Šminkanje umirućega
Pokopaju ga, sirotoga, još dok je na bolesničkoj postelji, a ne znaju ni u kojoj će dobi (eventualno) umrijeti. Tako su se ovih dana, u poplavi zlogukih nagovještaja da umire starina “Vjesnik” – “majka svih medija!” – u nekim noticama pojavili podaci, jednom, da će te novine skončati u dobi od 65 g. a drugi put, čak, sa 79 g.?! Bilo bi smiješno, da nije žalosno, ali to je otprilike nivo obrazovanosti/upućenosti neke nove mlađarije, s ulice i iz diskača privedenih/pripuštenih u masovne medije, a koja ne zna, prigodom pisanja osmrtnica barem u relevantnoj literaturi obavijesti i o onom čije upokojenje najavljuju ili najjednostavnije uzeti te novine u ruke i vidjeti da u “glavi” lista piše “godine LXX”! Da, “Vjesnik”, koji je preživio mnogo svojih podnaslova, upravo je 24. 7. o.g. napunio 70. g. i po takvom stažu kontinuiranoga izlaženja druge su najstarije novine u Hrvatskoj (najdugovječniji bio je “Obzor”, koji je proživio 80 g., 8 mj. i 10 dana, 1860-1941!).
Baš oko ove okrugle “rođendanske” brojke “Vjesnik” je zadesila zlohuda sudbina, da mu izdavači/tiskari/financijeri počinju okretati leđa i napuštati ga (prema svojoj računici oni na to imaju pravo!), što je s jedne strane ponukalo naricatelje da panično viču u pomoć, a s druge je osokolila zlobnike da guštaju nad takvom sudbinom. Inače mutav o meritumu vlastite sudbine (dok gl. ur. i kolegij šute, jedino se trezveno oglasio “Vjesnikov” ogranak HND-a), ovaj je list, napokon, hajde-de, u dvobroju od 24./25. lipnja o.g., prikupio izjave nekih stotinjak uglednika iz svih područja društvenog života, pruživši im priliku da kažu “što im znači ‘Vjesnik’ i zašto je potreban hrvatskoj medijskoj sceni”. Premda je lako tuđim gloginje mlatiti (dok šute oni koji su po formaciji najpozvaniji), opet je dobro, a najzanimljivije je kako se malne svaki drugi od sudionika u toj hvale vrijednoj anketi zgražao nad mogućnosti da zbog birokratskih zavrzlama, s naše medijske scene nestane – “Vjesnik” kao “institucija”!
Sintagma je očito dobro ušla u mnoge uši i nekovrsno kolektivno pamćenje, a ako se moje privatno sjećanje ne iznevjerava, u javnost ju je lansirala upravo moja malenkost. Bilo je to 27. siječnja 2000. g., kada sam kao tada samo honorarni komentator objavio u “Vjesniku” polemički tekst: “Institucije se ne – ukida!” Tada, baš uoči “Vjesnikova” 60. rođendana, još jedne okrugle obljetnice, nad ovim su se novinama odvijali isti mračni oblaci, kao i danas (2010.). O tome postoje pisana svjedočanstva, posebno u spomen knjižici “Vjesnik 2000.”, koju smo tada objavili, a koje se upravo današnji “vjesnikovci” izgleda ne sjećaju ili se ne spominju, kako je tada (2000. g.) upravo mojim naporima (kao tadašnjega gl. ur.), uprave kolegija i čitave redakcije, “Vjesnik” bio povučen s ruba provalije. Da ga tada (o 60. rođ.) nismo bili spasili, ne bi on doživio ni ovu 70. godinu!
Ne bih se ovdje upletao u zagonetku “kakva je sudbina ‘Vjesnika'” i hoće li se “pronaći model” njegova opstanka (privatno i usput: toliko sam vezan uz te novine, da bih im i krvi dao, sada kad su na bolesničkoj postelji, spojene na aparate, u očekivanju čuda nakon 6 mj. odgode), da me u svojoj zlobnoj kolumni “Surova politika” u “Nacionalu” (od 22. lipnja o.g.) nije ozloglasio Srećko Jurdana. On me dovodi na loš glas stoga, jer 2000. g. nisam dopustio da “Vjesnik” nestane “kao institucija” i da padne u šape njegova bosa Ive Pukanića (koji se, nezvan, šepirio po našoj redakciji, busajući se u prsa kako će kupiti “Vjesnik” za “samo jednu kunu”?!). Dakako, po Jurdani, ja sam dizao dreku i mobilizirao javno mnijenje “u nastojanju da spasim svoju poziciju i budžetirani osobni dohodak” (kao da isti dohodak nisu primali i urednici prije i nakon mog urednikovanja, vrlo kratko, 2-10. mj. 2000. g.). A u “Nacionalu” su mislili, kako kaže, da će od “‘Vjesnika’ napraviti rentabilni dnevni list”. Da nije, možda, kao njihov (ne)slavni dnevnik “Republika”, koji se bio pojavio upravo kad im je propao pokušaj otimanja “Vjesnika”, a koji se skrhao za nekoliko mjeseci? Dok je moja malenkost gutala bodljikave knedle, nastojeći u narodnom/nacionalnom interesu (kao gl. ur. opredijeljen, tada, za višestranački Sabor RH, a ne ni za koju stranku!) spasiti “Vjesnik” kao instituciju. Dotle me S. J. vidi kao “lik koji je u Jugoslaviji karijeru izgrađivao kao nadobudni hvalitelj svih vrsta kiča i subkulturnih trivijalnosti”.
E, pa taj im je “lik” zapaprio čorbu koju su mislili mukte i u slast pokusati, ali se nakon deset godina pitam što je u zvijezdama (bilo) zapisano za “Vjesnikov” 60., a što za 70. rođendan, tj. ima li smisla i dalje šminkati umirućega?