Kekec i Bedanec
Otužno sudjelovanje nogometne reprezentacije Srbije na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici zapravo je repriza posljednjih dvaju učešća kolega iz Hrvatske na istom natjecanju.
U Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, uz tragikomičnu dozu sreće i sudačke pristranosti, Hrvatska je uspjela pobijediti jedino jaku Italiju (2:1), da bi bila poražena od navodno slabijih Meksika i Ekvadora (po 0:1). Četiri godine kasnije, iz Njemačke ju je, nakon omanje groteske na terenu, kući otpravila Australija (2:2).
Srbija je 2010. pobijedila jedino snažnu Njemačku (1:0), uglavnom jer je Miroslav Klose “pocrvenio” već u prvom poluvremenu. Izgubila je od Gane (0:1) i Australije (1:2).
Srbija i Hrvatska bile su i ostale žrtve patriotskih sindroma; nezrela, jedva pismena javnost, opterećena nacionalističkim kompleksima, igračima na leđa natovarila je teret koji nisu bili u stanju podnijeti: dok isti ti nogoloptači zahvaljujući svom umijeću nastupaju za renomirane strane klubove, ovdje su porazi posljedica potpunog psihološkog pada, stanovite izluđenosti koja dovodi do početničkih grešaka. Zbog toga se događa da Nemanja Vidić, najbolji igrač engleske Premier lige u sezoni 2007/08., odjednom kao malo dijete igra rukom u kaznenom prostoru i zbog toga, kada pođe po zlu, pljušte amaterski zarađeni crveni kartoni. Na prethodnom prvenstvu u Njemačkoj, Hrvat Josip Joe Šimunić uspio je protiv Australije dobiti čak tri žuta kartona, što je nezabilježen slučaj u povijesti nogometa.
Otadžbinsko-domoljubni pritisci
Centarhalf Stjepan Tomas također se 2006. proslavio uzastopnim igranjima rukama u kaznenom prostoru, a ekipa se mentalno raspadala iz utakmice u utakmicu. Jednako je bilo s tadašnjom momčadi Srbije i Crne Gore. Zbog nerealnih ambicija i sulude prepotencije medija, igračima i trenerima se na svakom prvenstvu doslovno tresu gaće, pa im ne preostaje ništa drugo do – usrati motku.
Uoči puta u JAR, reprezentacija Srbije bavila se jeftinim ritualima kojima je hranila javnu nacionalističku neman. Čitava ekspedicija fotografirala se ispred hrama Svetog Save na Vračaru. To je valjda imalo pokazati kako je i sam bog na nebesima postao navijač nebeskog naroda. Selektor Radomir Antić, upitan o utakmici kvalifikacija protiv Austrije (3:1), odgovorio je novinaru B-92: “Mi smo ostvarili jednu veliku pobedu i dan pred utakmicu. Naša pobeda u srpskom klubu u Beču i taj doživljaj pre treninga za nas je bila jedna velika pobeda.” Tek nakon toga uslijedila je stručna analiza dotične utakmice. Mnogi nogometaši Srbije i Hrvatske priznat će intimno da od takvih domoljubnih pritisaka imaju noćne more, dok će u javnosti svesrdno i dalje uzgajati opće iluzije. Tko im je dakle kriv?
Na svjetskim prvenstvima bitne su dvije stvari: prvo, poništiti bilo kakvo mišljenje o samima sebi. To što je Srbija u kvalifikacijama rasturila nogometne velesile Austriju i Rumunjsku (5:0), neke tamo Australce živo zabole. To što Miloš Krasić ima pomno njegovanu frizuru i uskoro će zaigrati u još većem klubu od CSKA, također ih nimalo nije briga. To što mi ovdje mislimo da smo “favoriti” protiv Novog Zelanda, Paragvaja, Slovačke, Čilea ili Meksika, u nogometnom svijetu znači otprilike koliko i činjenica da će Đevrskama sutra ujutro prošetati krdo bijesnih džukela. Koliko zapravo znamo o Urugvaju, SAD-u i Japanu, reprezentacijama prema kojima se redovito smatramo “favoritima”, a koje u JAR-u igraju nogomet nekoliko klasa iznad hrvatskog i srpskog? To što je reprezentacija Srbije više politički nego profesionalni projekt, pa nosi simboliku vraćanja Srbije monarhističkim korijenima, teško da je imponiralo razigranim dječacima iz Gane.
Drugo, pobjede danas donosi čista partizanska taktika: čekaj u zasjedi i zaskoči protivnika iznenadnim protunapadom. Tako je Hrvatska osvojila treće mjesto 1998., tako je pobjeđivala Njemačku, Italiju i Englesku. Ali kada ova taktika bude provaljena ili kad prvi primiš gol, što onda? Kako nasamariti Australiju, koja također igra klasičnu “partizanku”?
Zbog toga je jedina prava južnoslavenska momčad Slovenija: iako po kriterijima ovdašnjeg sportskog novinarstva imaju navodno “najslabija imena”, Slovenci su sa sastavom Juge u malom pokazali kako se bori – taktikom i strategijom Osvobodilne fronte držali su do posljednje minute u paničnom strahu Engleze (0:1), momčad koja je u dva susreta s Hrvatskom postigla gol razliku od 9:2 u svoju korist.
Partizani i domaći izdajnici
Ali i Slovence je djelomice pojeo državotvorni sindrom. Čim je njihov, inače impresivni izbornik Matjaž Kek zvani Kekec, izjavio da bi Slovenija u nogometnom slučaju “treba biti ujedinjena kao na referendumu 1990”, stvari su otišle u vražju mater. Junačka uzrečica o tome da male zemlje u sportu drži nacionalni naboj odavno je ispuhana floskula, upravo zato jer je sam “naboj” riječ vojničkog porijekla i kao takva sadrži izniman autodestruktivni potencijal.
Dok je zemljom bila širena šizoidna misao da je Hrvatska 1998. osvojila treće mjesto zbog “nacionalnog naboja”, slučaj je upravo bio obrnut; sam je Zvonimir Boban jednom priznao da je momčad stasala jer se riješila “izvjesne količine divljaštva”. Uostalom, najbolje rezultate u trenutku pisanja ovog teksta u Africi postiže neviđeno multietnička ekipa Njemačke, slična Francuskoj koju je vodio najveći – Zinedine Zidane.
I tako, dok Hrvatska igra za stoljeće sedmo, Herceg-Bosno, lijepa li si, za generale i Gotovinu, Srbija igra za mlataranje s tri prsta, Republiku Srpsku, Kosovo i ostale toponime koji odavno nisu u njenom sastavu, ali još jedino ona misli da jesu. Dok je briljantna Slovenija preuzela zasade lukavog Kekeca, Srbija je neuspješno glumila Bedaneca. Dok su Slovenci bili partizani, Srbija se poput Hrvatske okrenula ikonografiji domaćih izdajnika.
Na kraju spektakla obično ostaju šuplje glave i prazna srca. Nakon poraza ili neodlučenog protiv Australije, sve se završi s nekoliko porazbijanih izloga u Banja Luci ili desetak krvavih glava u Mostaru. Ionako nam otprilike sedamdeset posto stanovništva želi jednog dana otići – u Australiju.