Saldo mortale

Sudeći po mramornome licu i stamenom držanju, izgleda da je Hrvatska u Ivi Josipoviću dobila nadgrobnoga predsjednika. Vođu među čempresima. Lidera do kosti. Budućnost uz koju vijore zastave, cvjetaju krizanteme i cvili limena glazba. Prizor državnika tugaljiva pogleda koji iskazuje protokolarnu sućut, s dlanovima decentno preklopljenim nad preponama, postao je informativna rutina, redoviti prilog u večernjem dnevniku, poput vremenske prognoze, reklame za ožujsko pivo uoči izvještaja sa svjetskog nogometnog prvenstva ili zajedljivih protusrpskih invektiva Gorana Milića.

U prvih nekoliko mjeseci svog mandata Ivo Josipović obišao je mnogo više mrtvih nego živih. Susreti, druženja i razmjene iskustava praktički nisu prestajali. Gotovo da nema stratišta, jame, spomen kosturnice ili masovne grobnice nad kojom nije položio vijenac, dostojanstveno se ukočio i iskazao zasluženu počast palima. Groblja su se ispostavila poprištem njegove najživlje političke aktivnosti.

Umre li vam ovih dana netko od rodbine, sasvim je vjerojatno da bi se u pogrebnoj povorci nenajavljen mogao pojaviti hrvatski predsjednik i obiteljskoj tragediji dati odgovarajuću državnu važnost. Ako pak Jure sjekirom opauči Matu, a zatim ručnom bombom presudi samome sebi, predsjednik će obići posljednja počivališta jednoga i drugog, s bijelom golubicom u džepu sakoa i porukom kako je krajnji čas da nadvladamo sukobe iz prošlosti, te – uz njegovu antiseptičku pomoć – damo ranama šansu da zacijele.

Završna mirogojska scena

Sada je, međutim, i vrijeme da se zbroje prvi rezultati pasionirane navade šefa države da bude svakoj humci poklopac. Uostalom, možda stvar za njega ima sasvim praktičnu dimenziju. Moguće je da ga pokopani sunarodnjaci iz prve ruke informiraju o tome kakva je situacija u zemlji.

Saldo mortale Ive Josipovića u posljednja dva mjeseca doista je impresivan: u travnju je kod Mojsijeva kipa na zagrebačkom Mirogoju odao počast žrtvama holokausta, zatim se u Ahmićima poklonio ubijenim bošnjačkim civilima, potom ubijenim Hrvatima u Križančevu Selu, da bi onda položio vijenac u Jasenovcu, gdje su u najvećem broju ubijani Srbi, Romi i Židovi; u svibnju je pohodio stratište Hrvata na Ovčari kod Vukovara, potom stratište srpskih civila u Sijekovcima u BiH, onda stratište bošnjačkih civila u Kozarcu kraj Prijedora, te stratište hrvatskih civila u Briševu, također u blizini Prijedora; u lipnju je najprije otišao u Tezno kod Maribora, gdje je masovna grobnica u kojoj su pokopani ubijeni pripadnici kvislinških vojski i civila, zatim je istoga dana produžio na Bleiburg, gdje se tradicionalno obilježava masovno stradanje ustaša i civila, onda je još jednom skočio do Ovčare, da bi turneju završio u Jadovnom, gdje je tokom pretprošloga rata funkcionirao ustaški logor smrti… Na koncu balade Josipović je otišao na grob Franje Tuđmana, položio vijenac, nekoliko minuta koncentrirano zurio u nakošenu mramornu ploču, odao počast svome prethodniku, simbolično, na Dan oružanih snaga Republike Hrvatske.

Nije to bilo lako izdržati, pa su prve stradale početne intencije i svečane parole. Tako se snažna politička poruka odaslana posjetom Ahmićima – koja je izazvala pristojan potres na hrvatskoj društvenoj sceni i čak naslutila mogućnost kakve-takve katarze – brzopotezno razvodnila u svem tom obilju nadgrobnog folklora, u jednom sasvim neobičnom protokolarnom bućkurišu, da bi od svega ostala šećerna vodica uzvišenog državničkog humanizma, poza u koju više nitko ne mora vjerovati. Krug se na kraju fatalno zatvorio: iskazivanjem pijeteta onome koji je stvorio političke i vojne pretpostavke za zločin u Ahmićima. Simbolično, na Dan oružanih snaga Republike Hrvatske.

Već je odlaskom na Bleiburg dao do znanja da se radi o proizvodnji simboličkog viška koji će izmiriteljske poruke smjestiti u zonu farse, jer to mjesto nikada i nije služilo za iskazivanje sućuti, nego za demonstraciju agresivne nostalgije za fašističkom NDH. Ovaj potpisnik, recimo, tamo se 1991. do sita ispričao s Dinkom Šakićem, zapovjednikom Jasenovca, praćenog hordom navijača u crnim odorama, koji je tom prilikom veličao svoje logorske pothvate i otvoreno žalio što konačni učinak tvornice smrti nije bio veći.

Ivo Josipović nije na Bleiburg stigao kao predstavnik neke druge države, već iste one koja puna dva desetljeća tamošnjem proustaškom derneku osigurava status vrhovnog nacionalnog kulta, opskrbljujući ga insignijama, razglasom, službenim izaslanicima i epskim naricanjima. Izgleda da je predsjednik sa svom svojom humanističkom prtljagom podlegao mističnome ambijentu, jer njegova sada već čuvena bleiburška izjava – o tome da “prijepori o Drugom svjetskom ratu od danas za politiku više ne postoje” – toliko je pretenciozna i smiješna da ukazuje na mogućnost kako je samoga sebe počeo doživljavati u mitološkim dimenzijama. A tu već prijeti opasnost da se upozna šuplja strana stratišta, da njegova obredna eksploatacija bude lišena bilo kakvog emocionalnog naboja, etičkog razloga i političkog smisla.

Ipak, najupečatljivija je završna mirogojska scena. Koja je to konvencija ili potreba nagnala Ivu Josipovića da se ukaže pred nadgrobnom pločom Franje Tuđmana, zadnjega hrvatskog diktatora, deklariranog frankista, koji je ovu zemlju na razne načine zavio u crno i izolirao od svijeta, tim više što se i pokojnik od tog posjeta vjerojatno prevrtao u kovčegu? Kontinuitet državnosti? Oružane s(n)age? Nacionalno jedinstvo? Poštovanje institucija? Ili samo taština koja dolazi s predsjedničkom lentom, a onda se manifestira kroz geste teatralne milosti i pomirenja? Tolika da vjeruje kako naklon na Mirogoju ne relativizira naklon u Ahmićima?

Mrtva priroda hrvatske politike

Prizor demokratski izabranog državnika koji tupo pozira na grobu svoga prethodnika, namješta žalobnu krinku, polaže vijenac s milom trobojnicom, diskretno obara pogled, upija ostatke nekadašnje moći, dok čempresi stvaraju ugođaj vječnosti, dok svita čeka na pristojnome odstojanju, dok vrane krešte a tjelohranitelji se znoje – to je mrtva priroda hrvatske politike, ona ista petparačka statičnost koja se s humanizmom u praktičnome smislu odavno pozdravila, jer se temelji na zakletvama, predanjima, prešućenim zlodjelima, nacionalnim maglama i sentimentalnom odnosu prema državi kao svetinji koju je Veliki Otac jednom začeo, pa smo dužni iskazati zahvalnost nositelju dragog sjemena. Da je imao priliku razgledati spomenik iznutra, aktualni bi se vođa uvjerio koliko je ta tradicija uistinu trula.

Ovaj je potpisnik prije više godina primijetio kako je jedina nevolja s posljednjim počivalištem Franje Tuđmana u tome što – metaforički kazano – ono nije pretvoreno u masovnu grobnicu. Nitko razuman ne bi poželio Ivi Josipoviću da dijeli takve stavove. Ipak, notirajmo kako ga je zadesila sudbina da uz obilje masovnih grobnica pohodi Tuđmanov pojedinačni grob, umjesto da – opet metaforički – bude obratno. Taj je usud u značajnoj mjeri sam izabrao, što pokazuje da se njegova “politika zaokreta” – ili, ako vam je draže, “politika pomirenja” – oslanja na sigurnost i toplinu kontinuiteta. Posjetom počašćene armije mrtvih, koliko se moglo čuti, nisu imale primjedbi.

Sve to nije razlog da o predsjedniku Republike Hrvatske preoštro sudimo. Ostale su mu još tri i pol godine mandata da povede računa o živima, pokoj im duši.