Imam rejting, ali bez menadžera ne postaješ svjetski poznat

Vi i Transhistria Electric dobitnici ste ovogodišnjeg “Porina” za najbolji album klupske glazbe “Neću više jazz kantati”. Bili ste nominirani u još dvije kategorije, za najbolju vokalnu suradnju i pjesmu godine. Kako to komentirate?

– Pravo da vam kažem, nisam bila sigurna gdje će me smjestiti, jer je sad to neki soul funk bend koji bi po strukturi instrumenata spadao u tu kategoriju. Možda po izričaju ne bi toliko, ako se uzme u obzir da su svi glazbenici u bendu izrasli iz jazza. Mogli bismo reći da je to jazz, ali po nekom grooveu to je ipak soul i funk. Mene osobno ne muči klasifikacija. Muči me samo je li nešto dobro ili nije.

To je valjda prvi put u povijesti “Porina” da je jedna jazz pjesma bila nominirana za pjesmu godine?

– Da, to je fascinantno. To je ipak glasačko tijelo koje je stručno.

Trebalo bi biti.

– Naravno, sretna sam kad me netko nominira, prizna i voli, kao i svako ljudsko biće, ali to mi ipak ne predstavlja neku jako veliku stvar u životu. Inače, taj mi je album muzički godišnji odmor. Tako ga doživljavam. Zato što je ritam na njemu na neki način nepretenciozan. Ni tekstovi nisu hiperemotivni, na čemu više radim u akustičnoj verziji, gdje je prisutan transfer osjećaja kroz strukturu akustike. Ovdje je to jedna gotovo plesna glazba s elementima improvizacije, što je princip po kojem, koliko god bio velik, funkcionira taj kolektiv.

Na albumu ste surađivali i s Rambom Amadeusom, u pjesmi “Turbo funk”. Je li to neki vaš komentar na turbo folk?

– Ma, to je šala. To je jedan nepretenciozni album na kojem nisam htjela reći ništa jako pametno. Naravno da vrhunski glazbenici koji sviraju u bendu nose svoju težinu. Trojica koji me prate već godinama – Kruno Levačić, Žiga Golob i Uroš Rakovec – nevjerojatno su dobri i širokopojasni glazbenici. Doista mogu svirati sve i to je moja najveća sreća, jer se s njima sve vrlo brzo i lako napravi.

Uz rad u kazalištu i na filmu, vodite i nekoliko projekata, među kojima je i “Istarsko međuzvučje”?

– To je jedan vrlo zahtjevan i dugotrajan projekt koji mi je možda najteži u životu jer nije direktno vezan uz glazbu. To je suvremena umjetnička vizura prema dijalektu kao dijelu tradicije. Izgovorena, pisana i uglazbljena riječ. Pratim različite istarske dijalekte kroz različite emanacije, ali to je suvremeni multimedijalni pristup, koji kao redatelj nosi Matija Debeljuh. Nemamo nikakvih dokumentarističkih, istraživačkih ili znanstvenih pretenzija. Ta je tradicija toliko bogata, ali ako je ne prikažeš na moderan način, da sve privučeš, onda nemaš šansi – za to bogatstvo malo tko zna da postoji.

Nešto ste slično napravili i s Valamar jazz festivalom (9. do 11. srpnja u Poreču), gdje ste umjetnička direktorica i gdje je Valamar grupa iskoristila vaše poznavanje jazz scene i svoje turističke resurse ne bi li osmislila festival kao odličan primjer kulturnog turizma?

– To je ozbiljan festival i pravi kulturni turizam. Koliko sam upućena, to je prvi put da se jedna ozbiljna turistička korporacija sjetila napraviti takvo nešto vezano uz jazz. Znam da to postoji za klasiku, ali ne i za jazz.

Koliko vam je nominacija za BBC-jevu nagradu World Music Award 2004. godine pomogla u promociji vaše glazbe u svijetu?

– Ne previše. Prije svega, trebao je iza mene stajati ozbiljan menadžment, čime se ja nemam vremena baviti. No, nijedan ozbiljni svjetski menadžer nije stao iza toga. Naravno da imam neki rejting, ali moj je problem što nisam iz Francuske ili Italije, već iz Hrvatske. U svijetu ne znaju što hrvatska glazba, izvan klasike i folklora, zaista jest. Ne postoji čak ni predrasuda ni pogrešna interpretacija, jednostavno nema dovoljno informacija. To nije klasičan jazz, ni Balkan jazz, ni gypsy jazz, već bastard koji je teško prezentirati. Imali smo nebrojeno nastupa na festivalima širom svijeta i uvijek je bila ista reakcija. “Što je ovo?” prva je reakcija. Druga je “Vidi ovo”, a treća glasi “Whow!” Svaki put, od Japana do Finske. Međutim, kad se tu ne pojavi menadžer i ne stane iza toga, onda to ne može postati svjetski poznato. Kad sam bila mlada, to me jako ljutilo, a sad me više ne ljuti. Zato što sam živa, zdrava, živim od onoga što volim, imam fantastične muzičare i što još više trebam! Znam da mogu stati na bilo koju pozornicu, ispred bilo koje publike, i to mi je sasvim dovoljno.