Grobna tišina o zločinu u Medarima

Petnaest godina živimo u neizvjesnosti i s jednim te istim pitanjem: kako i zašto je 1. maja 1995. u našim rodnim Medarima ubijeno sedmero Vukovića, čitave dvije porodice s ukupno troje djece – priča nam u Bosanskoj Gradišci Radojca Vuković, brat Ranka (1955), ubijenog sa suprugom Anđelijom (1959), jedanaestogodišnjim sinom Goranom i osmogodišnjom kćeri Gordanom, i Milutina (1945), ubijenog sa suprugom Cvjetom (1950) i sedmogodišnjom kćeri Draganom.

– U jedno sam jutro izgubio dvojicu braće i njihove porodice. Od Rankove porodice niko nije ostao. Zašto su nam djecu pobili, kome su ona smetala? Bilo je rano jutro, djeca su spavala. Sve ovo vrijeme pred očima mi je jedna te ista slika: jesu li uplakana i ustrašena djeca gledala kako im ubijaju roditelje ili su roditelji bespomoćno gledali kako im ubijaju djecu? Ne mogu da izbrišem sliku u kojoj djeca trče mami da ih zagrli i zaštiti. Koji je to monstrum uradio? Ne znam, tražimo istinu za naš gubitak… Bol je velika, život nam je pretvoren u traumu i deceniju i pol iščekivanja – uzbuđeno i potreseno počinje prepričavati tragediju koju je već stotinu i stotinu puta ponovio i ispričao. 

Tog su kobnog jutra tragičnu sudbinu izbjegle Radmila i Mirjana, Milutinove dvije kćeri koje su išle u srednju školu u Bosanskoj Gradišci i stanovale kod strica.

– Ostale smo tu same. Žive smo zato što smo bile u Bosni. Mogle smo i mi biti u Medarima: večer prije ispratile smo majku i sestru koje su bile kod nas u posjeti. Nismo znale da ih posljednji put vidimo – govori uplakana Radmila. Njena sestra dodaje da im svih ovih godina niko ništa nije rekao, kao da se nikad ništa nije ni desilo.

– Cijelo smo se vrijeme nekako nadale nečemu, ne znam ni sama čemu. Živjele smo u nadi da nije to što jeste. Niko i nikakav novac ne mogu da nam nadoknade gubitak s kojim živimo – kaže Mirjana.

– Svakog 1. maja proživljavamo isto, kao da svake godine ponovo umiru na taj dan. Onda se sve malo stiša, malo se oporavimo, a dogodine opet iznova. Ne vjerujemo više da može biti bolje – dodaje Radojca.

MEĐUNASLOV: Vjerovali da će ih UNPROFOR zaštititi

Porodice dvojice braće, Ranka i Milutina, živjele su u zaštićenoj zoni UNPROFOR-a, udaljene samo sto metara od nepalskog bataljuna. Slijepo su vjerovali da će u slučaju napada hrvatske vojske UNPROFOR zaštiti bar njihovu djecu.

– Tu nije trebalo biti nikakve vojske. Živjeli su između UNPROFOR-a i srpske vojske u Smrtićima, udaljenima dva kilometra. Vjerovali su da ih od hrvatske vojske čuva UNPROFOR. Na kraju je u taj prostor ipak ušao HV i napravljeno je to što je napravljeno. Čime su se moja braća mogla braniti u zaštićenoj zoni, gdje nisu smjeli imati oružje? Gdje je bio UNPROFOR u to vrijeme? Djeca su tu bila, zašto ih nisu zaštitili? To im je bio zadatak. Koga su oni uopće štitili, vidim da nisu nikoga?! Nadam se da će to nadležni organi kad-tad ispitati, jer je napad došao upravo iz njihove baze… Hrvatska vojska slavi taj dan kao dan svoje pobjede, a eto koga su pobijedili, djecu, žene, starce… Pitam se da li se ljudi koji su ubili nedužne okupe 1. maja na državnoj ceremoniji u Okučanima i da li se bar na trenutak sjete posljednjih pogleda, riječi i suza naše djece – pita se Radojca, dok njegove sinovke šutke gledaju negdje u daljinu, preko Save.  

– Kakvi su to neljudi poubijali nemoćne starce: Stevu Čanka od 84 godine i sestru mu Dragu od 87, 60-godišnjeg invalida Milana Burojevića sa 80-godišnjom majkom Ljeposavom, pa Katu Vlaisavljević i Dragu Đumić, obje od 70 godina, Anku Golub i Zoru Tomić od 75, Ružu Dićko od 55, Jocu Grmušu od 68, Jelu Mrkonjić od 60 godina – nabraja Radojca Vuković neke od ubijenih susjeda u Medarima. 

Vukovići iz Bosanske Gradiške još su istog dana, 1. maja popodne, čuli što se desilo u Medarima.

– Sačekivao sam kolonu tu na cesti, očekivao sam nekog od braće, snahe, djecu, ali nije ih bilo. Jedan komšija iz kolone mi je doviknuo da su moji pobijeni. Nisam mogao vjerovati, taj dan mi je bio najduži u životu. Sutradan, 2. maja, sve je već bilo gotovo i sve se znalo: ko je bio živ, taj je izišao – sjeća se Radojca Vuković.

Tvrdi da je prvi ubijen Željko Dićko, čija je kuća bila samo 20 metara udaljena od UNPROFOR-ove baze. Kako je čija kuća dolazila na red, kaže, tako su ubijali. I ne samo ljude, pobili su i životinje. Preživjelo je tek dvoje djece Željka Dićka i jedna starica pri kraju sela. Mnogima je njihovo preživljavanje sumnjivo: po pričanju nekih svjedoka, neko od hrvatskih vojnika ih je prepoznao, što je dokaz da je neko od vojnika u akciji znao situaciju. Međutim, svjedočenja dovoljno uvjerljivih za sudske organe nema. Rijetki preživjeli davno su umrli, pa se sve svodi na priču seljana koja se proširila kolonom i nadopunila kasnije, po kafanama.

– Tako ostaje tajna što se sve tog jutra dešavalo u Medarima. Jedna od priča kaže da, kad je prošao prvi udar hrvatske vojske do sredine sela, kod pravoslavne crkve, akcija je presječena i neko je naredio prekid krvoprolića. Prestalo je ubijanje i počelo zarobljavanje. Tu se zadesio i Rade Bujinac, koji je kao zarobljenik vidio stravične prizore dok su ga kroz Medare kombijem vozili prema Novoj Gradišci. Govorio je da su kapije bile srušene tenkovima, da se kombi sporo provlačio jer je na cesti bilo srušenih bandera, mrtvih životinja, ljudi. U dvorištu mojih vidio je kako brat Ranko, kćerka mu Gordana i žena Anđelija leže jedno pored drugoga: Anđelija nije imala noge i iz vrata joj je curila krv. Na drugoj strani, nasuprot bratu Milutinu, ležao je Rankov sin Goran. Moj brat je imao dvije krave i dva psa, to je sve na dvorištu ležalo mrtvo. Sve po dvorištu bilo je razbacano i pobijeno. Bujinac mi je obećao da će biti svjedok gdje god bude trebalo. Nažalost, otišao je u istočnu Slavoniju i tamo umro, a bio je mlađi čovjek. Postoji još priča, ali moji ne postoje više – kaže Radojca Vuković i dodaje da je nejasno zašto su dvije svjedokinje prošle godine pozvane na sud u Zagreb.

MEĐUNASLOV: Mnogo uspomena i previše boli

– Starice su vjerojatno vidjele nešto od događaja. Jednu od njih, Ankicu, poslije svjedočenja u selu su proglasili ludom i žena je ubrzo umrla. Za drugu svjedokinju kažu da je stara i senilna – napominje naš sugovornik i prisjeća se svog posljednjeg odlaska braći, večer prije napada.

– Navečer sam sjedio s njima, ujutro su pobijeni. Dugo smo bili ispred kuće, pričali smo o sutrašnjem najavljenom otvaranju autoputa. Ništa nije slutilo na nesreću. Sve je bilo uobičajeno, svi smo bili mirni, samo su UNPROFOR-ovi kamioni cijelo večer izlazili iz baze, na što tada nisam obraćao pažnju. Čini mi se da su bili pod ratnim svjetlima. Braća su  govorila da razvoze večere do Smrtića, Ratkovca, a meni su malo bila čudna ta reducirana svjetla. Mirno smo se pozdravili i razišli, dok se stotinu metara od nas UNPROFOR povlačio i pripremao bazu za hrvatske vojnike.

Preživjeli Vukovići prvi su put nakon pokolja posjetili Medare 1998: dočekalo ih je nekoliko humaka s krstovima i imenima najmilijih, a kuće su bile prazne, opljačkane i devastirane.

– Teško je o tome pričati. Zidovi su bili hladni i sve je bilo prazno, kao u našoj duši. Nisu nam ostavili nijednu fotografiju iz srećnih dana. Znali su šta se desilo, mogli su nam ih ostaviti da imamo bar uspomenu. Ovih par slika koje imamo najvrednije su nam u životu – priča Radmila, držeći u ruci tih nekoliko dragocjenosti.

– Niko nas ništa nije upitao, niko nam ništa nije pomogao. Čak ni obnovu nismo dobili. Znali su šta nam je urađeno, procijenili su nam kuću, koja je bila među prvima na udaru, za prvu kategoriju oštećenja; malo i presebično za porodicu u kojoj je stradalo troje djece! Uložili smo žalbu i čekamo ishod. Ne znam da li bismo imali snage, i da dobijemo obnovu, ponovo pokrenuti život na tom pragu. Mnogo je uspomena i previše boli – priča nam Dragana, starija kći pokojnog Milutina, koja danas ima dvoje djece i svoju porodicu, ali to ne može izbrisati tugu u njenim očima.

OKVIR:

NASLOV: Čovjeka koji je sahranjivao mrtve ne zovu za svjedoka

Svake sedmice Vukovići odlaze na groblje u Medare.

– Kažu da je nastupila zastara, a kako ubistvo djece može zastarjeti? U pitanju je ratni zločin, ubijeni su djeca, žene i starci u zaštićenoj zoni. Da bar znamo ko je to napravio – priča Dragana neutješno. Sa sestrom Radmilom pokrenula je sudski spor u Novoj Gradišci, ali su od advokata Branka Šerića dobili informaciju da je negativno riješen, iako su u tri godine održana samo dva ročišta sa samo dvoje svjedoka za svih sedmero ubijenih. Međutim, i danas je živa i poznata osoba koja je ubijene mještane Medara sahranjivala u zajedničku grobnicu.

– Riječ je o čovjeku (ime poznato redakciji) koji je ubijene stavljao u vreće, sahranjivao ih i postavljao im imena na krstove. To sam rekao i javnom tužiocu u Beogradu. Ne kažem da ih je on pobio, ali zna bar dio istine. Ali ga do danas niko nije pozvao na razgovor – kaže Radojca Vuković.

Istinu čeka i za osmog člana porodice, Zorana Vukovića (1970), sina trećeg brata Slavka, koji je kao pripadnik krajiške policije ubijen istog jutra, ali u Okučanima: prije tri godine iz tamošnje su zajedničke grobnice ekshumirana tri tijela, ali nijedno nije bilo Zoranovo.

Očekuje da će sljedećih mjeseci primiti poziv za identifikaciju u Zagrebu. 

– Tada ćemo ih konačno dostojno pokopati. Ne znam kako ćemo to preživjeti: toliko smo dugo čekali, toliko je patnje nakupljeno. Ali naši roditelji, čiča i strina, i naša djeca – Dragana, Gordana i Goran – zaslužuju to – dovršava suznih očiju Mirjana Vuković.