Nevladina organizacija – sindikat

Zadnja vijest glasi da je nakon sastanka sa sindikalnim predstavnicima premijerka Jadranka Kosor nakratko, za tjedan dana, povukla iz saborske procedure postojeći prijedlog izmjena Zakona o radu. Drugi dio iste vijesti čini nastavak priprema (skupljanje potrebnih 450 tisuća potpisa građana) udruženih sindikalnih središnjica za iniciranje raspisivanja referenduma. On bi trebao spriječiti izmjene ZOR-a s obzirom na sadašnje uvjete važenja kolektivnih ugovora. Radi se o člancima 262. i 263., za koje Vlada tvrdi kako su omogućavali štetno produžavanje kolektivnih ugovora po inerciji, kad su se uvjeti privređivanja bitno promijenili. No, ti uvjeti različiti su već dugo u različitim granama proizvodnje, pa je lako zaključiti da ono što se u krizi promijenilo nisu samo uvjeti, već i način “pravljenja” istih.

Naime, Vlada i poslodavci, ili preciznije Svjetska banka uz spontanu asistenciju “nacionalnih” udruga poslodavaca, krizu koriste za daljnje rastakanje socijalne države. I to prvenstveno u sferi radničkih prava proisteklih iz kolektivnog pregovaranja, ali i postojeće regulative mirovinskog sustava. Zato prijedlozi nepovoljne obaveze o odlasku u prijevremenu mirovinu. Ti socijalni partneri, ili točnije rečeno klasne koalicije, nisu nezainteresirani promatrači samoregulirajuće “nevidljive ruke” tržišta (koja već na nivou probranog korupcijskog aferaštva vidljivo krade), već su baš ona jača strana koja na nove načine regulira vladajuću priču u (radnoj) državi. Početna situacija dakle nije “civilna”. U kojoj da se, u pluralizmu legitimnih demokratskih interesa ujedinjeni građani, makar i nesamoupravno, dogovaraju i sporazumijevaju, npr. putem tripartitnog društvenog tijela, na “ničijem terenu”, oko zajedničkih uvjeta svoga radnog i mirovinskog života. Ne. Vladajuće klase vladaju. I u svojoj vladavini sada još zovu predstavnike podaničkih klasa, načete legitimnosti, da se agama businessa (svjetskim i lokalnim) sklone ili priklone. To je početni položaj, u kojem nije u pitanju samo jedno ili dva prava iz kolektivnih ugovora. I to uglavnom za državne službenike, kojima su te “privilegije” date da pomognu držati u pokornosti razvlaštene radnike tzv. realnog sektora, privrede u privatnom vlasništvu korporacija. Tako što baš oni, pomoću represivnih i ideoloških aparata države, na aparatima održavaju propalu ideologiju privatnog poduzetništva, od kojega se svi gledaju skloniti.

Kratkoročno, zaposleni koji su imali kolektivni ugovor promjenama mogu izgubiti 300 kuna dodatka na staž, 300 kuna neke druge sadašnje beneficije i šest dana godišnjeg odmora. No, ono što se stvarno gubi jest ostatak utjecaja organiziranog radništva, sindikalno i stranački, na velike privredne sisteme, prije no što ih zahvati novi val privatizacije (energetika, brodogradnja, prirodni resursi, još jače merkantilistički koncipiran turizam itd. i sl.).

U takvoj situaciji sindikati, koje svi ionako drže dežurnim Pedrom za sva novoproizvedena vakantna društvena proturječja, u svojoj slabosti i izolaciji bježe iz otvoreno političkog polja, onoga jednog potencijalno jakog radničkog pokreta. Kuda? Pa među udruge civilnog društva. Gdje dijelom i spadaju, no ne ako se “civilno” shvati kao “aktivno odnošenje spram postojeće društvene (ekonomske, kulturne i političke) konfiguracije moći, MIMO i ONKRAJ borbe za ekonomske (profit) ili političke (vlast) dobitke”… Takvo “civilno društvo NE uključuje aktivnosti i aktere te borbe, poslovna poduzeća i političke partije” (definiciju sam preuzeo iz knjige Srđana Dvornika “Akteri bez društva”, Zagreb 2009., naglasci moji).

Jer, kako drugačije shvatiti npr. priredbu održanu u utorak, 8. lipnja u zagrebačkoj Tvornici kulture (!), u kojoj na poziv SSSH-a Zagreba stranački saborski zastupnici iz Zagreba, kao članovi predstavničkog tijela građana – Sabora – govore granskim sindikalnim povjerenicima kao publici u svojstvu zainteresiranih građana. Tako su sindikalisti, u skladu s čl. 70 Ustava, kako nas je podučila aktivistica SSSH-a Jagoda Milidrag-Šmit, zamolili svoje saborske zastupnike da se izjasne. Ono što smo čuli manje je važno: dvije vladajuće, na način pozicije i opozicije, stranke, poslale su kadrove iz trećeg reda. A saborski zastupnici Dragutin Lesar i Silvano Hrelja briljirali su svojom upućenošću i (pseudo)sindikalnim angažmanom, ne obećavši puno više stranačkog aktivizma od svojih osobnih solidarnih potpisa na peticiju.

Sama činjenica da sindikati ne zovu direktno svoje članstvo da se izrazi i peticijom za referendum, već pozivaju sve građane na solidarnost, govori kako radnik-građanin po mišljenju sindikalnih vrhuški ima veći simbolički kapital od radnika drugarica i drugova jednog mogućeg radničkog pokreta.

Jasno je i zašto je tome tako. Ne samo da se sindikati, sasvim bezrazložno, boje optužbe da žele obnoviti socijalizam (postanu li jednom uistinu jaki i tako će je dobiti). Oni nemaju političku stranku na koju bi se, bez fige u džepu, mogli nasloniti. Naime, sve parlamentarne stranke stranke su kapitala, u onome što francuski filozof Alain Badiou u cjelini naziva kapitalo-parlamentarizmom. Dok u parlamentu ne budemo imali makar i marginalnu stranku koja se u svome programu, u ime radničke vlasti, ne bude pozivala i na otpravu buržoaskog parlamentarizma, biti će moguća i ovakva situacija: na argumentirane kritike Vlade i njezine privredne politike od strane granskih sindikalnih povjerenika, na spomenutoj priredbi saborski zastupnici vladajuće stranke odgovorili su uvrijeđeno – nećemo sad valjda politizirati.