Netko psuje, a ja napišem roman

Književnu karijeru počeli ste još tamo krajem osamdesetih objavljujući u “Quorumu”. Da li možete malo da se vratite u to vreme? Kako je izgledalo sarađivati s “Quorumom” tada? Koga pamtite iz tog doba?

– Zaboravio sam. Zaboravio sam čak i da se sjećam. Desilo se tako dosta stvari (ružnijih, jačih, a evo sad i boljih) od tih “zlatnih” osamdesetih. Tada, kao i sada, ova moja pisanija nisu bog zna kako interesirala ove i one “važne” ljude koji objavljuju knjige u Sarajevu. Valjda je to tako. Kao i većina “urbanih mladih” iz naše generacije, čitao sam “Polet”. Zagreb mi se tada činio više rock’n’roll, više cool, što ja znam, nekako više Europa od ove naše Bosne. Možda su tome krivi još i Johnny Štulić i Dražen Vrdoljak, možda “Kulušić” i “Lapidarij”, Darko Rundek & novi val, ali, eto, meni se tada činilo da je taj zagrebački feeling bliži mome pisanju… “Quorum” je prvi objavio moje radove i to je tako počelo. I onda se prekinulo. Puklo zauvijek. Znamo kako. Kako kaže Štulić, “iscurio virus boje neba…” Iz tih vremena i od svih tih ljudi jedino sam u kontaktu s Edom Popovićem. Razmijenimo pokoji mail, on hoda po Velebitu, a ja ovdje u Bretagni atlantskom obalom. Piše mi o sjenkama i kamenju, o nekim oštrim planinskim travama, a ja njemu o velikim srebrnim ribama koje ovdje dovoze ribarskim brodicama iz Irske… Edo mi je objavio u svojoj biblioteci kod Ljevaka dvije knjige. Nemam nikakvih iluzija o objavljivanju “tamo”, meni je dobro ovdje u francuskome jeziku, nego onako, da naši ljudi vide, ako ih to interesira, da sam živ.

Francophonie

Nakon “zlatnih” osamdesetih stižu znatno mračnije devedesete, ratovi, raspad zemlje i vaš odlazak u Francusku. Gde vas je rat sačekao? Kako je to sve izgledalo iz vašeg ličnog ugla? Zašto baš Francuska?

– Slučajno Francuska. Kad sam se tamo pojavio znao sam tri riječi: Jean, Paul i Sartre… To mi je naša prevoditeljica Mireille Robin (koja je uz moje knjige prevela još i Sidrana, Sarajlića, Dubravku Ugrešić i tvoj roman “U potpalublju”) pomogla da izađem iz bosanskoga pakla. Čista alkemija i dosta, dosta sreće. Inače, rat me zatekao u Modriči, i kao i svi “normalni” ljudi bio sam lud, zbunjen i uplašen. Sad mi to sve izgleda kao ružan san. Vrijeme je učinilo da sve te stvari postanu skoro providne i meke… Ponekad se naljutim i napišem nešto ovako kao “Arhanđeli”, inače se ostatak vremena bavim svojim stvarima.  

Drugi put na internetu pogledam novosti “od tamo”, i ništa, hvala bogu, ne razumijem, ni sve te predsjednike, ni ministre, ni nove repere, još manje stare rockere. Ni hodže, ni popove, ni ove sisate pevaljke… Inače, brzo sam shvatio da za mene nema povratka iz Francuske. To je najteže, ostalo – jezik i posao – išlo je step by step. Moralo se. Prvo članci u novinama, pa onda bogami i čitavi romani. Nakon pet knjiga koje je Mireille prevela, odlučio sam se za potpunu selidbu. U vremenu, u prostoru i u jeziku.

Kako je to – otkrivati iznova samog sebe u kontekstu jedne druge i drugačije kulture?

– “Veliki” i drukčiji svijet postavi sve stvari na svoje mjesto. Ovdje to zovu francophonie – stranci ili oni iz bivših kolonija u Africi koji pišu na francuskome jeziku. Znači, oni to klasificiraju tako – na francuskom, ali napisano od nekoga kome taj jezik nije materinji. Naravno, ništa se ne poredi, pisac nije, tako da kažem, u direktnoj konkurenciji s drugima. Ja ovdje pokušavam ponuditi neke drukčije, možda naše, teme na francuskome jeziku. I radim dosta na formi. Nekad je to jazz u tekstu, ili slobodna arhitektura kao u mom romanu “Perdido”, ja to zovem roman roulette, ili nekakve spirale kao kod “Arhanđela”. I trudim se da uvijek postoji priča, koja je osnova svega. 

A otkrivati iznova samoga sebe na drugom jeziku?

– Valjda se to dešava svaki put kad se prihvatimo ovog suludog zanata. Mislim da za pisca nema minulog staža. Da svaki put iznova, na bilo kojem jeziku, počinje svoj jedini i prvi roman. Na francuskom je isto to, samo malo drukčije. Kao, recimo, u pozajmljenim cipelama, treba malo vremena da se čovjek svikne, no poslije je u redu.

U Francuskoj živite kao novinar i pisac. Ima li tu ikakve hijerarhije? Šta je važnije od čega?

– Ima hijerarhije. Jedino su knjige važne, novinarstvo je da se plati stanarina, struja i internet. Na svu sreću, za novine pišem najčešće o jazzu, rjeđe o rocku, tako da je korisno spojeno s ugodnim.

Vaš roman “Arhanđeli” (VBZ Beograd) obrađuje temu silovanja i brutalnog ubistva trinaestogodišnje devojčice tokom rata u Bosni. Koliko je tematizovanje rat(ov)a večni usud pisaca s ovih prostora? Da li pisci odavde imaju ikakve šanse za uspeh drugde ako bar jednim delom ne dotaknu pitanje devedesetih?

– Ja sam još 1993. godine napisao knjigu “Bosanci”, onako uživo i za vrijeme rata. Eto, otkrili smo nešto novo. Ne poratna ili prijeratna književnost kao kod normalnog svijeta, nego knjige o ratu za vrijeme rata. Nakon toga sam objavljivao druge stvari, sanjanu biografiju o Modiglianiju, o jazz saksofonisti Benu Websteru… No, ne lezi vraže, 2008. vratio sam sa na naše “slavno” bojno polje. Samo došlo. Bez ikakvih iluzija o komercijalnome potencijalu te priče. Mogao sam im (svim tim zločincima), jednostavnije je, samo spomenuti mamicu i sve po spisku. A nisam. Netko psuje, a ja eto napišem roman.

Inače, logično je da ovdje traže da im pišemo o ratu. To nam je specijalitet. Na nama je da to izvrdamo kako možemo. Ili ne. Ja mislim da ta strahota od našega rata još nije završena u literaturi. Ni na filmu. Dok su oni radili topovima, mi smo ćutali. A sad bi ti isti generali i rodoljupci da se zaboravi.

Ja sam promijenio jezik i jezik je promijenio mene

Koliko često dolazite ovamo, kako sad to da kažem, na prostor bivše Jugoslavije?

– U sedamnaest godina “stranstvovanja” bio sam četiri puta. Napravim krug, obradujem se nekim mjestima koje prepoznam, ljude više ne poznajem, pronađem neki daleki miris, neki zaboravljeni okus… Začudim se kako su se naši veliki gradovi u međuvremenu smanjili, onakvi velegradovi, a vidi sada. Kupim “Vegetu” i bocu loze, neku knjigu; napijem se vode iz dlana na onoj česmi na Baščaršiji… Pa se lijepo vratim, kao onaj pas Lesi, kući u Francusku.

Kako vidite ovaj prostor i svu njegovu sumanutu dinamiku s obzirom na to da ste blagosloveni distancom?

– Luda kuća, ništa ne kontam, što bi rekli Sarajlije. Fali mi dosta ključeva da otključam sve te brave. No, valjda će sve to, nadajmo se, izaći na dobro. Ako ne, onda treba pronaći dobrovoljca da ugasi svjetlo na kraju.

U kojoj meri ste bosanski, u kojoj ex-ju, a u kojoj francuski pisac?

– U Francuskoj je tradicija da umjetnici ponesu sa sobom svoju kulturu, sjećanje, svoj osjećaj i često svoju nevolju. Picasso svoju “Guernicu”, Alžirici svoju viziju kolonizacije, Kubanci svoje ritmove, Amerikanci svoj alkoholizam… A ostalo se mijenja. Kao ono mi gradimo prugu, pruga gradi nas. Ja sam promijenio jezik i jezik je promijenio mene. Inače, nisam Francuz. I dosadilo mi je da budem “ex”. Ja tu zemlju nisam ni sastavljao ni rastavljao. Zatražio sam, i uspjelo mi je, da mi u pasošu napišu apatrid. Čovjek bez domovine.

Postoji li po vama tzv. jugosfera?

– Postoji. Uzmemo li bilo koji ulaz ili izlaz – film, glazbu, književnost, roštilj, nogomet ili Tita  – uvijek ćemo se naći u toj bivšoj zemlji. Barem mi bivši. Za mene EKV nije strana grupa, a ni Danilo Kiš nije strani pisac. Ne treba mi prijevod za “Ko to tamo peva”, ni za Balaševića. Jest da se sve to suzilo, no never mind. Ovdje u Francuskoj (možda iz neznanja, a ne kao ja iz bolje prošlosti) na te zemlje još uvijek gledaju kao na jedan, recimo, kulturni prostor. Za njih smo strašno isti. Naši jezici, filmovi, knjige. Mi se toliko trudimo i – ništa. Izuzev Slovenije. Slovenija je tako sretna zemlja da ni ne znaju za nju.  

Velibor Čolić rođen je 1964 u Bosni. Od 1993. živi i radi u Francuskoj kao profesionalni pisac i freelance novinar. Pored francuskog, knjige su mu prevođene na engleski, nemački, talijanski i turski jezik. Poslednja dva romana napisao je na francuskom. U Jugoslaviji i  Hrvatskoj objavio je romane “Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad”, “Odricanje svetog Petra”, “Kod Alberta” i “Mother Funker”, a u Francuskoj zbirke priča “Les Bosniaques” i

“Chronique des oubliés”, te romane “La vie fantasmagoriquement brève et étrange d’Amadeo Modigliani”, “Perdido”, “Archanges” i “Jésus et Tito”.