Moj je izbor Neretva, a ne Blajburg

Sarajevski pravnik Željko Komšić svoj je mandat na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine počeo verbalnim gafom. 

– Mogu ja i znam govoriti “tisuća”, “siječanj” i ostalo, ali neću – kazao je.

No, i da nije izveo jezičnu akrobaciju, odnos hrvatskih stranaka i dijela njihovih glasača prema njemu – visokopozicioniranom i visokopopularnom članu SDP-a BiH, nekadašnjem pripadniku Armije BiH odlikovanom Zlatnim ljiljanom i kasnijem bosanskom ambasadoru u Beogradu – ne bi se puno promijenio. Za hrvatske desničare Komšić je Hrvat po mjeri Bošnjaka, a među bošnjačkim nacionalistima gleda ga se kao osobu kojom se Hrvatima pokazuje ko je nadmoćniji, barem u Federaciji. Srbima je ovaj navijač Željezničara mjera bezobraznog Sarajlije, spremnog reći Borisu Tadiću da makne prste od BiH.

U kabinetu u kojem drži i sliku Josipa Broza Tita, Komšić nam je govorio o svom hrvatstvu i svom antifašizmu, kojih se neće odreći bez obzira na cijenu. Sportskim rječnikom, Željko Komšić je ipak prvi favorit za člana Predsjedništva BiH i na narednim općim izborima zakazanim za početak desetog mjeseca.

Skoro su četiri godine otkako ste izabrani za člana Predsjedništva BiH iz, kako se to kaže, reda hrvatskog naroda: od tada vaši politički protivnici, posebno oni iz stranaka s hrvatskim prefiksom, govore kako imate legalitet, ali nemate legitimitet za funkciju koju obnašate. Da li biste tu tezu mogli prevesti na razumljiv jezik?

– Trebate pitati za prijevod one koji to kažu. Šalu na stranu, jasno je šta oni misle: Hrvati, kao, nisu izabrali Komšića. Međutim, takvima mogu samo poručiti: ako je Željko Komšić najveći problem bosanskohercegovačkih Hrvata, onda su oni najsretniji narod u Evropi! Ustav BiH o načinu izbora članova Predsjedništva govori nešto drugo, a oni koji mi prigovaraju učestvovali su kao pojedinci ili sljedbenici određenih političkih opcija u sastavljanju Dejtonskog sporazuma, pa ne znam zašto su prihvatili ovo što danas imamo ili zašto to nisu mijenjali. Zatim, to sam što sam i to sam dobio rođenjem, čime sam stekao legitimitet. Još me zanima gdje se dijele ti certifikati za hrvatstvo, da se i ja prijavim: ko zna, možda budem najbolji! Neka nađu bilo šta u čemu sam postupao protiv nacionalnih interesa Hrvata – ali nacionalnih interesa, a ne interesa nekih političkih opcija.

Pogrešan put nekih hrvatskih stranaka

Na kraju, ja i jesam u SDP-u zato što mislim da te političke opcije, između ostaloga, ne rade u interesu svojih naroda. Moja ljudska, moralna, politička i svaka druga obaveza je da zastupam Bosnu i Hercegovinu i sve ljude koji u njoj žive. To je moje tumačenje Ustava i isto će zaključiti svako ko ga pažljivo pročita: u njemu piše da su članovi Predsjedništva Srbin, Bošnjak i Hrvat, a ne ekskluzivni predstavnici bilo kojeg kolektiviteta. Također, način izbora se odvija kroz entitete. I ako ćemo iskreno, ja imam i legalitet i legitimitet: izabran sam zakonski, legitimitet mi daje izborna baza, a to je Federacija BiH.

Franjo Topić, predsjednik HKD-a “Napredak”, u nedavnom je novinskom tekstu ustvrdio kako Hrvati u BiH žive bolje od drugih dvaju naroda. Kako komentirate tu tezu?

– Razgovarao sam s gospodinom Topićem o toj temi prije objave tog teksta: on je, prije svega, mislio na ekonomsko stanje. Nije važno slažem li se s njim ili ne: moramo biti pošteni i, kada govorimo o narodima, gledati kakva ko prava ima institucionalno. Činjenica je da ustavni mehanizam ne daje Hrvatima ono što imaju Srbi kroz entitet Republike Srpske, iako ne treba zaboraviti da ima Srba i u Federaciji gdje su kao narod diskriminirani, dok Hrvati u Federaciji nemaju mehanizme zaštite i to zbog svoje malobrojnosti. To je nešto što, ako se želimo ozbiljno baviti ovom zemljom, moramo promijeniti. Put koji zagovaraju neke stranke s hrvatskim predznakom je pogrešan: zasniva se na traženju komada teritorija, kroz koji bi se ostvarivala konstitutivna prava Hrvata, što vodi u situaciju u kojoj su Srbi u Federaciji. Isto bi se, ako bi se realizirali zahtjevi ljudi poput Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, desilo Hrvatima izvan te federalne jedinice. Situacija izgleda komplicirano, ali se može vrlo jednostavno riješiti, ako se hoće pošteno razgovarati: BiH nam pripada kao pripadnicima kolektiviteta, ali i kao građanima pojedincima, i svi moraju biti jednakopravni, bez obzira na kojem teritoriju žive i u kojem broju. To, naravno, u konačnici znači slabljenje entitetskog uređenja, jačanje centralnog nivoa vlasti i uvođenje sistema pariteta te proporcionalnog sistema na nižim nivoima vlasti. ZAVNOBiH je mnoge od tih stvari regulirao, ali se od tog koncepta odustalo krajem prošlog stoljeća, što zbog političke situacije a što zbog atmosfere da je sve što su komunisti napravili loše, iako vidimo da baš i nije bilo tako loše. Mi smo zaglavljeni ustavno i politički u smislu nejednakosti kolektiviteta, pojedinaca i funkcioniranja države, koja je danas monstrum s prevelikom potrošnjom i nikakvim učinkom, zaglavili smo se u procesima donošenja bitnih odluka za budućnost…

Slažete li se s ocjenom da neke vaše reakcije možda nisu bile u skladu s vašom pozicijom? U slučaju hapšenja Ejupa Ganića – u Londonu i po potjernici Srbije – bili ste glasni i žestoki, a u slučaju navijačkih nereda u Širokom Brijegu – gdje su se navijači Sarajeva sukobili s domaćinima – puno ste blaže reagirali, da bi potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo otišao u Hercegovinu u misiji koja je ličila na ratnu razmjenu zarobljenika?

– Od početka nereda u Hercegovini, bio sam redovno informiran. Mislim da je Mirsad Kebo otišao tamo s najboljim namjerama. No, i u politici, kao i u svemu, vrijedi ona da je put u pakao popločan najboljim namjerama: na kraju smo od situacije koja je bila huliganska dobili etnički problem.

Ježim se od davanja kolektivne slike svemu

Niste li kao hrvatski član Predsjedništva trebali drugačije reagirati? U većinskom je dijelu ovdašnje bošnjačke javnosti stvorena atmosfera da su za sve krivi Hrvati iz Širokog Brijega, koji su redom ustaše?

– Ježim se od tih davanja kolektivnih slika svemu: kako neko zbog navijačkih nereda može optužiti cijeli jedan narod i još ga etiketirati ustaštvom? I šta to uopće danas znači? Fudbal i pratim i volim, ali mi se neke stvari u sportu već dugo ne sviđaju. Sport nije mjesto za dokazivanje nacionalne pripadnosti i ne mogu da razumijem kako i kada sportski konflikt pređe u etnički. Tačno je da sam u takvim situacijama jako oprezan, jer neću da mi se desi da iz najboljih namjera napravim još veću štetu. A to se desilo u Širokom Brijegu… trebalo je pustiti policiju i tužilaštvo da rade svoj posao, pa koga šta zakači! Ulazak političara u širokobriješki krug pokazao je koliko sve može ispasti krivo.

Kako ste doživjeli sada već propale inicijative da se suspendira pluralizam među bosanskohercegovačkim Hrvatima kako bi sve stranke s tim nacionalnim predznakom imale jednog kandidata na izborima za člana Predsjedništva, čiji je zadatak i cilj da porazi vas?

– Pazite, jednostranačje i jednoumlje nikada nikome nisu donijeli ništa dobro. Posebno u višenacionalnim državama. Bez obzira na to ko će biti na ovom mjestu u narednom mandatu ili kasnije, bitan je način reagiranja na probleme i svijest o posljedicama. Ma koliko demagoški zvučalo, ja sam ubijeđen da je najbolji put za ovu zemlji – koji će biti i mukotrpan i mučan – demokratija, izbor između više opcija. I od dobronamjernih ljudi u BiH možete čuti kako zagovaraju nekakvo stezanje, traže novog vođu, nekakvog novog Tita. Ljudima treba dati mogućnost da biraju, pa kako god bilo i koliko god bilo opcija. Teze koje ste spomenuli su nešto s čim se apsolutno ne slažem, jer podrazumijevaju nametanje mišljenja. Ovoj zemlji ne trebaju vođe, nego ljudi koji će nešto da rade, uz jednaku odgovornost prema svom narodu, drugim narodima, svojoj državi, pa i svom djetetu, na kraju krajeva. Nametanje političke volje može funkcionirati samo jedno vrijeme – na kraju se sve slomi kao u Jugoslaviji.

Je li se predsjednik Hrvatske Ivo Josipović “klackao” (da upotrijebim vaš izraz) kada je nakon posjeta mjestima stradanja u BiH i stratištima žrtava ustaškog terora, otišao na Blajburg?

– Vrlo mi je teško dati direktan odgovor, s obzirom na mjesto na kojem sam: iskreno, da nisam tu gdje jesam, puno bih direktnije komentirao neke stvari. Ljudima koji vode druge države, posebno susjedne i prijateljske, moram štititi dignitet. Kada sam bio na obilježavanju godišnjice bitke na Neretvi, pitali su me hoću li otići na Blajburg. Odgovorio sam da je moje mjesto ovdje, ja sam izabrao! Gospodin Josipović je na osnovu nekih svojih procjena uradio to što je uradio. Naravno, znam da je na Blajburgu, u tom osvetničkom činu, bilo puno nevinih žrtava, ali – kako bi to rekao Stjepan Mesić – zapitajte se kako je do toga došlo, šta je bilo prije Blajburga. Ako ste pošteni prema sebi i prošlosti, svaki događaj treba promatrati u kontekstu vremena u kojem se desio. Normalno je da sam protiv da se bilo koga proglašava krivim bez suđenja i, pogotovo, da se ljudi ubijaju. Niko nikome nije dao to pravo. Ali ne možemo ignorirati ono što je bilo prije. Josipović, inače, pokazuje dosta hrabrosti, a kakve će posljedice biti, to ćemo vidjeti. Ja sam spreman snositi posljedice svog izbora da budem na Neretvi, i moralne i ljudske i političke.

Mesić je nesumnjivi prijatelj BiH

Možete li ocijeniti odnos Hrvatske iz Mesićevog doba prema BiH i politiku Zagreba od dolaska Ive Josipovića?

– Mesić je nesumnjivi prijatelj BiH. Znam da se njega drugačije doživljava u nekim dijelovima ove zemlje, posebno u Republici Srpskoj, ali on nije neprijatelj niti jednog naroda ovdje. Na kraju krajeva, za zadnjeg je dolaska stao na ručak u RS-u i nikakvih problema nije imao. On se ni jednom i nikada nije ogriješio o BiH, bez obzira na konstelacije na hrvatskoj političkoj sceni i sastav vlade koja dominira u kreiranju vanjske politike. Sada imamo nove odnose, tandem Josipović-Kosor nam ulijeva nadu da ćemo riješiti probleme između naših dviju zemalja, bez obzira na to da li se po nečemu simpatišemo ili ne simpatišemo. I Josipović i ja smo SDP-ovci, ali on je za mene prvenstveno predsjednik Republike Hrvatske, kao što sam ja prvenstveno član Predsjedništva BiH, i očekujem da konkretno riješimo sporove, iako znam ustavnu poziciju hrvatskog predsjednika i ovlasti vlade Jadranke Kosor. Možemo mi biti SDP-ovci koliki god hoćemo, ali ako ne budemo kvalitetno rješavali naše odnose, meni ne preostaje ništa drugo nego da branim interese BiH. Dakle, očekujem da riješimo pitanje granica, Pelješkog mosta, imovinsko-pravne odnose i status luke Ploče. Onda ćemo se super družiti i kao SDP-ovci. Ne budemo li probleme fer rješavali, iskreno da vam kažem, mi ćemo se pokrpiti, jer bliskost po stranačkoj liniji samo može služiti da efikasnije radimo.

Nedavno je u novinama objavljeno kako je na vašu inicijativu dinamizirana istraga u slučaju likvidacije i nestanka tijela grupe bugojanskih Hrvata tokom proteklog rata. Smatrate li greškom što o tome niste dovoljno, ili dovoljno glasno, informirali javnost?

– Nisu važne moje inicijative, nego podrška institucijama koje to treba da rade: ja nisam ni istražni organ, ni tužilac, ni sudija. Predsjedništvo BiH ima specifičan ustroj, pa svaki od nas trojice ima u kabinetu i oficire za vezu s Tribunalom u Hagu. Svima kojima je to posao, od mog kabineta do policijskih organa, rekao sam da, što se mene tiče, do kraja tjeraju svakoga ko je kriv za ratni zločin. U poziciji sam da mogu učiniti više kada je riječ o zločinima nad Hrvatima i hoću da nešto uradim! Posebno u slučajevima nad koje se nadvio nekakav oblik zavjere, poput ovoga u Bugojnu. Razgovarajući s nadležnima, rekao sam kako insistiram da se konačno nađu tijela i ljudima omogući dostojanstvena sahrana. No, nisam govorio samo o zločinima nad Hrvatima, nego i o zločinima protiv Bošnjaka i zločinima protiv Srba. Ljudi iz mog kabineta koji imaju te ovlasti rade i radit će na slučajevima svih zločina.

Ko koga ovdje vodi: lideri narode odnosno svoju bazu ili baza lidere? U političkoj retorici, pa i kasnijoj praksi, podilazi se masi, podgrijavaju se niske strasti, gađa se floskulama…

– Nije to ništa neobično za BiH, i to su oruđa političke borbe. Pitanje je koliko to birači prepoznaju. Demagogije i populizma ima u svakoj zemlji, no ključ je u načinu na koji društvo reagira. E, tu je kod nas naopako: primaran je negativni motivacijski faktor, posebno ako još imate i neku historijsku nepravdu. Mi, nažalost, još nemamo lidere koji su u stanju reći: nisam ja ovdje da vam govorim ono što vi hoćete da čujete, nego da radim ono što moram da radim. No, tako nam je kako nam je: politika je klackalica. Mi u SDP-u smo razmišljali o tome da, ako treba, spržimo jednu generaciju političara, ali da uvedemo nova pravila političke komunikacije i sve što iz toga proizilazi.