Južnoafrička Republika pogledala je istini u oči

Južnoafrikanac Howard Varney, pravnik iz Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, u svojoj je karijeri bio glavni istražitelj Komisije za istinu i pomirenje u Sierra Leoneu, učestvovao je u radu južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje, te u radu Komisije za istinu, pomirenje i prihvaćanje u Istočnom Timoru. Nedavno je u Zagrebu svoja iskustva prenosio nevladinim aktivistima REKOM-a – Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava na području bivše Jugoslavije. Razgovor počinjemo pitanjem o razlikama u statusu i nadležnosti spomenutih komisija.

– Južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje djelovala je u periodu tranzicije Južnoafričke Republike iz represivnoga rasističkog režima u demokratsku državu. Imala je mandat da ustanovi što jasniju sliku o uzrocima, prirodi i obimu teških povreda ljudskih prava počinjenih u JAR-u od 1960. do 1994. godine, da utvrdi perspektivu žrtava i motive i perspektivu počinilaca. Komisija je imala ovlaštenja da onima koji su priznali svoja nedjela daje amnestiju koja ih je oslobađala suđenja. Komisija za istinu i pomirenje u Sierra Leoneu nastala je na temeljima mirovnog sporazuma iz 1999. koji je uz posredovanje UN-a sklopljen između predstavnika vlade i pobunjeničkoga Revolucionarnog ujedinjenog fronta. Djelovala je paralelno sa Specijalnim sudom UN-a i trebala je omogućiti pregled kršenja ljudskih prava i međunarodnoga humanitarnog prava u ratu koji je trajao od 1991. do potpisivanja mirovnog sporazuma. Komisiju za prihvaćanje, istinu i pomirenje u Istočnom Timoru osnovao je UN 2001. a djelovala je do 2005. Istraživala je teška kršenja ljudskih prava koja su se dogodila u kontekstu političkog sukoba u Istočnom Timoru od 1974. do 1999. Nije imala moć da daje amnestije, ali je davala pomilovanje onima koji su činili, recimo to tako, manje zločine, poput uništavanja kuća i sličnog. Počinitelji su svoja iskaze davali pred okupljenim pripadnicima lokalne zajednice, koja im je uz njihovu suglasnost mogla dosuditi nekoliko sedmica rada na polju, zidanja škola ili nekog drugog društveno korisnog rada, čime bi bili oslobođeni daljnje odgovornosti za zločine. Treba reći da Komisija nije preko lokalnih zajednica razmatrala učešće u većim zločinima – ubojstvima i masakrima.

Većina Zulua bila je uz ANC

Koliko je učesnika u režimu aparthejda JAR-a završilo u zatvoru, otpušteno ili snosilo neke druge sankcije? Koliko je bilo suđenja za zločine, a koliko ih je Komisija amnestirala?

– Svi su očekivali da će nova demokratska vlast jednostavno otpustiti sve koji su bili uključeni u režim, ali to se nije dogodilo. Oni na najvišim pozicijama izgubili su uticaj jer su smijenjeni sa svojih funkcija, ali su ostali u službi, osim ako sami nisu dali otkaz ili se protiv njih pokrenuo sudski ili disciplinski postupak. Dakle, u policiji i vojsci nije bilo masovnog otpuštanja. Bilo je tek nekoliko suđenja. Strane su se u pregovorima usuglasile da će se suđenja moći izbjeći procesom nacionalnog pomirenja, odnosno traženjem amnestije, kroz što je prošlo više stotina ljudi. Komisija je svima dala mogućnost da kažu istinu o onome što su radili: ako bi govorili istinu, dobili bi amnestiju i ne bi bili suđeni ili u postupku. Očekivalo se da će slučajevi u kojima amnestija nije dana završiti pred sudom, ali bilo je tek nekoliko suđenja. Komisija je počela raditi 1997, a amnestije su davane do 2002: u tom je periodu pred njom bilo oko 700 policajaca i vojnika, najviše policijskih zapovjednika i nižih oficira, ali i viših oficira i političara koji su dobili amnestiju, pa je malo tko završio pred sudom. Moram reći da su pred Komisijom bili i neki pripadnici Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) i drugih oslobodilačkih pokreta, odgovorni za ubojstva ili napade bombama. U mnogim slučajevima, gdje je bilo dokaza ili gdje su žrtve – koje sam zastupao ja ili drugi advokati – tražile pravdu, nastojali smo spriječiti amnestiju i slučajeve dati na sud.

Znamo da je u JAR-u na djelu bio teror bijelaca nad crncima, u što su kao dio vojnih i policijskih snaga bili uključeni i crnci. Što je bilo s njima? Koliko je na priklanjanje snagama režima ili oslobodilačkim pokretima utjecala pripadnost plemenu?

– Iako je većina trpjela aparthejd, u redovima režima bilo je dosta crnaca. Neki su upravljali bantustanima, malim izoliranim područjima koja su imala određeni stupanj autonomije i gdje su držali policijske jedinice koje su počinile mnogo zločina. Jedan broj je bio i u vojnim i policijskim snagama, a svi su smatrani kolaboracionistima. I neki od njih su zatražili amnestiju, a nad nekima je provedena istraga, pa su suđeni. Režim je godinama razvijao priču da su pripadnici najbrojnijeg plemena, Zulu, bili uz režim, što je bila propaganda i strategija “podijeli pa vladaj”. U tom su cilju stvorili organizaciju Inkatha, koja je trebala pokazati da su crnci uz režim. Kontrolirala je bantustane i bila korištena za napade na ANC i ostale oslobodilačke pokrete, a na čelu organizacije koja je brojala nekoliko desetina hiljada članova bio je Mangosuthu Buthelezi, povezan s tadašnjom vladom. U novije se vrijeme pokazalo da je velika većina Zulua bila uz ANC i da su bili najveća podrška oslobodilačkim pokretima. Uostalom, John Dube, prvi predsjednik ANC-a nakon osnivanja 1912, bio je Zulu.

Kako kao učesnik u procesu pomirenja i kao građanin JAR-a danas gledate na Komisiju? 

– Zadovoljan sam, jer je uspješno došla do osnovne istine i ispričala priču o aparthejdu s velikom točnošću. Moglo se slobodno pričati što se dogodilo i što su ubojice i zločinci napravili. Mnoge žrtve su govorile o svojim patnjama, a značajno je što su cijeli proces nadgledale i nevladine organizacije. Ipak, nije sve rečeno i mnogi su zločinci ostali izvan domašaja i Komisije i suda, kako zbog slabosti tako i zbog nekih objektivnih okolnosti. Policija je ipak bila kontrolirana od strane starog režima, a nije imala toliko kapaciteta da pohapsi sve protiv kojih su vođeni postupci, njih oko 20 hiljada, i da ih dovede pred sud. Namjera Komisije nije bila da zataška zločine i omogući nekima da izbjegnu pravdu, iako je moralo biti kompromisa. Neki od počinilaca, među njima dosta viših oficira, amnestirani su jednostavno zato jer je druga opcija bila da se s oružjem odmetnu u šumu. Oni koji su dobili amnestiju ili su radili ono što su radili i prije ili su napustili službu, pri čemu su mnogi napravili dobre karijere, postajući uspješni farmeri ili turistički operatori. Doduše, s vremena na vrijeme desi se neki zanimljiv slučaj, kao s pripadnikom ANC-a koji je zbog bombaškog napada osuđen na smrt, ali je 1997. amnestiran. Kad je postao šef policije, neki su mediji pisali da je neprimjereno da netko tko je suđen za ubojstvo bude na toj funkciji. Dotični je tužio novine za nanesene duševne boli, rekavši da je optužba po kojoj je suđen bila lažna. Niži se sud složio i dosudio mu odštetu, a predmet je sada zbog žalbe na višem sudu. U svakom slučaju, mnogi kažu da je Komisija u JAR-u bila najuspješnija od svih koje su ikada djelovale. Garantiranjem amnestije onima koji su zauzvrat pristali reći istinu, postignut je najviši nivo pomirenja između izvršilaca zločina i žrtava.

U Sierra Leoneu je bilo malo nevinih

Kakva su vam iskustva kao glavnom istražitelju Komisije u Sierra Leoneu?

– Osnovna karakteristika građanskog rata u toj državi jest da je u tom stravičnom konfliktu bilo vrlo malo nevinih. Zločine su činile sve zaraćene strane, pa i mirovne trupe Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država koje su posredovale u sukobu. I vlada i vodstva svih strana u sukobu znali su za ubojstva, silovanja i sakaćenja ljudi kojima su rezane ruke, što je također osobitost tog sukoba, ali nitko nije ništa učinio da se to zaustavi. Zanimljivo je i da sukobi i zločini nisu rezultat plemenskih podjela, jer su pripadnici svih 14 etničkih grupa bili raspodijeljeni po svim domaćim stranama u sukobu, i u vladi i u Revolucionarnom ujedinjenom frontu. Element tog sukoba je i tzv. kameleonsko ratovanje: pojedinci koji su se godinama borili za pobunjenike, promijenili su stranu, nekoliko se mjeseci borili uz vladine snage, a onda se vratili pobunjenicima. Objašnjenje toga jeste da se ratovalo za vlast nad bogatstvom zemlje, dijamantima, zlatom i drugim vrijednostima.

Komisija je djelovala paralelno sa Specijalnim sudom UN-a, ali nije garantirala amnestiju, samo je tražila da počinici zločina govore istinu i na temelju tih iskaza davala daljnje preporuke. Za najgore zločine u ratu optuženo je deset ljudi, a izrečeno šest presuda, jedna od njih i bivšem liberijskom predsjedniku Charlesu Tayloru, koji igrao značajnu ulogu u ratu u Sierra Leoneu.

Kakvi su rezultati rada komisije za Istočni Timor?

– I tu su rezultati dvojaki. Komisija nije davala amnestije, ali je nekoliko stotina počinilaca manjih nedjela prošlo kroz program pomirenja u lokalnim zajednicama koje su provele njihovu reintegraciju kroz društveno koristan rad ili novčanu odštetu. Komisija je sastavila i vrlo objektivan izvještaj o onome što se dešavalo pod indonežanskom okupacijom i što su činile njihove trupe, njihovi suradnici i pripadnici oslobodilačkog pokreta. Neko je vrijeme djelovao i sud, no ostalo je neriješeno pitanje međunarodne dimenzije sukoba i odgovornosti indonežanskih oružanih snaga za zločine. Indonezija se oglušila na sve zahtjeve da se sudi njenim visokim oficirima, pa tako preporuka za suđenje na međunarodnom sudu još nije primijenjena.

Koliko iskustva ovakvih komisija za istinu i pomirenje mogu pomoći inicijativi REKOM-a?

– Svaka se komisija suočavala sa svojim izazovima, no iz svake se može izvući mnogo lekcija koje mogu koristiti REKOM-u, jer je u ratovima na području bivše Jugoslavije bilo dosta elemenata kao i u drugim spomenutim sukobima. Zato sam sa svojim kolegama i bio u Zagrebu. Ipak, primjena tih iskustava bit će ograničena zato što je REKOM regionalna komisija, što je prvi takav slučaj u svijetu. Uz to, inicirale su ga nevladine organizacije, doduše uz podršku EU-a; vladama država u regiji tek treba nametnuti potrebu za takvom komisijom, koja ipak mora biti međudržavno tijelo. REKOM neće preporučivati amnestije nego će se, čuo sam, koncentrirati na otkrivanje istine o onome što se ovdje zbivalo, od izvještaja o istragama do iskaza žrtava i njihovih porodica te suđenja.

Nedavno je u kinima prikazan fim “Invictus”, s Morganom Freemanom i Mattom Damonom: u njemu se govori kako je i ragbijaška reprezentacija, na inicijativu predsjednika Mandele, dala svoj doprinos pomirenju unutar JAR-a?

– Tako je, film je temeljen na stvarnim činjenicama. Predsjednik Nelson Mandela shvatio je da ragbi može imati ulogu u stvaranju jedinstvene nacije, iako su ga u to vrijeme igrali i pratili samo bijelci, dok su u reprezentaciji bila tek dva crnca. Kad je u JAR-u 1995. održavan Svjetski kup, Mandela je unatoč protivljenju mnogih koji su ragbi smatrali dijelom aparthejda, dao javnu i otvorenu podršku toj sportskoj ekipi: igrači i publika su to prihvatili, pa je ragbi homogenizirao stanovništvo i pospješio proces formiranja jedinstvene nacije. A pripomoglo je i to što smo te godine osvojili Kup.