Generalna proba pakla

Toliko sam puta dugo i podsvjesno želio i čekao taj dan i taj susret, da sada i ovdje, na ovom legendom ovjenčanom mjestu ljudske tragedije, osjećam odjednom neshvatljivu prazninu, neki gorki grumen šupljine u sebi, a ništa više ne mogu da izmijenim i da ne vjerujem, ovo je uistinu Guernica, u Guernici lagano dozrijeva dan i spušta se večer.

Posmatrao sam je toliko puta iz raznih uglova, u knjigama drugih, vidio sam je na platnima Pabla Picassa i u pjesničkim stihovima, a sada sam tu, i sad gledam Guernicu iz ovog mrtvog kuta. A ceste se, baš kao i nekad, penju i spuštaju niz brežuljke, jedan izvor žubori tiho, sasvim tiho, mjesta na kojima su ležali izginuli ili ranjeni nisu se promijenila, ona su kao sad, kao nekad, kao uvijek.

Bio je pazarni dan

Malo je još živih, ali se zna i zapamtilo se zauvijek: bio je ponedjeljak, 26. travnja godine 1937. Ponedjeljak je pazarni dan kad ljudi dolaze prodati svoje proizvode ili kupiti ono što treba: svirao se i plesao fado, uglavljivali su se različiti poslovi, djevojke s čipkastim podsuknjama preplele su crne suknje preko bijelih vunenih čarapa, kuljao je žagor, dok su nemirni prsti prebirali po žicama gitara. S crkve su dopirali meki molovi zvona, i nije bilo nikakvih nagovještaja da se nešto ružno može dogoditi. Izgleda kao nezamislivo čudo ili strašna pouka, da su se sve patnje i monstrumi s najčuvenije Picassove slike obrušili baš na blagost i ljepotu Guernice. Guernica nikad nije bila vojni centar, nije u njoj bilo kasarni ili aerodroma, nisu postojala ni vojna skladišta, kroz nju je jednostavno bujao život, takav kakav je.

Kad se pojavio prvi avion, više je sličio na igračku, u koju su ljudi gledali sa zanosom, da bi koji sekund kasnije gledali nebo s užasom. Po oznakama na krilima, onom crnom križu, znalci su ga odmah prepoznali – bio je to njemački bombarder “Heinkel 111”. A onda je pilot pritiskom na dugme otkačio smrtonosni teret – šest bombi koje su pale na prostor kod željezničkog kolodvora. Bilo je točno 16 sati i 15 minuta, jedno savršeno popodne polako je dozrijevalo, polako venulo, polako su se njegove krunice zatvarale, kad su odjeknule prve eksplozije.

Zatim su doletjeli “Junkersi”, koji su slobodno šetali nebom, jer Guernica nije imala ni protuavionsku obranu, ni letjelice koje bi se bombarderima suprotstavile, Guernica je bila baš pravi otvoreni grad. Avioni su slobodno šetali nebom, kao da je u pitanju njihovo vlastito dvorište. Bombe su bile pedantno spuštane i po geometrijskim pravilima u ravnim linijama, gradić je bio zavijen u dim, prašinu, miris baruta, ranjavanje i smrt. U panici ljudi su bježali, a da nisu znali gdje, dok su se kuće kršile i rušile kao drveće. Konji su rzali, ranjenici zapomagali, otkinuti bikovi opasno jurili, sve je izgledalo kao generalna proba pakla. Koliko je bačeno bombi nitko točno ne zna, ali bombe nisu značile i kraj ovog kaosa; u jednom času iz aviona su izbačene “pahulje snijega”, kako se činilo, ali čim bi dodirnule zidove, pretvarale su se u proždirući plamen.

Točno u 19.45 sati avioni su odletjeli ostavljajući izbezumljene građane da broje mrtve i ranjene i računaju počinjenu štetu. Rušenje ovog mjesta bio je samo uvod u događaje koji su predstojali: Nijemci su umarširali u Prag, Maginot linija pokazala se tek kao obična amajlija koja Francusku nije zaštitila… Svijet je potamnio: zamirisala je krv.

Peta strana svijeta

Za divno čudo, nijedna bomba nije pogodila tzv. Dom hunti, premda je baš on stršio kao najisturenija građevina. To je žuta kamena zgrada na samom vrhu brežuljka, s potamnjelim grbom iznad vrata, i sa satom koji i danas nepogrešivo mjeri suđene otkucaje našeg srca. U njemu se i danas okupljaju baskijski vođe kad trebaju o nečem važnom odlučiti.

Odlazim u prvu kavanu i naručujem kalvados. Bilo je to magično piće naše mladosti, a za njega sam prvi put čuo u Remarqueovoj “Trijumfalnoj kapiji”. Svijet koji smo tada zamišljali imao je okus tog čarobnog pića, da bismo kasnije shvatili, da je on ipak nešto sasvim drugo, baš kao i sam život.

Inače, i u Guernici, kao i svuda u svijetu, postoje četiri strane svijeta, i ona peta. Ona koja imena nema.