Socijalni fašizam
Pun je kufer naklapanja o Hrvatskoj kao lideru u ex-yu regiji, jer ti nitko živ ne može objasniti u čemu to ona prednjači. Dobro, prednjači, ne računajući Sloveniju, u ulasku u “evroatlantske integracije”. Ali sada kada su i to “atlantsko” a sve više i ovo “evropsko” glavni kliconoše svjetske ekonomske krize, volio bih da se razjasni u čemu je to prednost, a ne hendikep. Ipak, mora se priznati da bi Hrvatska, prilično neočekivano, uskoro zbilja mogla po nečemu postati uzor drugima u regiji.
Riječ je o velikoj akciji kojom sve glavne sindikalne središnjice upravo kreću u skupljanje 450 hiljada potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma kojim bi se oborile najavljene promjene Zakona o radu. Ako bi u tome uspjele i osujetile namjeru Vlade Jadranke Kosor da omogući poslodavcima ukidanje kolektivnih ugovora, sindikalne centrale stvarno bi osigurale Hrvatskoj da u tome bude lider i lučonoša u regiji.
Doduše, ako stoji, kako sam nedavno pročitao, da u Bosni i Hercegovini uz tri nacionalna sindikata postoji i takvo čudovište kao privatni sindikat – osnovao ga je, čitam ne vjerujući očima, jedan od većih tajkuna Mujo Selimović – ni to ne izgleda kao bogzna kakav podvig. Ali, imaš tu i snažan i vrlo osviješten slovenski sindikat, koji praktički kada se sjeti može okupiti 70 do 80 hiljada demonstranata u središtu Ljubljane. Dakle, nije to baš nekakva mrtva bara, imaš se s kime natjecati i uspoređivati, a usporedbe ne idu na štetu hrvatskih sindikata, dapače.
Dremljivi sindikalni brontosaur
Unatoč velikom osipanju članstva i sve tanjem utjecaju i prestižu, hrvatski sindikati doimlju se kao divovi, istina uspavani, jer i dalje okupljaju otprilike trećinu zaposlenih. A to je više nego u većini evropskih zemalja jake sindikalne tradicije, uključujući Sloveniju (ondje sindikati okupljaju dvadesetak posto zaposlenih, dakle petinu). I sada zamisli da se taj krmeljivi Behemot, taj dremljivi sindikalni brontosaur pomakne s mjesta i mahne repom. Bio bi to lom. Istinabog, poznavajući profil članstva ovdašnjih sindikata, koje se ranih devedesetih poklonilo bogu nacije do crne zemlje, iako mu je ovaj popukao iz džepova doslovce zadnju paru, to ne izgleda vjerojatno. Ne izgleda vjerojatno ni ako skreneš pogled na same sindikate, koji su sve to junački odšutjeli i do danas uglavnom igrali ulogu proteze vlasti i žute preslike onog istog mandarinstva i korupcijske premreženosti koji krase tu vlast.
Ali, tko zna? Prilike čine ljude, a one su se tako dramatično promijenile da na licima tih ljudi prvi put vidiš tračak, ili tako barem izgleda, neke nove, dosad nepoznate zrelosti. Sindikati su isprva glatko odbili poziv Jadranke Kosor da sjednu i rasprave otvorena pitanja umjesto što kreću u skupljanje potpisa, a najavljuju i prvi generalni štrajk otkako je neovisne Hrvatske. Može, rekoše, ali tek ako Vlada povuče najavljene promjene u radnom zakonodavstvu.
Prvu košaricu dobio je i megapopularni Ivo Josipović. Za sastanak s njim sindikati nemaju vremena, jer su im sve termine uzele pripreme za skupljanje potpisa od svakog desetog građanina zemlje, što nije mala stvar, to dosad nikome nije pošlo za rukom. Tako kazaše, no našli su vremena da privuku na svoju stranu neke estradne zvijezde (Severina, Gibonni…), pa je dojam da Josipovića kažnjavaju zbog autistične odluke da se u svom ekonomskom savjetu okruži sve samim kapitalističkim gavanima i gazdama. Zar, predsjedniče, nije unaprijed bilo jasno da se to ubrzo neće više nositi?!
Naravno, samo nagađam da su sindikati baš tako mislili odbacujući Josipovićev poziv, jer još ne možeš biti siguran da su oni zbilja sasvim osvijestili sadašnju situaciju i ulogu koja ih je dopala. Uostalom, ima mišljenja da oni objektivno i sada idu na ruku vlasti, jer akcijom skupljanja potpisa relaksiraju napetosti i preveniraju da se stvari otmu kontroli, tj. da ovo “predrevolucionarno stanje” završi u uličnim nemirima, možda i kaosu. Ali, ako i jeste tako, pitanje je može li Vladi Jadranke Kosor više itko pomoći da shvati u kakvom se dreku našla, te da taj drek svojim postupcima samo dalje povećava.
To se vidi iz početne dijagnoze sadašnjeg stanja, koju je Vlada podanički preuzela od međunarodnih skrbnika i sada je kao govorni automat ponavlja iz dana u dan. Kresanje radnih i socijalnih prava radnika nužno je, veli se, zbog ove krize, jer je normalno da ta prava ne mogu biti ista danas kada društveni bruto proizvod pada i jučer kada je rastao. Hajde, pravimo se na trenutak da je zbilja tako. Ali, tko je za to kriv? Pa zar nije očito da krivca za to ne možeš, ni da hoćeš, naći u oblasti rada i radništva, dok ti se on kao na dlanu nudi u sferi financijskog kapitala i svega onoga što se podrazumijeva pod pojmom tzv. kasino kapitalizma? Jasno je i kako su u toj kapitalističkoj kockarnici podijeljene uloge. Podijeljene su po pravilima socijalnog darvinizma, po kojima opstaju samo uspješni, a neuspješni propadaju, što je navodno u skladu s načelima vrhunaravne pravednosti. Jest muda labudova! Baš su uspješni, to je valjda sada bjelodano jasno, najneuspješniji jer žderu i razbacuju društveno bogatstvo kroz sve nezamislivije financijske kalambure i muljaže, a opstaju jedino zahvaljujući tome što su pod zaštitom moćnog državnog intervencionizma. Taj je rukovođen ne samo onom da mali dužnici završavaju u zatvoru, a veliki u partnerskim ugovorima, što bi još bilo dobro, već država intervenira u njihovu korist i njena zaštita “superiornih” a bataljenje “inferiornih” poprima takve konture socijalnog rasizma da to Marcel Štefančič u “Mladini” naziva – socijalnim neonacizmom. Ja bih se radije koristio pojmom socijalnog fašizma, ne zato što bih prvome imao što oduzeti, nego prije dodati. A dodao bih malo mediteranskog kolorita kojeg karakterizira to da su ideje koje su na ovom prostoru prihvaćane iz svijeta, ili su se s njim dijelile, često gorljivije provođene, ali ih se ponekad i do nepredvidivosti mijenjalo ili iznutra razgrađivalo.
Antifašistička kolona
Eto, u tu nepredvidivost trebalo se i ovaj put uzdati. S jedne strane, predvidivo je da se HDZ, koji je i dosad funkcionirao kao stranka krupnog kapitala, i danas s manje-više svim koalicijskim partnerima stavio na tu stranu. Kao što ne iznenađuje da se Katolička crkva uporno ne odaziva na pozive sindikata da ih podrži, iako se nekoliko posljednjih godina ubi da dokaže svoju socijalnu osjetljivost. Time samo još jednom pokazuje da će ona uvijek stati na stranu klerofašizma, bez obzira na to što to sada ipak ima drukčiji sadržaj nego kada su je tako etiketirale komunističke vlasti. S druge strane, prilično je neočekivano da baš sindikati, koji su dosad, rekosmo, uglavnom bili zakrpa vlasti, predvode frontu protiv neoliberalnog režima. I da su za sobom povukli, tko zna koliko voljko, stranke nominalne ljevice (socijaldemokrati, laburisti), te cijeli mali arhipelag nevladinih udruga (studenti zagrebačkog Filozofskog, Zeleni, Hrvatsko novinarsko društvo, dio braniteljskih udruga…).
Samo ako se ta kolona, koju uvjetno možemo nazvati antifašističkom, dovoljno zbije u borbi protiv novog fašizma, ima šanse da Hrvatska u ovome zbilja postane lider u regiji. Ako ne – a naknadni pristanak sindikata da razgovaraju najprije s Josipovićem a onda i s premijerkom to žalosno sugerira – hajde da o tome prestanemo govoriti na vrijeme, prije nego što postane blesavo kao što je i inače blesavo.