Drama u tri čira

Započela je odlučna bitka za kulturnu autonomiju Splita. Nakon što je, kako se i očekivalo, ministar kulture Božidar Biškupić odbio prihvatiti imenovanje estradnoga zabavljača Duška Mucala za intendanta teatra, splitski gradonačelnik Željko Kerum načisto je popizdio: poručio je ministru da je kukavica, da je donio odluku po političkome nalogu, da se radi o još jednom “bojkotu” grada pod Marjanom i “onemogućavanju njegova razvoja”, te da su – općenito govoreći – Splićani siti toga da im se sudbina kroji u Zagrebu.

Sam Mucalo, u trenutku dok nastaje ovaj tekst, ne pokazuje znakove slabosti i sklonost povlačenju, naprotiv, riješen je do zadnje kapi krvi braniti funkciju za koju je pošteno lobirao, a mrski zagrebački tutori mu je žele oduzeti. Kazališno vijeće, predvođeno živahnim fašistom Joškom Čelanom, daje mu punu potporu i ističe kako više ne postoji spremnost da se u Splitu muzicira po tuđim notama: “Hvala gospodinu ministru na završnom akordu, ali mi u partituri imamo još jednu codu za koju vjerujemo da ćemo je odsvirati – mi.” Ministru su još napomenuli kako je njegovo pravo “da novcem poreznih obveznika na beogradska zapadnobalkanska druženja šalje ‘performere’ koji kao stvaralački čin plasiraju i ispijanje vlastite mokraće”, ali oni će se za svog favorita boriti svim raspoloživim sredstvima, uključujući bacanje u more automobila sa zagrebačkim registracijama, a gospon Božo neka u metropoli izvodi svoj stvaralački performans, to jest neka jede govna.

Kad državotvorci pljuju po državi

Neizvjesno je kako će se ovaj sukob nacionalno osviještene periferije i balkanski nastrojenog nacionalnog centra dalje razvijati, no svakako je riječ o originalnom regionalnom buđenju, gdje raspomamljeni državotvorci pljuju po mehanizmima državne centralizacije. Sve je dosta logično i ideološki jasno – najžešćim borcima za hrvatsku državu puna je kapa hrvatskoga državnog terora. Umjesto da se ubiju, odlučili su istjerati pravdu i lokalizirati ideju “svojih na svome”, u skladu s tekućim stanjem financijske i političke moći.

Moguće je da će gradonačelnikove jurišne grupe, potpomognute lojalnim članovima baletnog, dramskog i opernog ansambla – a takvih je premoćna većina – na silu zauzeti zgradu teatra, proglasiti administrativni i umjetnički suverenitet, postaviti straže i mitraljeska gnijezda, izvjesiti na jarbol žutu zastavu voljenog trgovačkog lanca i preimenovati instituciju iz HNK u KNK: Kerumovo narodno kazalište Split. Svaku večer izvodili bi se revolucionarni pučki komadi, na bini bi se ritualno spaljivale makete zagrebačke katedrale i Trga bana Jelačića, a pobunjenim bi kulturnim radnicima u pomoć priskočio band aid sastavljen od istaknutih umjetničkih ličnosti: Tereze, Olivera, Thompsona, Giuliana, Mate Bulića, Jelene Rozge, Aristotela…

Za početak, međutim, dovoljno je da gradska vlast nesuđenog intendanta imenuje privremenim vršiteljem dužnosti, jer za takvu odluku nije nužna potvrda ministra kulture, pa neka gospon Božo do novoga natječaja izvodi onaj svoj performans. Tako će ondulirani imperator, inspiriran legendama uklesanim u drevnu palaču, gotovo zaokružiti svoj rimski koncept vladavine: postavio je sestru za predsjednicu Gradskog vijeća, kuma za zamjenika gradonačelnika, zeta za predsjednika Županijske skupštine, Mucala za intendanta, još se samo traži odgovarajući konj za senatora. Na radost magaraca koji su za Kaligulu glasali na demokratskim izborima.

Da ne bude zabune, ovaj potpisnik drži kako je takav rasplet opravdan i zaslužen. Još više od toga: jedina grozomornija pojava od Duška Mucala u svojstvu teatarskog intendanta jest to što ministar kulture Božidar Biškupić ima ovlasti da ga potvrdi ili ne potvrdi. Još preciznije: zadnji estradni klaun koji biva postavljen na čelo ugledne kazališne kuće predstavlja manji nesporazum od Božidara Biškupića kao “spasitelja kulturnih vrijednosti”!

Prije koju godinu ministar kulture odbio je potvrditi imenovanje Slobodana Šnajdera za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, uz podlo obrazloženje kako jedan od najvećih naših dramskih pisaca nije za taj posao dovoljno osposobljen, mada se znalo da je pravi razlog taj što je dotični ljevičar bio trn oku HDZ-u i lokalnome kleru. Hrvatska kulturna elita, začudo, nije tako zdušno kriknula zbog političkog nasilja nad jednim značajnim kulturnim pogonom kao kad ju se suočilo s mogućnošću Mucala, pače, više je šutjela nego što je mucala. Nije niti postavila načelno pitanje zbog čega bi to visoki državni činovnik, kao ovlašteni cenzor, uopće mogao određivati sudbinu institucije u čijem financiranju država praktički ne sudjeluje.

Ako je dakle Biškupić do jučer provodio politički diktat obrazlažući ga lažnim kriterijima stručnosti, svatko ima puno pravo da njegov današnji angažman u zaštiti “struke” doživljava kao politički diktat, uključujući i Željka Keruma. Nakon “slučaja Šnajder”, senilni fotograf iz Banskih dvora ne raspolaže ni minimumom legitimiteta da se koristi stručnim argumentima i brani visoku kulturu od niskih nasrtaja, jer je šund njegov politički program.

U tom je smislu barem jednako groteskan na mjestu ministra kulture koliko i Mucalo na funkciji kazališnog intendanta, s tim da je formacijski u poziciji proizvoditi mnogo veću štetu, pa je to sve vrijeme uglavnom i činio. U svojem ranijem mandatu, recimo, bio je jedan od glavnih pokrovitelja sveobuhvatne operacije “čišćenja” hrvatskih knjižnica i uništavanja stotina tisuća knjiga tiskanih na srpskome jeziku ili ćirilici. Hrvatska kulturna javnost nije s tim imala naročitih problema; ona prezire diletante i prostake, a ne i “stručnjake” koji u presudnim trenucima osiguravaju gebelsovski štih nacionalnoj kulturi i koji će, u krajnjem, obaviti prljave poslove umjesto nje.

Dokazano “stručni” Štrljić i Sanader

Slobodan Šnajder o teatru vjerojatno zna mnogo, dok Duško Mucalo ne zna ništa, pa ipak su u pogledu Biškupićeve ministarske milosti prošli jednako. Ako su politički nepodobni znalac i politički nepodobni neznalica za njega jednako nepoželjni, zašto bismo vjerovali da u potonjem slučaju ministar štiti kulturni dignitet, a ne političku podložnost splitske kazališne kuće? Jer HDZ u Splitu jest opozicija i Mucalo – sa svom svojom raskošnom nekompetencijom – dolazi iz protivničkog političkog tabora.

Naposljetku, kao potpuni amater Mucalo teško da bi bio lošiji intendant od HDZ-ovca Milana Štrljića, kojeg činjenica da je čitav život proveo u teatru – što će reći da je dokazano “stručan” – nije priječila da provodi najljigaviju političku cenzuru, skidajući između ostaloga s repertoara Frljićeve “Bakhe” po izravnome nalogu tadašnjega premijera Ive Sanadera. A i isti je taj Sanader u svom formativnom političkom razdoblju bio intendant splitskog HNK-a – kao teatrolog, dakle “stručnjak” – pa je njegov mandat ostao upamćen po tome što je u jednome naletu iz teatra istjerao sve zaposlene Srbe. Neki diletant na njegovu mjestu možda i ne bi bio toliko nacistički temeljit.

Sukob na relaciji Biškupić-Kerum nije puka posljedica sraza između civiliziranosti i barbarstva, nego predstavlja “kulturni skandal” utoliko što možemo birati između destrukcije i političke kontrole, i to na način da će nam bilo koja od dviju opcija biti nametnuta. Zgodna je stvar što je drama u ovoj fazi dobila zavičajni naboj i snažnu regionalnu komponentu. Ovome potpisniku to umnogome olakšava posao. Ako Božidar Biškupić reprezentira “Zagreb”, a Željko Kerum “Split”, zdrav mu razum preporučuje da izlaz potraži u “Sarajevu” ili “Beogradu”.