Izlazak u geto

Dva su načina da se čovjek izgubi: izdvojivši se i zazidavši u posebnost, i rasplinuvši se u “univerzalnosti”.

Aimé Cesaire

Situacija u kojoj se nalaze ove novine srpske manjine u Hrvatskoj, sad kad je odlučeno da se prodaju i na kioscima “Tiska” i da imaju samostalnu internetsku stranicu, dobronamjerni pratitelji (i pravitelji) prilika (zlonamjerne ćemo staviti u zagrade) sigurno će opisati kao izlazak iz geta. No, ta načelno istinita konstatacija traži mnoga dodatna pojašnjenja.

Sigurno, bit će nam potrebna otvorenost za jednu kontinuiranu analizu “čistine” na kojoj ćemo se mi, do jučer na jedan način getoizirani “manjinci”, sada naći. U frazi koja pretiče događanje, lako je reći da svaki put počinje prvim korakom. I da je taj put, nazovimo ga namjerno pretenciozno ponovnim susretom srpske i hrvatske (novinske) kulture u Hrvatskoj, dugačak, a prvi koraci nužno mali. No, suprotno narodnom vjerovanju, svaki je početak lagan.

Želimo li stoga obrnuti situaciju, pokušati stvoriti uvjete u kojima događaji premašuju frazu, moramo reflektirati kontekst.

Cjelina je neistina

Možda bi bilo dobro započeti slikovito, naoko indirektno: u knjizi “Filozofski stenogrami” (“Philosophische Stenogramme”), Günther Anders, njemački filozof mračnije struje (u ionako kulturno-pesimističnom okruženju kritičke teorije) opisivao je situaciju tada još Zapadnje Njemačke, suočene sa stvarnom denacifikacijom 60-ih godina prošlog stoljeća, alegorijskim slikama izlaska iz sve dubljih u sve pliće krugove pakla. U logorološkoj slici, smještenoj politički nekorektno na Molučke otoke kao distopijsku destinaciju, zatvorenici “našega” logora/geta u trenutku kad misle da su načinili proboj preko bodljikavih žica u slobodu, otkrivaju da su samo prodrli u drugo, šire, ograđeno dvorište. U drugi, blaži krug pakla, od onih devet danteovski zadanih.

Zato ti krugovi sami po sebi nisu sav problem s kojim se njihovi stanovnici nose. Kao urođenici (samo) svoga kruga, imaju stanovnici geta problema u “prevođenju” svojih paklenih muka manje ili više sretnim kolegama, urođenicima iz drugih krugova. Koji su, treba li to reći, danas više no ikad, nepovjerljivi spram vijesti iz pakla kao cjeline.

Uostalom, ta cjelina je (srećom) neistina, rekao bi Andersov konkurent po peru, iz istog, židovskim ljevičarima namijenjenog, paklenskoga kruga, filozof Theodor Adorno. Iako on, negiravši istinitost cjeline, nije mislio na cjelovitost (doživljaja, posrednog i neposrenog) pakla, već na cjelinu sistematske filozofije, posebno Hegelove. Usprkos povicima na totalitarizam, gdje god se neka velika priča danas pojavi (a Hegelov sistem jest prva priča svih filozofskih velikih priča), teze koje bi direktno povezivale Hegelovu filozofiju s učincima nacističkih koncentracijskih logora na ljude ipak više nisu česte.

Tajni nauk ili nelegitimne okolnosti

No, kakve sve to ima veze s izlaskom jednih getoiziranih srpskih novina u širu hrvatsku javnost? I to usprkos tome što svi vide da ovo etničko atributiranje “strana” ne pogađa cjelinu istine trenutka (jer postoji transgresija etnosa više negoli npr. roda)? Kakvi su to krugovi “javnog” i “privatnog” geta o kojima bi sada (ponovno) trebalo izvještavati? Kakva je to “tajnost” protiv koje bismo se mi, baš pomoću javnosti, sad trebali žešće boriti?

Reći da tu nikakve tajne nema ne bi bila sva istina. Jer, etničko čišćenje (taj rasistički eufemizam za ekstremno ljudsko stradavanje) jest, bio i ostao tajni nauk hrvatske javnosti (to se danas vidi po žilavoj obrani njegovih tekovina). I to su te nelegitimne okolnosti koje proizvode “ne-poznatost”.

Zato nam je od životne važnosti razumjeti logiku pravljenja javnosti, u kojoj je nešto takvo moguće. To očito nije kantovska prosvijećena javnost uma u javnoj upotrebi, već je postmoderna, “dirigirana javnost”, u kojoj je bitna imanentna veza između “javnog” i “tajnog”. Za Srbe u Hrvatskoj je višedecenijska proizvodnja ne-javnosti bitan konstituent naše sadašnje “nevidljivosti”. Zamagljenost, distorzija, negiranje društvene prirode tog iskustva, sve do osobne traume simboličkog i materijalnog nestajanja, to je svakodnevnica “srpske žrtve”. Zato već više od jedne decenije postoji neka paradoksalna “tajna javnost Srba”: izolirani, fragmentirani, permanentno dezorganizirani svijet jednog potisnutog zajedničkog iskustva. Za koji je upitno koliko je i unutar sebe “kvalitetno” predstavljiv.

Taj, sad navodno obostrano neželjeni “srpski geto”, mjesto je iz kojeg se može izaći. Ali kamo? Naravno, samo u “hrvatski geto”. Koji pak, to se bolje vidi, odavno nije samo hrvatski.

Protupoznatost na kiosku

Kako dakle iznijeti artikulaciju jednog (pluralnog) “manjinskog” iskustva, ako je u međuvremenu kolabirala i sama sposobnost (re)prezentacije javnog prava (Kant)? I to tako što je strukturno-operativno blokirana artikulacija cjelokupnog društvenog konteksta proizvodnje i legitimacije društva? Ta artikulacija je “propala”, pritisnuta između čekića proizvodnog interesa i nakovnja potrebe za legitimacijom (prvenstveno vlasti, naravno).

A prije samo nekoliko desetljeća postojalo je rješenje za izlaz iz ovog začaranog kruga, u kojem društvo jede samo sebe, svoju raznoliku klasnu, grupnu, slojnu (pa i etničku) supstancu. Predlagali su ga teoretičari protujavnosti (counter-public), u smislu protupoznatosti (counter-publicity). Ideja govorenja kao svjedočenja (na čemu danas inzistiraju civilne ideologije, koje se nekritički dive usmenim i osobnim historijama), taj govor pogođenih uvijek je prekarna artikulacija. A tko je svjetski poopćivi prekarijat, oni koje je veliki dramatičar Bertolt Brecht htio osvijetliti svjetlima (javne) pozornice jer da se u mraku svakodnevnice ne vide? Pa to su naravno proleteri svih zemalja, čije je socijalno iskustvo, otkad postoji građanska javnost, povezano s bazičnom “opstrukcijom” iskustva njihove kolektivne egzistencije. Zato su 70-ih godina prošloga stoljeća njemački teoretičari Alexander Kluge i Oskar Negt predlagali proizvodnju proleterske protujavnosti, kao direktnog izraza sfere proizvodnje. Kao bijega iz apsorbiranja interesa radnika u kontekst kapitala.

Srbi, znamo, nisu samo radnici (iako to unutar sebe većinski jesu!). Pa ipak je njihov manjinsko-većinski položaj u javnosti u usporedivoj gabuli s onim proleterskim. Društvo im je, kao “globalna univerzalnost”, reklo zbogom, no oni se vraćaju. Pretvaranje “nevidljivih” Srba u “vidljive” ljude zato ima izgleda koliko i buduća “vidljivost” (aktivnost) proletarijata. A sad pogledajte kiosk.