Najslađe je tamo gdje si rođen

Daleko su od Velike Popine i kriza i recesija, jer se povratnici ovog ličkog sela u gračačkoj općini svakog dana, već godinama, bore za surovu egzistenciju.

Slijepo crijevo Zadarske županije, do čijih zaseoka vodi makadam i rijetko tko navraća, broji četrdesetak povratnika koji pokušavaju živjeti normalan život i pronalaze radost kada, mimo svakodnevne borbe s vukovima i divljim svinjama, mogu ugostiti ponekog prolaznika na čašicu razgovora. Povratničkoj porodici Đoke Stojisavljevića donirao je Centar za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća, u okviru svog programa socio-gospodarskog oporavka, revitalizacije, podrške i pomoći razvoja ruralnih područja, traktorsku kosu kako bi lakše prevladali povratničke tegobe. I pored teškoća u financiranju redovnih programa i aktivnosti, SNV je pronašao prostora i izdvojio skromna sredstva kako bi navedenom donacijom potaknuo povratak, koji je u nekoliko posljednjih godina zamro.

Ovca po ovca – stado

Đoko Stojisavljević u rodnu se Liku vratio prije godinu dana, sa suprugom Mirom, osamnaestogodišnjom kćerkom Majom i svojom majkom Ankom. Dočekala ga je devastirana kuća, ali sa čvrstom voljom i bez straha Đoko se uhvatio ukoštac sa povratničkim problemima. I danas, poslije godinu dana, smatra da nije pogriješio što se vratio na svoje rodno ognjište.

– U svojoj sam kući, nitko me ne dira. Petnaest godina živjeli smo u izbjeglištvu, u Crvenki. Tamo više nije bilo posla da bismo mogli normalno živjeti. Djeca su mi završila škole i nije bilo više razloga da se ne vratim – priča Đoko, koji je za godinu dana uspio okupiti stado od 40 ovaca i postati, kako s ponosom kaže, mali farmer.

– Živim u dugovima. Kupio sam stado, iako prodaja janjaca ide slabo, očekujem da ću ipak uspjeti isplatiti sve dugove. Nešto malo novca sam i sam investirao, od nečega se mora krenuti – priča Đoko i briše znoj sa čela dok namješta kosu na traktor. Poslije dugih kiša nebo je vedro. Treba iskoristiti lijepo vrijeme i pripremiti se za dugu zimu.

– Kupio sam traktor, imam grablje i traktorska kosa puno će mi pomoći. Iz srca i duše hvala svim ljudima koji su mi pomogli. Mala pažnja velika je pomoć – zahvalan je ovaj skromni četrdesetčetverogodišnjak kome je pomoć Srpskog narodnog vijeća prva otkako se vratio.

– Sve što sada vidite na i u kući, vrata, prozore i namještaj, dobili smo od komšija i prijatelja, ono što su nam mogli dati, polovno ili staro, ali nama je dobro došlo. Imamo neki stari frižider, kauč je propao. Puno nam toga fali. Crveni križ ništa nam nije pomogao kao povratničkoj familiji. Sami se borimo – dodaje Đokina supruga Mira.

Najteže je ipak njihovoj Maji koja se kući vratila sa 18 godina.

– Rata se sjećam kao kroz maglu. Bila sam dijete. Imala sam tri i po godine. Najviše se sjećam “Oluje”, kolone i kako su nam na traktorske prikolice bacali hranu kroz Bosnu – nabraja Maja slike koje su je tokom odrastanja u izbjeglištvu podsjećale na rodni kraj.

Svjesna težine odluke da se sa roditeljima vrati u Veliku Popinu, Maja hrabro ističe da se ne kaje i da vjeruje da je u Hrvatskoj čeka bolji život nego u Srbiji, gdje je završila srednju kuharsku školu.

Razmnožili se vukovi

– Ovdje živi tek šestoro mladih ljudi, u dobi od 40 do 50 godina, koliko se oni mogu smatrati mladima – dodaje Maja i ističe da je posebno teško zimi, jer mještani Velike Popine znaju biti i po četiri-pet dana odsječeni od svijeta.

– Nismo raspoređeni pod županijske ceste i ralica do nas stigne dosta kasno. Ne daj bože da nekom pozli tokom tih dana. Morali bismo se organizirati kako bismo nekoliko kilometara snijega pročistili i došli do glavne ceste za Gračac – priča Đoko Stojisavljević, kome brige zadaju i divlje svinje i vukovi.

– Bilo je divljih životinja i prije “Oluje”, ali sada su se razmnožile na ovom pustom prostoru i ne osjećaju strah od ljudi. Kada čuvamo ovce, moramo imati otvorene četvore oči. Eto, upravo neki dan vuk je pred komšijom udavio janje, 15 metara od kuće. S druge strane, divlje svinje su nam prošle godine upropastile polje s krumpirom. Čuvamo usjeve koliko je u našoj moći. Električni čuvar bi bio najbolje rješenje, ali nisam u mogućnosti da ga kupim – objašnjava Đoko.

Ipak, Stojisavljeviće krase pozitivna energija i optimizam. Pored sveg povratničkog beznađa, kažu, biće bolje.

– Najslađe je kada si kod svoje kuće, gdje si rođen. Osjećam da se dešava nešto pozitivno. Mladi čovjek nije zaboravljen, što dokazuje i pomoć Srpskog narodnog vijeća. Treba biti pozitivan – sa osmijehom na licu poručuje Đoko Stojisavljević. 

TV i mobitel jedini doticaj sa civilizacijom

U rodnom selu, osamnaestogodišnja Maja Stojisavljević nema društva, vrijeme uglavnom provodi kuhajući ili čuvajući ovce.

– Imam posla preko glave. Dobro mi je kada radim, manje razmišljam. Odem sa ovcama na polje i tu se onda izludujem, istjeram gorčinu iz sebe i vratim se kući. Ne izlazim nigdje, jer nemam prijevoza. Jedini mi je izlazak kada se jednom mjesečno prijavljujem na biro rada u Gračacu. Kontakt sa civilizacijom su mi TV i mobitel – priča Maja i priznaje da se mladi slabo vraćaju jer nemaju priliku za zaposlenje, a Gračac im je udaljen 25 kilometara.