Kamenčići u krvavom mozaiku
Sve što se ovih dana povlači po medijima oko pada dvojice pripadnika kriminalnog “zemunskog klana”, dragi naši čitatelji, je kajgod. Sve te teorije po kojima će ubojice Sretko Kalinić, onaj pacijent sa Svetoga duha u Zagrebu i Miloš Simović, koji je već upućen na robiju od 35 godina za ubojstvo premijera Zorana Đinđića i 40 godina za druge zločine i terorizam, nešto novo reći o Đinđićevom ubojstvu, padaju u vodu, usprkos dobrim namjerama raznih medija da si povećaju tiražu. Oba ta osuđenika pozivana su po potrebi i nisu imala pristupa klanovskom vrhu koji je ubojstva dogovorao.
Vrh su, kao što je utvrđeno u sudskim postupcima pred Specijalnim sudom za organizirani kriminal u Beogradu, bili Milorad Ulemek Legija, državni službenik na funkciji komandanta Jedinice za specijalne operacije (JSO), i dvojica šefova “zemunskog klana”, Dušan Spasojević zvani Šiptar te Duća i Mile Luković zvani Kum. Obojica su ubijeni u akciji hapšenja nekoliko dana nakon ubojstva premijera Đinđića, pružajući otpor policiji koja ih je zatekla u selu Meljaku kod Barajeva, gdje su potražili sklonište.
Kraj šutnje
Sve ono što danas Kalinić, za kojega se svi slažu da je beskrupulozni i bezosjećajni ubojica, govori o ubojstvima po Hrvatskoj, Srbiji i raznim zemljama Evrope, tek će morati proći kroz istražne kontrole.
Kad je o srpskom uglu gledanja riječ, ta dvojica ne znače baš ništa sami po sebi, ali znače u širem kontekstu. Naime, kako je riječ o kriminalnim “primjercima” koji su u bijegu još od ožujka 2003. godine, oni bi mogli otkriti barem nešto o mreži skrivanja njih i njima sličnih, i to je uglavnom sve. Čak ni o Miloradu Ulemeku Legiji teško da znaju išta: ovaj ih je otkačio odmah nakon atentata i mislio samo na sebe, te se sam predao početkom svibnja 2004. s tvrdnjom da “ima povjerenja u tadašnju vlast” Vojislava Koštunice.
Tu počinje zanimljiva priča, ponukana padom dvojice “zemunaca”, Kalinića i Simovića. Naime, nakon osuđujuće – danas već pravomoćne – presude Legiji i “zemunskom klanu” za ubojstvo premijera, ostalo je mnogo nepoznanica, koje se sve mogu podvesti pod termin “političke pozadine”. Usprkos obećanjima nadležnih, u tome se nije mrdnulo ni milimetra nakon presude, ali su Simović i Kalinić podgrijali priču, pa su neki koji su dosad šutjeli napokon progovorili.
Prvi je Mile Novaković, nekadašnji načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije, potom i Boro Banjac, načelnik Uprave za borbu protiv organiziranog kriminala MUP-a te 2003. godine, u vrijeme atentata na premijera. U najkraćem, obojica su potvrdili da su Koštuničina Vlada i njegov ministar unutrašnjih poslova Dragan Jočić najprije smijenili više od 400 ljudi u MUP-u, onih koji su imali veze s akcijom “Sablja” provedenom protiv kriminalaca nakon ubojstva premijera, a potom smijenili i njih dvojicu. To se dogodilo nakon što je Banjac Jočiću referirao da znaju da se jedan od optuženih “klanovaca” krije u Grčkoj. Taj je, Dejan Milenković Bagzi, nešto kasnije postao još jedan od svjedoka-suradnika u procesu ubojicama premijera.
Otišao je Banjac i korak dalje, pa je prst uperio, kao u mogući pravac neke moguće istrage, ka nekim Koštuničinim tadašnjim bliskim suradnicima: njegovom savjetniku za nacionalnu sigurnost, a potom i direktoru Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Radi Bulatoviću, te načelniku Uprave sigurnosti Generalštaba Vojske Jugoslavije Aci Tomiću.
Svi putevi vode do Koštuničinog okruženja
Obojica su tada, 2003. godine, zajedno s petrinjskim moćnikom Borislavom Mikelićem, uhapšeni u akciji “Sablja” zbog “njuškanja” s kriminalcima iz Zemuna i Legijom. Danas Boro Banjac to precizira: valja ih pitati o čemu su pričali uoči i neposredno nakon atentata na premijera Đinđića. Usput, sva su trojica zbog “neopravdanog lišenja slobode” dobili stotine tisuća odštete od države, odnosno građana čiji je premijer ubijen.
Nije da Novaković, Banjac i onaj mali dio javnosti koji još koristi svaku priliku da priupita o “političkoj pozadini” Đinđićevog ubojstva vjeruju da će se ona zaista i razotkriti, ali svaki kamenčić koji legne u taj još neotkriveni mozaik može nas približiti istini o tome tko je, ustvari, upotrijebio kriminalce da bi zaustavio put Srbije ka Evropi i njeno suočavanje s mračnim dijelovima prošlosti.
Otkrivanje i hapšenje Simovića i Kalinića tek je povod da se ponovo o tome u Srbiji govori, sve ostalo je žutilo za tabloide: o njima dvojici znamo sve, da su ubojice kojima je sud dodijelio najtežu moguću kaznu za počinjena zlodjela. Sve ostalo što bismo još morali znati o nedavnoj prošlosti i ubojstvu premijera Đinđića u drugim je, višim sferama i sve bajke koje se ispredaju oko Simovića i Kalinića samo su spinovi koji pokušavaju onemogućiti dosezanje istine o tome.