Drakonske kazne u mandarinskoj državi

Aktualna reforma pravosuđa u Srbiji novinarima nije donijela ništa dobra: nedavno je iznesena računica da je od 22 tužbe protiv novinara lokalnih medija, čak u 20 slučajeva u građanskim parnicama presuđeno protiv njih; jedna je tužba propala zato što se tužitelj nije pojavio, a jedna je povučena. Sve to po Zakonu o informiranju, čije su izmjene usvojene prošloga ljeta, ne bez pomoći vodećih ljudi iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), koji danas zbog sudske prakse kukaju zajedno s medijima na izdisaju i kažnjenim novinarima.

Valja znati da u aktualnoj sudskoj praksi u Srbiji novinari uglavnom bivaju oslobođeni u kaznenim postupcima. Doduše, velik broj postupaka na kraju, nakon prvostupanjske presude ode u zastaru, jer su sudovi spori, a vrijeme od četiri godine koliko im je na raspolaganju je prekratko. Potom novinari, tuženi za klevetu i uvredu, imaju satisfakciju oslobađajuće presude, ali ne i oslobođenje od raznih duševno bolesnih od njihovih tekstova, koje izliječiti mogu tek silni novčani iznosi odštete.

Reket za duševno pogođene

Najdrastičniji slučaj dogodio se s tekstom objavljenim u “Čačanskim novinama”. Riječ je o humoreski, koja počinje ovako: “Živeo u jednom gradu u jednoj zemlji mandarin. Prvo je bio crveni mandarin, a kada je bilo dozvoljeno da mandarini menjaju boje, postao je svetlo-plavi a potom crni mandarin.” Onda se navodi što je taj mandarin sve radio – lagao, muljao, trošio državni novac kao da mu je vlastiti, pa se obogatio itd. – ali se na kraju konstatira da je “svaka sličnost ove istinite priče iz mandarinske države, sa dešavanjima u Srbiji, slučajna”. Ipak, u svemu se prepoznao Velimir Ilić, čačanski političar, zastupnik u Skupštini Srbije i predsjednik Nove Srbije, te u svoje ime presavio tabak i tužio novine i autora. Sud je to prihvatio i presudio u korist političara, ne videći u humoreski ništa humorno. Da stvar bude bolja, isti nedostatak humora pokazao je i viši sud, pa je autor humoreske Stojan Marković po tužbi političara osuđen da mu plati duševne bolove u iznosu koji “Čačanske novine”, čiji je glavni urednik, dovode na sam rub nestajanja.

Tek je to bio trenutak u kojem se barem dio branše malo trgnuo iz učmalosti. Naime, u Srbiji postoje dva društva novinara: UNS, koji prati epitet režimskog i Miloševićevog, i NUNS, nastao 1993. godine, koji su osnovali novinari što nisu htjeli puhati u ratnohuškačke trube. Uglavnom su ovi drugi sve ove godine na meti, kako za Miloševićevog vremena tako i danas. Reklo bi se čak da svatko tko drži do sebe ima neku tužbu objektivnog sudstva koja ga je “klepila” za reket duševno pogođenima: tu su, na primjer, B92 i Brankica Stanković, autorica “Insajdera” koja je oslobođena krivično, ali ne i građanski. Jednom kriminalcu – prijatelju onog Cvetka Simića nedavno nađenog bez glave i ruku na Jarunu – ona mora platiti duševne boli. Isti je “mušterija” “Vremena” i “Blica” u istom poretku stvari.

“Danas” je redovna meta: najprije je morao platiti odštetu za silne duševne boli ženi koja je ničim izazvana, sama od sebe, pohodila Miloševićeve “mitinge istine” i tamo mahala stranačkim zastavama. Snimio ju je Reuters ili tako netko, “Danas” je to objavio, a onda je ona tužila redakciju; novac je dobila, a Sloba je ionako izašao iz mode. Isti list morao je platiti odštetu jednom generalu koji se obogatio u “patriotskom ratu” za Kosovo, da bi potom zaglavio u zatvoru upravo zbog toga. I “Beton”, podlistak “Danasa”, je pred sudom zato što se neki Radomir Smiljanić našao pogođenim svojom objavljenom biografijom, inače uglavnom preuzetom s njegove službene web-stranice. “Vreme”, na primjer, ovih dana plaća odštetu Aleksandru Tijaniću, direktoru RTS-a, zato što je u jednom tekstu citiralo riječi narodnog zastupnika izrečene za skupštinskom govornicom, iako u Zakonu o informiranju izričito piše da novinar koji objavi ono što je narodni zastupnik izgovorio u javnoj debati, za to ne odgovara.

Puzajuća cenzura

Mogli bi se slučajevi redati unedogled. Činjenica je, međutim, da ni navodno reformirano pravosuđe nema objektivnosti prema medijima i novinarima: nisu novinari neznalice i lajavci, nego su suci gotovo u pravilu nedovoljno educirani o medijskim stvarima, pa i zakonima samima. Inače im se ne bi dogodilo da od četiri “novinarske” tužbe pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu država Srbija izgubi sve četiri, a da suci zbog kojih se država pred tim sudom našla budu reizabrani.

Zbog svega toga, mediji i novinari nemaju druge nego zaključiti da je na snazi tiha, puzajuća cenzura. Još kad se zna da je ministar kulture Nebojša Bradić (nadležan i za medije) javnu raspravu o tzv. medijskoj strategiji tempirao za srpanj i kolovoz ove godine – kada građani Srbije idu na godišnje odmore – jasan je strah medija i novinara da će im vlast pokušati sasvim zatvoriti usta.