Beskompromisno predan umjetnosti

Nakon Ante Babaje, hrvatski je film ove godine ostao bez drugog velikog protagonista, Tomislava Gotovca. Iako su Babaja i Gotovac bili antipodi, nešto im je bilo zajedničko: beskompromisna predanost vlastitim uvjerenjima i takoreći spremnost da se pogine za vlastitu umjetnost. Za razliku od Babaje koji je, makar i marginalno, ipak bio dijelom hrvatskog umjetničkog establišmenta, Gotovac je cijeli svoj umjetnički vijek ostao alternativac, a službena priznanja domaće kulture dobio je tek u ovom tisućljeću. Iako su Hrvoje Turković i Ješa Denegri mnogo ranije shvatili prekretnički značaj Gotovčeva filmskog i konceptualističkog djelovanja, to je više utjecalo na njegovu afirmaciju u inozemstvu, uključujući voljenu mu Ameriku, nego ovdje.

Stvaralaštvo na relaciji Zagreb-Beograd

Gotovčev je utjecaj išao odozdo: svojom osebujnom pojavom, svojim ekstremnim zaljubljeništvom u film i ultimativno demokratskim stavom, po kojem nema nikakve načelne razlike između tzv. visoke i tzv. niske umjetnosti, jer je shvaćao da vrijedna djela mogu nastati u bilo kakvim proizvodnim okolnostima i od bilo koga, on je zarazio čitavu jednu generaciju filmaša i konceptualista, o čemu dirljivo svjedoči Slobodan Šijan u svojoj kapitalnoj knjizi “Filmski letak 1976-1979”.

Rođen u Somboru 1937., u Zagrebu od 1941., Gotovac je najvažniju dionicu svog stvaralaštva potegnuo na relaciji Zagreb-Beograd. Sve je krenulo 1963. kad je s Vladimirom Petekom snimio “Prijepodne jednog fauna”, film sastavljen od tri sadržajno različita kadra u kojem se “priroda” kamere mijenja u rasponu od statičnosti do dinamičnosti. Bio je to reprezentativan izdanak duha intenzivne eksperimentalnosti koji su tadašnjim Kino-klubom Zagreb pronosili Gotovac, Petek i drugi, a koji je, po Gotovčevim riječima, utjecao i na već afirmiranog maestra tzv. amaterskog filma Mihovila Pansinija, koji upravo te 1963. radi svoje najradikalnije filmove.

Godinu potom Gotovac u Beogradu snima znamenitu trilogiju “Pravac”, “Kružnica” i “Plavi jahač”, filmove kojima gotovo istovremeno kad i Warhol u Americi promovira redukcionističku metodu, drastično skrećući pozornost sa sadržaja djela (koji je uostalom dominantno monoton: tramvajske tračnice i njihova neposredna okolina snimani fiksiranom kamerom iz tramvaja u “Pravcu”, ono što ulazi o obzor neprestano kružeće kamere na vrhu zgrade u “Kružnici”, te stalno pokretna, “uhodeća” kamera koja snima krčeći si put među mnoštvom ljudi u prostranom bifeu u “Plavom jahaču”) na sam čin prikazivanja i njegovo trajanje, odnosno na čin percepcije filma, ali i na nepriređen odnos prostora u kadru i izvan njega. Od 1967. Gotovac u Beogradu studira filmsku režiju, a poslije (svakako obilato pretjerano, što je za nj bilo tipično) priča kako su čuveni splitski majstor “amaterskog filma” Ivan Martinac i on svojim utjecajem skoro pa stvorili srpski crni talas.

Rušenje tabua

Evidentno je da je Gotovac utjecao na mlađi naraštaj crnovalovaca, o čemu svjedoči glavna uloga koju je odigrao u kultnom političko-erotskom underground filmu Lazara Stojanovića “Plastični Isus” 1971. (iako je važnija ona u najboljem filmu Lordana Zafranovića “Poslije podne /Puška/” iz 1968., studiji o nasilju koje izbija iz egzistencijalne tuposti i dosade).

Nakon diplome 1976. Gotovac se vraća u obožavani Zagreb i započinje, danas već legendarnu, seriju performansa odnosno hepeninga (s njima je startao još 1967. kad s dvojicom suradnika izvodi, za ono doba i prostor šokantno kaotični i destruktivni “Hap naš”, rekonstruiran 1969. za film Ante Peterlića “Slučajni život”), među kojima su najznamenitiji “Fućkanje” iz 1979., kad se umjetnik prvi put skinuo na tadašnjem Trgu Republike, te “Zagreb, volim te”, čuveno obnaženo trčanje ulicom i ljubljenje zagrebačkog asfalta. Tjelesnost i seksualnost za Gotovca su bili vrlo važni i kao stvoreni za tako mu drago rušenje tabua (malo)građanske (socijalističke) društvene stvarnosti, što je npr. iskazao potkraj 80-ih u “Startu”, uvrštavajući na listu najboljih filmova godine dva pornića, “Aninu opsesiju” Martina i Martina te kultnu “Priču o Joanni” Gerarda Damiana.

Od sredine 90-ih Gotovac ponovno snima filmove, a najvažniji njegovi noviji uraci svakako su oni u kojima na ready-made način, doslovnim presnimavanjem-citiranjem, prisvaja tuđe scene i sekvence, istovremeno odajući počast omiljenim autorima iz povijesti filma i naglašavajući kontroverznu prirodu autorstva. Valja spomenuti i dugometražni eksperimentalni kompilacijski film “Dead Man Walking” (2002), svojevrsni umjetnikov testament.

Najčešće neshvaćan pa i preziran, Tomislav Gotovac tek je u posljednjem desetljeću života postao službeno priznata umjetnička činjenica, no za one koji su dijelili njegov nekonvencionalan pogled na umjetnost i život, odavno je bio legenda.