Fotomontaža “teška” sto miliona evra
Muftija sandžački Muamer Zukorlić dospio je u samo središte javne pažnje, jer je uvrijeđen fotomontažom na humornoj strani “Blica” zatražio ni manje ni više nego stotinu miliona evra odštete. No nije muftija stao na tome, nego je sakupio Sabor islamske zajednice i u deset tačaka ocijenio stanje u srpskom društvu, sa posebnim akcentom na lošem položaju islamske zajednice u Srbiji. Imao je i priliku da dodatno objasni svoje stavove u vrlo gledanoj emisiji “Utisak nedelje” na TV B92.
I nije toliko problem što je muftija povrijeđen fotomontažom, na kojoj je završio sa kapom na glavi i krstom na kapi. Vjerovatno mu nije bilo svejedno kad je to vidio. Nije vjerovatno to bilo svejedno ni muslimanskim vjernicima, njegovoj pastvi. Muftija i svako ko se osjetio povrijeđenim imao je mogućnost da tuži “Blic”. Bio bi to za nekoga pritisak na medije, ali ne veći od onoga kad Tijanić tuži “Vreme” i Miloša Vasića. Treba vjerovati da ni “Blicu” nije bila namjera da postane omražen među muslimanima u Srbiji i izgubi potencijalne desetine hiljada čitalaca.
Dragulj vjerske cenzure
Ovdje se ipak otvara nekoliko drugih pitanja koja su od značaja za srpsko društvo. Prvo je sloboda govora, koja se kampanjom muftije Zukorlića dovodi u pitanje. Muftija je javna ličnost i to veoma prisutna u javnosti. On je vjerski, ali i politički lider i ne libi se davati političke izjave. Prije petnaestak dana njegova lista je bila pobjednička na izborima za manjinske savjete i muftija je to vrlo bučno proslavio na trgu, uz prisustvo hiljada pristalica. Javne ličnosti moraju biti spremne i na kritiku svog javnog rada, pa i na satirične priloge kao dio te kritike.
Sjetimo se mnogo delikatnije situacije u Danskoj kad su jedne tamošnje novine objavile karikaturu proroka Muhameda, pa je to ipak bilo protumačeno kao sloboda govora. Prije dvije godine, kad se u Srbiji pojavio prijevod knjige “Dragulj Medine”, Zukorlić je zatražio zabranu njene distribucije i povlačenje iz prodaje. Do toga srećom nije došlo, ali takvi zahtjevi – nije tu muftija usamljen, bilo ih je i iz drugih konfesija – otvaraju pitanje funkcionisanja Srbije kao sekularne države. Zukorlić čitavu stvar predstavlja kao “odnose zajednica”, pa onda preko odnosa zajednica, vjerskih dakako, ocjenjuje ukupne odnose u društvu.
Sekularna država ne može tako funkcionisati. Vjerske zajednice u Srbiji su postigle interesni konsenzus oko svog povećanog uticaja u društvu. Ponekad se čini da su u osvajanju tog društvenog prostora otišle vrlo daleko, dalje nego je to u sekularnim državama moguće. Samo prije neku godinu ministar vjera Milan Radulović je govorio o “duhovnoj grani vlasti kao četvrtoj grani”.
Loša satira nije zločin
Iz samih vjerskih zajednica tome se aplaudiralo, pa su se mogle osjetiti ambicije da se društvo i uticaj u njemu na takav način dijele. Nije bilo dovoljno ni to što je vjera ušla u škole, što je u vojsci i bolnicama, što su crkvene zajednice u svim budžetima, od centralnog do lokalnih, već se to pretvorilo u ambiciju da se i formalno bude četvrta grana vlasti. Tako, čini se, i muftija Zukorlić vidi društvo i uticaj u njemu.
Vjerske zajednice jesu dijelovi društva čije je funkcionisanje uređeno zakonom, ali život i vrijednosti postoje i van njih i nezavisno od njih. Zaključci sa Sabora islamske zajednice, održane povodom fotomontaže u “Blicu”, posebna su priča. Ima tu deset zaključaka i svi su veoma kritični prema društvenoj stvarnosti u Srbiji. Kritika vlasti, društva i države je legitimna i njoj po prirodi stvari može pribjeći i Sabor islamske zajednice. No zvuči odviše politikantski kad se u problem oko fotomontaže ubaci i priča o genocidu u Srebrenici. Suviše je Srebrenica teška i mučna stvar da bi se kao argument koristila baš za sve. To sa fotomontažom i “Blicom” bio je samo jedan loš pokušaj satire i, ma koliko se trudili, teško je tu pronaći nešto teže.