dobili su “Komunisti Jugoslavije” (1975) Krste Škanate, fascinantno dinamičan i artikuliran povijesni pregled razvoja socijalističkih i komunističkih ideja i njihovih protagonista na jugoslavenskom tlu, potom dirljivo emotivna, stilski i narativno besprijekorno uobličena “Izgubljena olovka” (1960) Fedora Škubonje, anticipacija iranskih lucidno didaktičnih i toplih filmova s djecom kao protagonistima, te naposljetku “Dole plotovi” (1962) Dušana Makavejeva, oda individualnoj i skupnoj slobodi, ponovno na dječjem primjeru.
Najmanje četiri poslastice
Ovi filmovi ipak su bili tek ekskurs od središnjeg tijela retrospektive, čiji su sastojci doživljeni kao izrazito kontroverzni. Naime, Sergio Grmek je u svom odabiru izbjegavao kanonizirane klasike, inzistirajući na manje poznatim naslovima i autorima, od kojih su neki i za upućenije filmofile bili poprilična nepoznanica. Isticao je pritom da mu nije namjera rušiti jedan kanon i postavljati novi, nego pokazati kreativnu širinu jugoslavenske kinematografije, te upozoriti na postojanje niza filmova i autora koji su jednako vrijedni kao i oni općepriznati. Najveći dobitak te retrospektive jest u tome što ona uvjerljivo potvrđuje tu Grmekovu tezu.
Doista, od stjecanja pune zanatske vještine i kreativne zrelosti sredinom pedesetih, preko uzleta i vrhunca tzv. autorskog filma tokom šezdesetih, do smirivanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama, jugoslavenski je film nudio mnogo. Stilski fino oblikovane majstorije klasične naracije i žanrovskog strukturiranja, umjereni i radikalni modernizam sa svojim “glavnim brandom”, modernističkim naturalizmom crnog talasa, površinski znatno pitomiju, ali dubinski izrazito pesimističku struju društveno-kritičkog filma koja je uslijedila, te izvan matice izdvojene osebujne autorske osobnosti poput Boštjana Hladnika, Želimira Žilnika ili dvojice “ludih Mediteranaca”, Lordana Zafranovića i Živka Nikolića. Retrospektiva je potvrdila iznimnu vrijednost Živojina Pavlovića, koji je dobio zaseban retrospektivni prostor od sedam filmova, ali i uputila, primjerice, na intrigantnost filmskog dijela stvaralaštva čuvenog slikara Miće Popovića i likovnog kritičara te kasnijeg TV klasika Đorđa Kadijevića, koji su u zlatno autorsko doba od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih ostali u sjeni veličina poput Pavlovića, Petrovića, Makavejeva, Đorđevića, Mimice, Babaje ili Klopčiča, a čija izvanredna, ovdje viđena ostvarenja – “Čovek iz hrastove šume” i “Hasanaginica” (Popović) te “Praznik” (Kadijević) – upravo vape za kompletnom filmskom retrospektivom tih autora.
Nije doduše sve bilo sjajno. Posve je nejasno zašto Grmek nije uvrstio nijedan film prvaka klasične žanrovske naracije pedesetih Vladimira Pogačića, a uključio je Radoša Novakovića i njegovu “Pesmu sa Kumbare” (1955), tipičnu predstavnicu jugoslavenske filmske naive (u žanru povijesnog filma), koja je iz ove retrospektive programatski bila isključena. No, takvi su promašaji zanemarivi u programu ispunjenom zgodicima, pa i pravim poslasticama. Najveće među njima, po doživljaju potpisnika ovih redaka, dakako među slabije poznatim uracima, bile su “Crne ptice” (1967) Eduarda Galića, “Tople godine” (1966) Dragoslava Lazića, “Šeki snima, pazi se” (1962) Marijana Vajde i “Tri koraka u prazno” (1958) Vojislava Nanovića.
“Crne ptice” briljantno su koncipirano i režirano ostvarenje u kojem se maestralno stapaju art i žanr. S jedne strane, riječ je o podžanru zatvorskog filma bijega, ali ovdje s dodatkom ratnog filma djelomično pustolovne ambijentacije (močvara), s druge o modernističkoj stilizaciji naturalističke građe s bitnim poetsko-metafizičkim natruhama. Zadivljujući je način na koji Galić kontrapunktira svjetlo i tamu u kreiranju prizora te kako gradi odnos onog koji gleda i gledanog (što na samom kraju poprima sablasno metafizičku poantu), a pritom je svaki kadar savršeno komponiran i uvezen u montažni niz. Sve to rezultira iznimnom atmosferom kojoj pridonose i intrigante proceremonijalne scene. Iako su ustaški nadzornici logora iz kojeg zatočenici dvjema paralelnim akcijama pokušavaju pobjeći nedvosmisleni negativci, film nije lišen ni suptilne političke provokativnosti, čiji je nositelj karizmatični zapovjednik (sjajni Fabijan Šovagović) koji sipa biblijske citate (svojevrsna anticipacija “Paklenog šunda”!) i koji pri kraju kao da proročanski navješćuje ustaški povratak devedesetih.
Anticipirali “Diplomca”, Tamaru Obrovac…
Znameniti scenaristički tandem Mihić-Kozomara stoji u temelju “Toplih godina”, osebujnog spoja u osnovi nježne ljubavne priče i naturalizma začinjenog modernistički skokovitom naracijom, gdje mladi radnik (karizmatični Bekim Fehmiu) osvaja srce djevojke (delikatna Ana Matić) privatno joj projiciravši Hitchcockove “Ptice”, a završnica, gdje egzistencijalno beznađe zadobiva kakvu-takvu nadu, na svoj način, kroz izmjenu pogleda dvoje mladih, anticipira godinu kasnije nastalu čuvenu završnicu Nicholsova “Diplomca”. Iako prepune “objektivnih” grešaka i viškova, “Tople godine” jedan su od najljepših jugoslavenskih filmova i jedan od onih prilično rijetkih u kojima seks nije agresivna demonstracija mužjačke dominacije, nego izraz ljubavi.
“Šeki snima, pazi se” na glasu je kao prvi jugoslavenski trash film, no on je mnogo više od toga. S raspadajućom strukturom, koja jedva nekako ostaje na okupu, film satirizira estradni kič i slikopisni diletantizam koji se skriva pod krinkom avangarde, istovremeno proizvodeći ono što kritizira – kič i (pop) avangardu. To kružno semantičko kretanje doista je fascinantno, kao i miješanje etna, popa i jazza u glazbenim brojevima, koji desetljećima prethode Tamari Obrovac i kompaniji, samo što “Šeki”, za razliku od potonjih, tome pristupa s dobrodošlom dozom ironije.
Naposljetku, “Tri koraka u prazno”, za razliku od vječnog mu rivala Radoša Novakovića, prikazuju doajena Voju Nanovića kao modernog i vrlo zanimljivog autora. Ta strastvena priča o ljubavnom trokutu među švercerima sa šlepa nudi nesvakidašnje ekspresivne protagoniste i impresivnu atmosferu, snažno prizivajući najbolje od nasljeđa francuske kinematografije – poetski realizam, Vigoa, Renoira i Jacquesa Beckera.