Mogu li radnici izaći iz krize?

Još prije samo nekoliko godina slovenski filozof Slavoj Žižek bio je, ne samo u nas, prilično usamljen u svome branjenju komunističke hipoteze. Poznata je njegova izjava kako je lakše zamisliti kraj svijeta, ekološku katastrofu koja će čovječanstvo zbrisati s lica zemlje, no puno manju promjenu načina proizvodnje života, onu iz kapitalizma u komunizam. Nevolja je što i komunistička intervencija treba prijelazno razdoblje, a ono se, za većinu konceptualizacija, još uvijek zove socijalizam. Zato se Žižek ovih dana, zajedno sa svojim sličnomišljenikom Badiouom, u Berlinu trudi dokazati kako njihov komunistički idealizam nije samo preskočio povijesne socijalističke borbe, ne bi li sve ponovno historijski zasnovao iz neke lijeve pozitivne nule.

No, duhovna situacija vremena u ove posljednje dvije godine toliko je promijenila percepciju biti kapitalizma, da sada više nije nezamisliv komunizam, već jedan dobro uređeni kapitalizam! U smislu da bi se privredni razvoj, kad se jednom izvučemo iz nazadovanja, obnovio na korist većine stanovništva. Većine koju možemo nazvati radničkim klasama (u množini), iako ona samu sebe često ne shvaća tako. Nisu li društva sazrela za, ne sasvim novu, misao da kapitalistički razvoj više, niti na otuđeni način, ne služi radnim masama, već samo uskim elitama? Koje većinu svoje energije troše ne na razvoj proizvodnih snaga, koje bi unapređivale proizvodnju roba i usluga za sve, već na invencije novih odnosa nadzora i kažnjavanja onih i do sada nadziranih i prikraćenih?

U tom smislu bi svatko tko se, u hegelijansko-marksističkom žargonu rečeno, želi postaviti na stanovište proletarijata, morao za početak pošteno kazati: ako je i vjerojatno da je na djelu kriza proizvodnog ciklusa, a ne kapitalizma kao takvog (iako je dijalektika krize zapletenija), jasno je i tko će se, na ovakav način, iz krize izvući a tko neće. Naime, kapital će možda pokrenuti novi ciklus polaganog privrednog rasta. No, položaj radnika time se neće popraviti na nivo prije proizvodnje krize. Kad bi dakle u društvu u Hrvatskoj postojala organizirana politička snaga koja bi spram Vlade stvarno zastupala radničke interese (a ne demagoški, kako to čini stranačko-politički populizam), morala bi reći da sve dosadašnje mjere Vlade, kao i one buduće, na istom neoliberalnom tragu, radnike ne samo trenutno, već više nikada neće izvući iz krize. Za radnike je kriza sada filozofska loša beskonačnost, što se nije dogodilo preko noći, već traje desetljećima. U tom smislu kriza i nije kriza, ako je već normalizirana u potonuće radnih masa u obespravljenost, koja nema donje granice. Da država svojim građanima garantira prosti fizički opstanak, a ne socijalni prosperitet, čini se već utopijskim (u nas nije ni pokrenuta diskusija o zagarantiranom državljanskom dohotku).

Da li bi pregovaračku poziciju sindikata, sada kad je korist od samog skupljanja potpisa za referendum protiv izmjena ZOR-a postala nejasna, ojačalo ili oslabilo veće teorijsko osvješćenje i javno artikuliranje vlastite klasne pozicije? U kome bi se, dalje od dobrih no nedovoljnih izjava kako treba oduzeti privilegiranim bogatim poslodavcima i dati diskriminiranim, sve obespravljenijim i potplaćenim radnicima, ipak malo preciznije odredila strategija i taktika tih borbi?

Snižavanje radničkih i umirovljeničkih prava, rezultat pregovaranja i ugovaranja generacija, donijet će korist samo onim poslodavcima koji razvoj temelje na povećanju eksploatacije zaposlenih. Na lakšem i jeftinijem otpuštanju. Ima li društvo od toga koristi? Sigurno ne. No, po nekoj analogiji s profesionalnom političkom klasom trebalo bi identificirati i “profesionalnu ekonomsku klasu”, onaj npr. desetpostotni dio stanovništva koji svoj profiterski interes još uvijek voli da zaodijeva u nacionalni.

Ako je stabiliziranje javnoga duga i proračunskog manjka države uistinu interes većine, pa dakle i radnih masa, uravnoteženje javnih financija treba izvesti postupno, a ne panično (jer onda krahira investiranje i potrošnja). Za to je potrebna reforma financijskog, a ne radnog sektora. Jer su financijska tržišta, a ne ona rada, proizvela trokiranje sistema. Nerevolucionarni, “reformistički” odgovor na krizu, za što su pravi subjekt pritiska na Vladu sindikati, trebao bi glasiti: porezno opteretiti sve financijske transakcije! Milijarde naših eura, koje su se nekako našle baš u bankama, koje s njima špekuliraju, bankarski sektor mora vratiti tzv. realnom sektoru. To se može nazvati i oporezivanjem bilanci banaka, kako sada glase vijesti iz Britanije. Socijalno to znači da banke moraju pomoći radništvu! Bez čijeg otuđenog rada ne bi postojale. Drugi moment produktivnog suočenja s krizom mora biti oporezivanje kapitala, točnije dividendi. Ne opterećivati dalje rad nametima (pa on postaje skup), već kapital. Jer je “cijena kapitala” u nas, baš zbog pogodovanja, prevelika tj. često devastirajuća. Milijuni gubitaka za proračun proizlaze iz prevelikog poreznog rasterećenja najbogatijih (koje i dalje traje; lihvari oko nas ne samo da slobodno šeću već i smišljaju i provode nove lihve).

Kad bi u Evropskoj komisiji postojala minimalna suglasnost, porez koji predlažu mnogi evropski sindikati od samo 0,05 posto na svaku poslovnu transakciju, promijenio bi tip kapitalizma u Evropi. Kojoj i mi težimo. Špekulativna i hazarderska monetaristička logika bila bi zamijenjena proizvodnjom novih roba i usluga. Ako sve ovo zvuči nerealno, kao program kritike za nejaka sindikalna pleća, zapitajmo se otkud je narasla važnost i ovako slabih sindikata? Otuda što sada svi vide da vozilo provincijalne političke klase, bez obzira na žmigavce, može skretati samo udesno.