Križni štab

Presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv postavljanja katoličkih križeva u školama u Italiji, za što sud u Strasbourgu smatra da je protivno djetetovom pravu na slobodu vjeroispovijesti i da krši prava roditelja da obrazuju svoju djecu onako kako sami smatraju da je najbolje, očekivano je izazvala različite reakcije u Hrvatskoj. Jedni podržavaju tu presudu smatrajući da u državnim i javnim ustanovama ne bi trebala stajati nikakva obilježja osim državnih, o čemu su prilikom nedavnog susreta razgovarali i predsjednik Stjepan Mesić i papa Benedikt XVI. Drugi je smatraju miješanjem u tradiciju Italije, staru više od dva milenija.

– Slučaj je poznat još iz 2005. godine kada je Soile Latusi, žena porijeklom iz Finske, a koja živi u Italiji i ima dvoje djece školske dobi, tražila od talijanskih vlasti da se iz škola maknu katolički križevi – kaže Adalbert Rebić, umirovljeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Talijanske vlasti su njen zahtjev 2006. godine odbile, ali ga je uvažio Evropski sud za ljudska prava.

Talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini tu je odluku suda proglasio “smrtnim udarcem Evropi koja ima tradicionalne vrijednosti i prava”. Bivši ministar kulture Rocco Buttiglione, inače blizak Vatikanu i poznat po svojoj izjavi da porodica postoji s ciljem da žene imaju mogućnost rađanja djece i zaštitu muškarca koji brine o njima, govori o sramotnoj odluci sramotnog suda koju treba čvrsto odbiti. Italija ima, dodao je, svoju kulturu, svoju tradiciju i svoju povijest.

– Oni koji dolaze među nas moraju prihvatiti tu kulturu i povijest – rekao je Buttiglione.

Slično misli i dio talijanske opozicije, zalažući se za to da se talijanska tradicija i kultura brane svim silama, a u njih spada i prisustvo križeva u školama. Italija je, kažu, laička a ne laicistička država.

Rebić: Da je normalna žena, onda bi šutjela

– Gospođa Soile Latusi je svojom arogancijom, rekao bih, pobunila duhove u Italiji, kao što bi to sigurno učinila i u Hrvatskoj. Ali bolje da se to prije dogodilo u Italiji nego u Hrvatskoj, pa da se vidi kako se u Italiji i vlast i opozicija čvrsto bore za svoju kulturnu baštinu u koju spadaju i vjerski simboli. Kako će to završiti ne znam, ali talijanske vlasti kažu da neće poštovati tu odluku suda jer da nije u skladu s evropskom konstitucijom. Koliko ja znam, presuda stvarno nije u skladu ni s Poveljom o ljudskim pravima. Ne spada, naime, u ljudska prava gledati ili ne gledati neki vjerski simbol, odnosno imati pred sobom izložen neki simbol ili imati pravo da se taj simbol makne. To jednostavno ne spada u ljudska prava. Ljudska prava su nešto drugo – smatra Adalbert Rebić. Naš sugovornik kaže da ne zna na koji bi se način ova odluka mogla odraziti na Hrvatsku.

– Jedino ako se bude našla neka arogantna osoba, kao što je po mom mišljenju arogantna i ova gospođa finskog porijekla, da i njoj zasmetaju takvi simboli kod nas, kao što je i ovoj gospođi zasmetala talijanska kulturna baština. Ako joj je to već zasmetalo, da je normalna žena onda bi šutjela i ne bi se obazirala. Talijani su joj većinom rekli da je došla u njihovu sredinu i da u njoj treba poštovati njihovu kulturu i kulturnu baštinu. Ako je ne želi poštivati, ima uvijek mogućnost da ode u svoju zemlju. Gledajte, to ne odobravam, ali to kod ljudi uzrokuje takvu reakciju, jednaku akciji. Ako vas netko lupi, nastojat ćete mu vratiti, a nećete okrenuti drugi obraz. U svakom slučaju, odluka Evropskog suda nije obavezujuća, ona je više deklarativne naravi i Italija je neće provesti. I sam premijer Silvio Berlusconi je u svom poznatom stilu govorio o toj odluci kao o poganskoj i neprihvatljivoj. Očito se Talijani neće tako lako saviti pred nekim evropskim sudom – smatra Rebić.

– Odjeci te strasbourgske presude u Italiji su očekivano ujednačeni: ne samo da joj se protive vladajuće stranke i dakako Katolička crkva, nego i skoro cjelokupna opozicija tj. Partito democratico (Demokratska partija) i Italia dei Valori (Italija vrijednosti), obrazlažući to univerzalnom vrijednošću raspeća, a samo komunisti i radikali je podržavaju sa svojim shvaćanjima laičnosti države – kaže poznati splitski profesor Nikola Visković.

Tekovine Francuske revolucije

– Ta široka suglasnost u prilog raspeća u školama posljedica je tradicionalno snažnog utjecaja Vatikana na talijansko društvo kojemu se, vidimo, ne uspijeva othrvati ni socijalističko javno mnijenje u Italiji. Ja ipak mislim da je presuda suda u Strasbourgu vrijedan prilog kulturi laicizma i slobodi savjesti mladih u školskom procesu, jer ako bi i bilo točno, kako se tvrdi, da je raspeće jedan opće humani simbol koji ne kolidira s nijednim vjerskim i kulturnim opredjeljenjem, istina je ipak da ono u mladim glavama vrši jedan idejni pritisak koji škodi vrijednosnom načelu slobode vjerskih opredjeljenja odnosno ateističkog i skeptičkog opredjeljenja. Stoga mislim da križu u bilo kojoj njegovoj varijanti, jednako kao i simbolima islama ili drugih religija, nije mjesto u građanskim ustanovama poput škola, bolnica, parlamenta i drugih javnih ustanova u kojima mora biti očigledna jednakost svih društvenih svjetonazora – zaključuje Visković.

Za politologa Jovana Mirića odluka Evropskog suda za ljudska prava posve je na mjestu.

– Na sudu, s obzirom na to gdje je smješten, vjerovatno ima politički osviještenih ljudi koji nisu zaboravili tekovine velike Francuske revolucije iz 1789. godine. Ta je revolucija definitivno nagovijestila odvajanje političke od religijske sfere, odvajanje države i crkve. Ona je po tome najveća i možda jedina prava revolucija do sada u povijesti – kaže Mirić.

– Nekima ni danas to nije jasno. Hoće ne samo da imaju utjecaj nego i političku moć, ne samo u okviru religije nego i u okviru društva, dakle u političkoj sferi. Drugim riječima, žele imati političku moć i preko nje svaki drugi utjecaj. Drugo, što uopće znači pojam političke emancipacije? To znači da su svi ljudi pred zakonom jednaki, da ne može biti privilegiranih ni po kojem osnovu. Ako je država država, ako dakle priznaje sebe za državu, ona mora apstrahirati od svakog posebnog određenja svojih građana, pa naravno i od onog religijskog.

Pretpostavimo, dodaje on, da imamo hiljadu djece koja pripadaju jednoj konfesiji i samo jedno dijete koje joj ne pripada. Ipak, ovih hiljadu djece ne bi smjelo isticati svoje znakove, znakove svog privatnog opredjeljenja.

– Prema tome, odluka suda je posve legitimna. Da li će biti poštovana, pogotovo u nekim izrazito katoličkim zemljama, a tu prije svega mislim na Italiju, Poljsku i Hrvatsku, to ne znam. Vidite, kada god se javi slična ideja, onda se digne graja u centrima tih vjerskih zajednica. Ali ako se razumije pojam političke emancipacije i jednakosti građana, mislim da bi tu odluku trebalo respektirati – zaključuje Mirić.