Masovne škole ili masivne pogreške
Prema državnom pedagoškom standardu, usvojenom na sjednici Sabora 16. svibnja 2008, broj učenika osnovnoškolskih razreda u Hrvatskoj morao bi se do 2015. smanjiti na maksimalno dvadeset. Znakovit je i osmi članak istog dokumenta: “Optimalan broj učenika u razrednom odjelu je 20, najmanji broj je 14, a najviši 28 učenika.”
Ovi su standardi usklađeni s Europskom unijom, ali i s brojnim pedagoškim istraživanjima koja pokazuju da mogućnost kvalitetne interakcije učenika i nastavnika u razredu neposredno ovisi o broju djece koju nastavnik uključuje u kritičke procese usvajanja gradiva. Tome nasuprot, nedavno objavljeni Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o broju učenika u redovitoj i kombiniranoj razrednoj nastavi (“Narodne novine” br. 124/09, od 8. lipnja ove godine), neočekivano nadopisuje navedeni standard, dopuštajući da pojedina odjeljenja (od trećeg razreda naviše) u osnovnim školama broje čak 34 učenika.
Zašto nogometna momčad ima 11 igrača?
To praktički znači da mnoge osnovne škole već neko vrijeme rade s (pre)velikim brojem učenika po razredu, a sada im se to omogućuje i zakonskim mjerama. Umjesto da Ministarstvo prioritetno investira svoja sredstva u zapošljavanje novih učitelja i stvaranje većeg broja razrednih odjeljenja s manjim brojem učenika, upravo se najopterećenijim školskim sustavima preporuča, pa i zakonski omogućuje rad u nehumano prekrcanim uvjetima. Naime, Ministarstvo smatra da je “lakše” zadržati postojeće učenike u golemim razredima – gdje je posve jasno da se će se nastavni program odrađivati s maksimalnim stresom svih uključenih, s najmanje prilika za usmeno promišljanje nastavnog materijala, bez mogućnosti da svaki učenik dobije individualizirani feedback od nastavnika, s planskim ukidanjem tema koje njeguju refleksiju, analizu ili bilo kakve pojedinačno razvijane tehnike komunikacije – nego što je spremno izdvojiti novac iz državnog proračuna i provesti potrebne pedagoške standarde. Degradacija nastavnog procesa u masovnim razredima opravdava se recesijskom godinom, u kojoj će i mnogi prvašići stupiti u školski sustav sjedeći u nedopustivo (preko)brojnim razredima. Sada za to škole imaju i zakonsko opravdanje, kao dozvolu za daljnju politiku žrtvovanja kvalitete nastave.
Ono što ne bi palo na pamet nijednom sportskom treneru, a kamoli osobi koja se bavi ostvarivanjem punog potencijala kognitivnih i socijalnih mogućnosti najranjivijeg i najkreativnijeg dijela domaće populacije, prva je karakteristika birokratskog uma Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa: razredi s trideset i nešto učenika sasvim sigurno ukidaju mogućnost aktivne participacije u gradivu. Indikativno je da iste zakonske odredbe još koliko-toliko vode računa o učenicima s teškoćama u učenju, ali nimalo ne vode računa o darovitoj djeci, za koju ne postoji nijedna smjernica Ministarstva, kao što ne postoji nikakav nastavni plan na razini državne prosvjetne politike. Očito se samo po sebi podrazumijeva da se darovitima u našem školskom sustavu nitko neće baviti i da će se darovitost vremenom pretvoriti u prosječnost, točno po mjeri nerazvijenih ili slabo razvijenih europskih država, u kojima se iznimnost zatire sustavno, odmalena.
Glavice u spremniku
Iako se pojedine škole u centru Zagreba bore za elementarni opstanak (Ministarstvo im svakog proljeća prijeti zatvaranjem, silno se trudeći pretvoriti njihova dvorišta u tobožnje javno dobro, tj. komercijalna parkirališta), upravo one rade po idealnom pedagoškom standardu i stvaraju generacije učenika čiji nastavnici još dospijevaju djeci postaviti i pokoje pitanje, a ne samo diktirati. S druge strane, škole na gradskim periferijama grcaju pod prevelikim brojem učenika, ali nikome ne pada na pamet reorganizirati postojeći sustav distribucije mališana, niti je prioritet Ministarstva podizanje kvalitete nastave već i samim smanjivanjem broja učenika po razredu.
Po svemu sudeći, sve dok se roditelji ne pobune, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ponašat će se prema učenicima kao da je u pitanju uskladištena roba: što više glavica u istom spremniku, to manji troškovi poslovanja. Jedino se ne zna tko će odgovarati za dječju agresiju, nerasploženost, nemotiviranost i neznanje (posebno manjak problemskog mišljenja), kao prve posljedice interakcijski promašene nastave. Možda Radovan Fuchs, kao ministar velikih “prosvjetnih tvornica”, a ne dostojnog obrazovanja najmlađih generacija.