Ne želim da živim u prošlosti

Nasljednik Alije Izetbegovića na mjestu predsjednika najbrojnije bošnjačke partije, bivši logoraš i nekadašnji član Predsjedništva BiH, Sulejman Tihić posljednjih nekoliko godina povlači poteze zbog kojih bolje surađuje s Borisom Tadićem nego s koalicionim partnerima u Sarajevu. Iako je u dijelu, prvenstveno bošnjačke, javnosti proglašen izdajnikom čija politika vodi k daljem dijeljenju države, Tihić ne namjerava prekinuti pokušaje da razgovorima s – u prvom redu – liderima Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, malu zemlju za velike nesreće učini koliko-toliko funkcionalnijom.

Prvi put od nezavisnosti BiH delegacija koju ste predvodili kao predsjednik Stranke demokratske akcije posjetila je Srbiju: kakvi su dojmovi nakon povratka iz Beograda i Novog Pazara?

– Mislim da je to bila najveća državno-stranačka posjeta Srbiji od Daytonskog sporazuma i najsadržajniji razgovori na najvišem nivou, od onih s predsjednikom Narodne skupštine Srbije, preko onih s premijerom države, do onih s predsjednikom Borisom Tadićem. Treba spomenuti i razgovore s poslanicima bošnjačke nacionalnosti i bošnjačkim političkim predstavnicima te posjetu Novom Pazaru i tamošnjoj bošnjačkoj zajednici. To je bila posjeta jednoj demokratskoj Srbiji, Srbiji koja želi da radi na poboljšanju odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. Mi smo to iskoristili da napravimo određene načelne i konkretne dogovore.

U srpskim ste medijima dočekani blagonaklono, kao osoba koja, da parafraziram, nije opterećena ratnom traumom poput člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. U dijelu sarajevske javnosti, s druge strane, proglašeni ste suviše snishodljivim prema Beogradu. Kako to komentirate?

– Prije dvije godine sam rekao da se moraju promijeniti prioriteti bosanske i bošnjačke politike i da pitanje prošlosti treba predati onima kojima je to posao. Da se ratnim zločinima trebaju baviti tužiteljstva i sudovi, historijom historičari, a da mi političari treba da se bavimo budućnošću. Reakcije na tu izjavu bile su primitivne i pune populizma. Protumačeno je kako se ja zalažem za zaborav. Ja ne mogu tražiti da se zaborave zločini, jer sam preživio pet logora: bio sam zatočen u Sremskoj Mitrovici zajedno s Hrvatima iz Vukovara, bio sam u Batajnici… Na putu za Beograd prošao sam pored tih mjesta. Međutim, ne želim da živim u prošlosti, jako je teško živjeti u toj prošlosti. Noć prije puta sanjao sam logore i zato želim učiniti sve što mogu kako sutra neki drugi Sulejman Tihić ne bi bio u logoru. Zastupam principijelan odnos prema prošlosti, što podrazumijeva procesuiranje zločinaca, pronalazak tijela nestalih i dostojanstvene sahrane, ali zastupam i saradnju između naših država. S druge strane, ovdje u Sarajevu ponekad imam osjećaj kako su neki dijelovi našeg društva bolesni. Ljudi ili neće ili ne mogu da razumiju kako neki političari zloupotrebljavaju stradalničku populaciju da bi opravdali to što ništa ne rade. Državno predsjedništvo četiri godine nema kontakt s Beogradom i, umjesto da se za to odgovara, napadaju se ljudi koji pokušavaju nešto da urade. Nažalost, i neki mediji i ozbiljne stranke učestvuju u toj hajci na ono od čega Bosna i Hercegovina može imati samo koristi. Uostalom, meni su na posjeti Beogradu čestitali ambasadori Amerike, Turske, Rusije…

Jurišić će uskoro biti slobodan

Da li ste tokom posjete Beogradu razgovarali o slučaju Ilije Jurišića, bosanskog državljanina koji, prema svim raspoloživim dokazima, nevin služi zatvorsku kaznu za ratni zločin, te hapšenju bivšeg člana Predsjedništva BiH Ejupa Ganića po potjernici Srbije, što je pogoršalo ionako loše odnose Sarajeva i Beograda?

– Nikada ne bi bilo slučajeva Jurišić, Ganić i drugih da je bilo saradnje između naših institucija. To su pravna pitanja koja treba rješavati principijelno, kako se ne bi dešavalo da se po međunarodnim aerodromima ili graničnim prelazima ljudi hapse. Postoji međunarodna pravna praksa vezane za takve slučajeve i nje se treba držati. Dakle, riječ je o problemima za koji su nadležne pravosudne institucije, odnosno države koje međusobnim sporazumima mogu spriječiti to što se dešavalo. S predsjednikom Tadićem nisam razgovarao o slučaju Ganić, jer sam dobio poruku kako sam gospodin Ejup Ganić ne želi da se njegov slučaj pominje. Taj zahtjev sam ispoštovao, iako sam još u aprilu o njemu razgovarao s predsjednikom Tadićem: da je taj dogovor prihvaćen i ispoštovan, mislim da bi problem već bio riješen. Što se tiče Ilije Jurišića, mogu slobodno reći da će uskoro biti pušten na slobodu.

Imate li slučajno evidentirano koliko ste puta u Sarajevu proglašeni izdajnikom zbog razgovora ili dogovora s Miloradom Dodikom ili Borisom Tadićem?

– Neko mi je nedavno rekao kako sam u jednom broju jednog lista dvadeset i dva puta pomenut u negativnom kontekstu. Najmanje pola od toga su navodi da sam izdajnik, da nešto prodajem, ne vodim računa o bošnjačkim interesima, da nisam dobar musliman… To ne govori o meni koliko o onima koji me etiketiraju i optužuju. Da vam pravo kažem, ne sekiram se puno zbog toga. Vjerujem kako se za Bosnu i Hercegovinu i bošnjačke interese najbolje bori razumijevanjem drugih naroda koji ovdje žive.

Optužbe na vaš račun krenule su tokom razgovora o tzv. aprilskom paketu ustavnih promjena, da bi kulminirale vašim potpisom Prudskog sporazuma, u čijem su stvaranju učestvovali i premijer Republike Srpske Milorad Dodik, odnosno predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović?

– Nisam nikada pristajao na rješenja za koja nisam mogao sa sigurnošću reći da su dobra ili barem bolja od postojećih. A to su radili moji politički protivnici. Sjetite se samo sporazuma o reformi policije koji su potpisali Haris Silajdžić i Milorad Dodik: tu nema ni “r” od reforme, prije smo imali deset puta bolje rješenje i pristanak srpske strane! Sve što sam potpisao donosilo je napredak i popuštanje i druge ili drugih strana. Sva rješenja koja sam potpisao ili dogovorio s Dodikom značila su odstupanje od njegovih pozicija. Normalno, i mi smo morali činiti ustupke, ali to je uvijek značilo dolazak na bolje od onoga što imamo. Vrijeme će tako pokazati vrijednost Prudskog sporazuma. Mi smo riješili status Distrikta Brčko. Ono što nije riješeno u Daytonu, mi smo uspjeli riješiti s Dodikom takvim kakav jeste i to na najbolji mogući način. Tada smo postavili principe popisa stanovništva, pa su me optuživali za legalizaciju etničkog čišćenja, negiranje genocida, svašta nešto, da bi dvije godine kasnije te principe prihvatili! Nijednom nisam imao priliku da na vrijeme objasnim suštinu tih dogovora koje smo postigli. Naša javnost i naši mediji afirmišu politiku isključivosti, a ne politiku dogovora i kompromisa. Da bih objasnio, recimo, dogovor o podjeli državne imovine, treba mi i vremena i prostora, jer je to kompleksno pitanje. Zato ovi drugi, koji su izabrani u državne institucije a ništa ne rade, zagalame da je to izdaja, mediji to akcentiraju, narod voli takvu priču da sluša… Vidjet ćete, bez obzira na ove dnevnopolitičke manipulacije koje imamo u posljednje vrijeme, da će pitanje državne imovine u BiH biti riješeno onako kako je riješeno u Srbiji ili Hrvatskoj. Odnosno, kao u svim drugim zemljama: sva imovina prelazi na državu, država zadržava za sebe što joj treba, ostalo poklanja nižim nivoima vlasti – općinama, kantonima, entitetima. I to je jedino realno rješenje, posebno nakon što je Dodik želio da sva imovina pređe na entitete, pa da oni dio poklone državi. U Sarajevu, opet, imate političke opcije koje su insistirale da sve bude upisano na državu, pa da država daje na korištenje entitetima. Mi smo našli sredinu. 

Dva lica Milorada Dodika

Milorada Dodika poznajete iz vremena kad ste bili poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a on opozicionar čiji su stavovi i ponašanje odudarali od matrice srpske politike i u ratu i nakon njega. Danas je Dodik čovjek koji prijeti otcjepljenjem RS-a, u intervjuima umanjuje bošnjačke žrtve… neko iz koga kao da govori Radovan Karadžić. S kojim od ta dva Dodika razgovarate?

– Postoje te dvije politike Miroslava Dodika, jedna iz te 1997.  i druga današnja. Postoje, međutim, još dva Dodikova lica: jedno za medije i jedno van njih. Dodik van medija je sasvim druga ličnost i liči mi na onog starog. Inače, te njegove prijetnje niko ozbiljan ne bi trebao shvatati drugačije nego kao priču za mase, ali to, nažalost, u Sarajevu nije slučaj. Sjećam se jednog od naših dogovora koji je potpisao, pa u medijima govorio nešto sasvim drugo: jednoj sam novinarki objasnio kako se može reći šta god se hoće, ali je važno ono što je na papiru. Iskreno, niti se bojim Dodika, niti on ima snage da ostvari svoje prijetnje. Odnosi u BiH i u regionu su drugačiji.

Je li problem Bošnjaka i bošnjačke politike nepriznavanje realnosti? Nema sumnje kako bi većina pripadnika najbrojnijega naroda u BiH voljela državu bez entiteta, državu u kojoj se o tekstu himne ne razgovara godinama, u kojoj, da banaliziramo, svi njeni građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, navijaju za nogometnu reprezentaciju u kojoj igraju Džeko i Misimović… No, takve BiH u stvarnosti nema: postoji samo ova dvoentitetska, s nezaliječenim ratnim traumama, koju barem polovica građana smatra tek prelaznim rješenjem na putu do konačne podjele.

– Većina političara i drugih učesnika javnog života previđa tu činjenicu. Moramo početi od realnog, a to je Daytonski ustav koji možemo mijenjati samo na način kako je njime predviđeno. Sve drugo je uzaludno. S jedne strane, imamo visoke standarde koje postavlja Sarajevo, toliko visoke da političari iz Republike Srpske i ne pomišljaju na dogovore, nego ostaju na pozicijama koje su dijametralne, držeći se onih rješenja iz Daytona za koja misle da im odgovaraju. Lako je pričati priče koje lijepo zvuče, ali ne vode prema rješenjima. Nema više ureda visokog predstavnika i međunarodne zajednice koja donosi odluke dok domaći lideri postavljaju zahtjeve. Stranci nam neće riješiti probleme i mi, htjeli ne htjeli, moramo razgovarati. Da smo usvojili aprilski paket koji ste pomenuli, imali bismo Ustav drugačiji za sigurno šezdeset odsto, imali bismo državu po nadležnosti sličnu Mađarskoj, jednog predsjednika, još dva ministarstva u Vijeću ministara… I bili bismo u NATO-u, odnosno na vratima Evropske unije. Danas ne možemo ni prići tako dobrim rješenjima. Srpska strana, koja je tada bila spremna na dogovor, odrekla se tog paketa, a ovdje se i dalje živi u oblacima. Oni koji su rušili taj paket ustavnih promjena nastavljaju s pričama koje narod voli slušati, ali od toga nema nikakve koristi.

Kada ste postali predsjednik Stranke demokratske akcije, izjavili ste da se od sada u SDA može i s pivom: za pivu ne znam, ali znam puno intelektualaca koji nisu bili ni blizu profilu glasača SDA, a danas su im vaši stavovi bliži od stavova ljevice. Mislim, prije svega, na odmak od politike kojoj je genocid nad Bošnjacima ključni argument, zatim na spremnost da se razgovara umjesto da se plasiraju liste želja, te na odnos s Islamskom zajednicom kojoj je SDA dugo bila samo političko krilo. Je li, dakle, privlačenje drugačijih glasača i promjena biračke baze bila strateška odluka i smatrate li da će SDA time profitirati na izborima u oktobru?

– Preko deset godina sam predsjednik stranke i sigurno je i u mojoj politici bilo promjena. Radim ono što mislim da je dobro za Bosnu i Hercegovinu, ne misleći toliko o izborima i biračima. Možda ćemo privlačeći glasače koji nam nisu bili skloni u konačnici biti više na gubitku, ali meni je od izborne matematike važnije da nastavim raditi ono u šta vjerujem da je dobro. Naši politički protivnici se koriste populizmom, a nije rijetko ni da se kod takozvanih građanskih stranaka iza patriotizma krije bošnjački nacionalizam. Ispada često da je SDA umjerenija u nekim stavovima od, recimo, SDP-a. Za mene je etnički okvir preuzak i ja u njemu više ne mogu funkcionirati, kao ni većina mojih suradnika.

Nećete, dakle, biti iznenađeni ni ako SDA pređe u opoziciju?

– Nećemo mi preći u opoziciju. Pitanje je hoće li naša pobjeda biti obična ili ubjedljiva. Da u našim istupima ima više populizma, bila bi ubjedljiva. Ovako će biti samo pobjeda. Nekada politika mora ići ispred vremena, što podrazumijeva i nerazumijevanje. Ali se na kraju samo takva politika pokaže ispravnom.