Svi smo mi aranžeri “Izloga”
Danas je termin “dokumentarno kazalište” u svijetu stekao već prilično pravo građanstva, iako je još do prije 15 godina malo tko znao što to znači. U evropskim okvirima to bi za početak značilo široko uvođenje naturščika na pozornicu, ne zato da bi igrali Hamleta nego zato da bi nešto rekli o sebi. Ne radi se o još jednoj postmodernoj atrakciji nego o prastaroj potrebi da se kazalište misli kao “istina na sceni”. S obzirom na to da te istine već dugo na daskama ima jako malo, a život je otišao na sasvim drugu stranu, dokumentarno kazalište pokušava neakademskim sredstvima kazalištu vratiti život.
Ne dovlače se na scenu samo naturščici, nego se ulice, trgovi, skladišta, zatvori i aerodromi pretvaraju u pozornice, a ono o čemu se radi nisu klaunovi i commedia dell’arte nego životna pitanja. Recimo, švicarska kazališna trupa Rimini Protokol unajmljuje prave kamiondžije da publiku voze unaokolo i da publika na taj način shvati što su globalizacija i radnička prava, ili pak pronalaze nezaposlene da im javno čitaju “Kapital”. U predstavama dokumentarnog kazališta igraju djeca, angažiraju se mentalno hendikepirani da bi se progovorilo o stanju u zdravstvenim ustanovama, pojavljuju se i životinje ako je o njihovim pravima riječ.
Što se sve događa u Tratinskoj ulici
U našem kazališnom dvorištu najintenzivnije se dokumentarnim kazalištem bave Bobo Jelčić i Nataša Rajković. Ima naravno i drugih vrijednih autora, ali ovaj je umjetnički tandem od dokumentarnog kazališta napravio promišljeni sistem i zrelu dramaturgiju. Od njihove “Nesigurne priče” u Teatru &TD, preko “Radionice za šetanje, pričanje i izmišljanje”, koju su u Dubrovniku radili s umirovljenicima, do ZeKaeM-ove predstave “S druge strane”, u svim njihovim radovima isprepliću se fikcija i stvarni život ili glumci i ljudi s ulice.
Njihova najnovija predstava “Izlog”, izvedena ovih dana u Zagrebu, zbiva se u jednom praznom izlogu u Tratinskoj ulici (bivša Ulica Rade Končara), jednu tramvajsku stanicu prije trešnjevačke tržnice. U predstavi igra samo jedan “pravi” glumac, Jerko Marčić u ulozi pripovjedača, a ostalo su amateri, skupljeni iz različitih neprofesionalnih družina. Predstava se odvija tako da publika sjedi u izlogu i gleda na ulicu, na kojoj se miješaju slučajni prolaznici, uobičajeni promet i jedna priča. Priča je konfuzna kao i sam život: izlog i poslovni prostor se prodaju, ali nikako da se nađe kupac, a vlasnici su razbacani po bijelom svijetu i ne mogu se dogovoriti. Ulicom prolaze ljudi i tramvaji, a glumci se motaju oko njih. U pitanju je neka svadba, grupa je bučna, a možda je i u vezi s ovim dućanom. Veselje se pretvara u žučnu diskusiju, počinje natezanje, grupa želi provaliti u izlog i obračunati se s publikom koju doživljava kao uljeze.
Ono što Bobo Jelčić i Nataša Rajković maestralno rade jest to hvatanje života u objektiv i teatraliziranje neumivene stvarnosti. Publika sjedi u izlogu i netremice gleda na ulicu i već samo promicanje “dokumentarne” ulične radnje postaje dovoljno uzbudljiv kazališni događaj. Naknadno uvođenje izmaštane priče u realnost proizvodi učinak oplemenjivanja te iste realnosti i oživotvorenja izmišljene priče. Svaki takav spoj, poput ovog u “Izlogu”, u kazalištu se zove magija. To je trenutak kada igra i oni koji se igraju postaju neodvojiv dio života. To je točka povišenog raspoloženja gledalaca, otvaranja njegovih zapretenih sentimenata i moment eksplozije lucidnosti na obje strane.
Kreacija prebiva u svakome od nas
Ovakav teatarski happening kao što je “Izlog” otvara i čitav niz dodatnih tema za razmišljanje. Predstava nas vraća životu puno ljubaznije nego one koje zabijajući prst u oko upozoravaju na životne probleme i kataklizme. Obični ljudi koje gledamo kroz izlog i koje inače ne primjećujemo, čine nam se bolji i vredniji, kao i mi samima sebi, zajedno s njima.
S obzirom na to da u predstavi nema dekora, kostima i reflektora, i segment života i segment kazališta čine nam se ljudskiji i bliži. Treće, kombinacijom autentične realnosti i fikcije, odjednom život počinjemo doživljavati kao festival malih duhovitosti koje na nas djeluju terapeutski. Obični ljudi u predstavi se zaustavljaju, komentiraju, htjeli bi da pomognu, suosjećaju s izmišljenom pričom koja je od njihove tek neznatno udaljena. Konačno, glumci-amateri su odlični u svom nastupu upravo zato što ne “glume da glume”, ne teatraliziraju i nisu patetični, nego igraju slobodno i ponašaju se prirodno, baš kao i ljudi na ulici. To je trenutak kada shvaćamo da kreacija zapravo prebiva u svakome od nas.
Na kraju, ova kazališna izvedba predstavlja neagresivnu lekciju i glumcima i običnim ljudima. Ta lekcija otprilike glasi: moramo se osvrnuti oko sebe, što vrlo često zaboravljamo, da bismo uopće mogli sudjelovati i u kazalištu i u životu.