Dinamove knjige su čiste

Izvršni dopredsjednik i neprikosnoveni gazda Dinama Zdravko Mamić medijski je vrlo tražen: čovjek galami, recitira i pjeva, pleše i psuje, skida se gol, prijeti, a zna i šakom zamahnuti. No, nedavno je, zaprepastio nas je informacijom Dinamov glasnogovornik Ado Kožul, odlučio reći dosta – revoltiran odnosom novinara prema klubu, odlučio je da će se u medijima, ponajprije na televiziji, pojavljivati samo kad je nužno. I ovaj je intervju bio pod upitnikom, sve dok mu nismo rekli kako ni nakon dvadeset godina javnost zapravo pojma nema tko je i kakav je Zdravko Mamić.

– Mediji, posebno pisani, već godinama mene i moj rad prate isključivo kroz formu i stil, a sadržaj mojih izjava redovito ostaje po strani. Sadržaj hrvatske novinare jednostavno ne zanima. Bave se isključivo rubnim dijelovima moga djelovanja, a sadržaj i istina potpuno su im nezanimljivi.

Uvijek sam iskren i spontan

Ali, priznat ćete, i sami im dajete gomilu “štofa”: puno ste puta javno eksplodirali, pa je teško procijeniti u kojoj je mjeri to vaše pravo lice, a u kojoj namjerno iskrivljena slika? 

– Ja mislim da to jednostavno nije istinita slika. Kad bih se ponovno rodio, nisam siguran da bih išta na sebi mijenjao. Zadovoljan sam sobom, nisam nesretan, frustriran čovjek. Imam veliki krug prijatelja koji me, osjećam, poštuju i vole. Ne znam bi li tako bilo da sam uistinu problematičan tip. S druge strane, i sam bih bježao od čovjeka kakvim me predstavljaju mediji. Bez daljnjeg, moja krivnja postoji, ali sam siguran da je riječ o univerzalnom problemu s kojim se susreću javne osobe: naime, koliko sam uspio dokučiti, mediji funkcioniraju na način da urednik na jutarnjem kolegiju od novinara traži robu, a već sam termin “roba” strahovito je ružan. Drugo, urednika ne zanima dobra nego, u prvom redu, loša vijest. Jer, činjenica je da novine prodaje loša vijest, skandal, a ne nešto dobro i afirmativno. Dalje, naslov i nadnaslov vrlo često nemaju veze s tekstom nego isključivo vrište s naslovnice da namame ljude na kupnju.

Ipak, koliko su vaši medijski ispadi stvar tankih živaca, a koliko namjerno privlačenje novinarske pozornosti?

– Uvijek sam to ja, onakav kakav jesam. Svaki je moj nastup spontan, iskren, intuitivan, emotivan… Znači, nema tu nekakve glume. OK, ponekad svemu dodam malo teatralnosti, ali samo zato što znam da će to zanimati vas novinare. Međutim, na kraju se svi uhvate baš za taj dio. Strahovito me smeta što se moj rad, javno djelovanje u sportu, vrednuje isključivo kroz te marginalne stvari, a ne kroz sadržaj. A sadržaj je, primjerice, osam trofeja Dinama od deset mogućih u posljednjih pet godina. Sadržaj je i činjenica da sam bio Dinamov glavni direktor od 1992. do 1994., sportski direktor Osijeka kad je klub prvi put igrao u Europi, pa sportski direktor sisačke Segeste kad je bila u prvoj ligi. Sesvete sam u prvu ligu uveo iz druge, a Lokomotivu iz četvrte lige. Suosnivač sam nogometne omladinske škole koja je jedna od najboljih u Europi: na naših travnjacima danas treniraju dvije tisuće mladih ljudi… To su moja konkretna djela, kao i ono da sam bez državnih subvencija i poticaja izvezao iz Hrvatske oko 100 milijuna eura i sve to donio u Hrvatsku.

Govorite o prodaji Dinamovih igrača, pa da razjasnimo i ovo: optužuju vas da država baš i nije zaradila puno poreza od tih prodaja?

– To je zastrašujuća manipulacija javnošću. Ili možda potpuno nepoznavanje materije. Pa nema poreza na izvoz, u ovom slučaju na prodaju igrača. Riječ je o novcu koji ulazi u Hrvatsku i troši se na poslovanje, život jednog poduzeća. Dobro, Dinamo nije poduzeće, ali posluje u ovoj državi kojoj plaćamo vodu, struju, plin, pijesak, sportske rekvizite, premije igračima… pa na sve to i 23 posto PDV-a. Isto tako, naš igrač, koji je u statusu obrtnika, na našu uplatu plati još 22 posto poreza. Uz naših 23 posto PDV-a. I, na koncu, te igrače nije prodao Mamić nego Dinamo. A sve Dinamove financijske knjige su potpuno čiste. Da nije tako, bili bismo na strahovitim udarima javnosti, sve bi prštalo. S druge strane, medijske kuće, koje plasiraju konkretne proizvode s konkretnom cijenom, dnevno hametice otpuštaju ljude s posla. One koji ostaju tjeraju da rade za honorare ili ih sile na višegodišnje crnčenje uz nekakve nestalne i nesigurne ugovore o radu. K tome, moraju pisati za potrebe tko zna kakvih i čijih sponzora, uopće ne poštujući profesionalna načela… No, o takvim gazdama nema tko pisati, a mene se redovito pribija na stup srama i javno linčuje. Ali, to je problem svih ljudi u ovoj zemlji koji iskoče iz prosjeka, koji imaju uspjeha, znanja i, eto, jaja – bez obzira na to je li riječ o liječniku, građevincu, novinaru, akademiku ili bilo kome tko se pokaže uspješnim. Probleme nemaju ljudi koji ne rade ili koji nemaju nikakve odgovornosti, koji ne donose odluke.

Iza sebe želim ostaviti trag

Ako je tako kako kažete, zašto jednostavno niste mudriji – zbog čega jednostavno ne stanete na loptu i tako novinarima začepite usta?

– Potpuno ste u pravu, pojavile su se neke nove nauke, taj PR ili kako se već to zove. Ali ja sam generacija koja se u to uopće ne razumije, a u ovim godinama vjerojatno i teže prihvaćam novitete, iako bih trebao biti otvoreniji prema tome. Ne znam kakav bih odgovor dao, a vi kao da ste svećenik pred kojim se moram ispovijediti. Ali nije to ni toliko loše – ja nipošto ne želim biti tek puki broj u svijetu u kojem profesionalno djelujem, iza sebe želim ostaviti neki konkretan trag. Sto sam puta odlučio prestati komunicirati s medijima, ali eto, redovito gazim svoju riječ. Međutim, predsjednik kluba ne želi izlaziti u javnost, trener kaže da ne želi razgovarati s novinarima, sportski direktor isto tako, pa onda ni igrači. I onda su svi fini i kulturni, a netko mora i novinarima biti na usluzi. Moj je problem što vas ne želim ignorirati, što sam prema vama čestit i pošten, iako vas redovito molim da me više ne zovete.  Stalno sam na dispoziciji bilo da me treba intervjuirati, bilo da treba pričati off the record, bilo da treba pomoći privatno…, a redovito mi se sve to obija o glavu. Među vama ima ljudi s kojima sam prijatelj već trideset godina i ti će me ljudi, prema svojim potrebama, jedan dan dizati u zvijezde, a drugi pljuvati. Ali, oni su i dalje moji prijatelji. Prijateljstva se ne odričem tek tako i na tu sam svoju osobinu ponosan: ponosan sam što mogu opraštati.

Zna li se da je prosječna hrvatska plaća pet tisuća kuna, koliko bi realno trebao biti plaćen prosječni prvoligaški nogometaš?

– Teško je to decidirano ustvrditi, ali se bojim da će uskoro dobivati upravo onoliko koliko dobiva radnik u poduzeću, možda mrvicu više. I taj će se mladi čovjek lako naći u problemu: naime, njegova karijera traje petnaestak godina i ako se u tom razdoblju ne školuje ili ako paralelno nešto ne radi, ne znam kako će živjeti kad navrši 35-36 godina i više ne bude mogao igrati.

Dinamo godišnje odigra najviše pedesetak utakmica, manje uspješni klubovi još manje. O kakvom profesionalizmu i poslovnosti možemo pričati kad utakmica nema, a stadioni su prazni?

– Vi kao da mi sjedite negdje pored mozga i znate što me tišti. Upravo je to ono što me proganja, vraćamo se onome da upadam u probleme jer sam presposoban, prenapredan, a moja sportska okolina je sportski nepismena, pa joj idem na živce. U desetljećima mog funkcioniranja u nogometu vi prvi izričete jednu zastrašujuću istinu – ovdje se ne igra. Englezi imaju domaće prvenstvo, FA, Carling Cup, možda i još koji, imaju europske kupove, reprezentaciju, pa onda još izmjeste finale u Aziju, samo da šire svoje nogometno tržište. Godišnje odigraju 80-ak utakmica. A kod nas, evo vam za primjer NK Rijeka, u sedam i pol mjeseci odigrat će ukupno 13 utakmica, od toga tek šest na Kantridi. I umjesto da sportski i drugi novinari o tome pričaju 24 sata dnevno svaki dan, oni se bave potpuno sporednim stvarima, kao da nisu svjesni da hrvatski klubovi svoj proizvod prodaju tek 20 ili 30 dana godišnje!

Što mislite o politici?

– Nisam baš ljubitelj politike, ali, bože moj – svi smo mi politični ljudi. Ja svoju političku pripadnost najradije manifestiram kroz pripadnost svojoj ulici, svom rodnom mjestu, kvartu, klubu i, na koncu, svojoj državi. Tako doživljavam politiku, iako sam svjestan da je hrvatska politika danas isključivo borba za vlastite interese, a ne borba za opće dobro. Biti u politici danas u Hrvatskoj znači stjecati sve moguće i nemoguće privilegije. U nas je politika nešto potpuno izvitopereno.

Nisam poltron ili uvlakač

Unatoč takvom mišljenju, često ste isticali HDZ kao svoj izbor, a i Dinamo je bio HDZ-ov predizborni maneken?

– Istina je to, ali i nekako normalno. Od 20 hrvatskih godina HDZ je na vlasti 16 godina, a ja sam od onih koji voli podržati svoju vlast. Podržavao sam, dakle, i onu opciju koja je vladala od 2000. Ja sam uvijek uz svoju vlast, a dakako, više uz onu koja čini dobro građanima. Konkretno, HDZ je uvijek svojom politikom više podržavao razvoj sporta u Hrvatskoj, bio je aktivniji od Račanove vlasti.

Možda dobro cvrkućete o svakoj vlasti samo kako biste Dinamu ili sebi više priskrbili?

– U redu, možda u nekim trenucima to uistinu i može tako djelovati. Ali sam isto tako i čovjek koji bez ustručavanja ulazi u okršaje s vlašću. U svakom slučaju, smatram da se na mene ne mogu primijeniti termini poltron ili uvlakač.

A Milan Bandić – možda Dinamo nije dobivao državne dotacije i subvencije, ali gradske sigurno jest?

– Bandić je za Zagreb i Zagrepčane napravio onoliko koliko nije napravljeno u posljednjih sto godina. Pogledajte ulice, zgrade, infrastrukturu, parkove… Jedino je maksimirski stadion ruglo Bandićeve vlasti. Može ga biti sram tog stadiona i kao gradonačelnika i kao počasnog predsjednika Dinama. Za Zagreb je napravio mnogo, ali za Dinamo nije.

A Tuđman, Mesić ili Josipović?

– Ma, dajte, Tuđman daleko ispred svih. Smiješno je i stavljati ih u istu rečenicu. Zato što je stvoritelj temelja hrvatske države. Nije to napravio sam, ali je upravo on bio taj koji je maštu pretočio u stvarnost, bio je na čelu pokreta kojem je to pošlo za rukom. I siguran sam da je on jedan od rijetkih političara koji je desnu ruku na srce stavljao najiskrenije, bez lažnjaka. On je istinski volio hrvatskog čovjeka, pa i hrvatske sportaše.