Datumom se maše, sadržaj se skriva

Nakon što su Nizozemska i Slovenija prekinule blokadu hrvatskih predpristupnih pregovora, Hrvatska je krajem lipnja učinila znatan napredak u formalnom približavanju Europskoj uniji. Pregovori su zbog tih blokada, povezanih s problematikom suradnje s Haaškim sudom i s hrvatsko-slovenskim graničnim sporom, bili zakočeni mjesecima, no Hrvatska je na međuvladinoj konferenciji 30. lipnja konačno otvorila poglavlja o tržišnom natjecanju, pravosuđu te vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici. Budući da su poglavlja o javnim nabavama i porezima istom prilikom privremeno zatvorena, Hrvatska u ovom trenutku ima 20 privremeno zatvorenih i 13 otvorenih poglavlja.

Unija je Hrvatskoj kao uvjete za zatvaranje triju spomenutih, tek otvorenih poglavlja postavila 15 mjerila, od kojih se čak deset odnosi na pravosuđe. Za Europu je u ovom području najveći problem neadekvatno provođenje zakona i propisa, pa se od Hrvatske traži pružanje dokaza o njihovoj primjeni. Mjerilo koje Unija u početku nije tražila, nego je uneseno na inzistiranje hrvatske strane – konkretno, predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om Vesne Pusić – odnosi se na postavljanje sudaca i državnih odvjetnika, koji bi ubuduće trebali biti imenovani isključivo na temelju rezultata fakultetskih ispita, uspjeha na Pravosudnoj akademiji i drugih testiranja, kao i rang-liste koja bi javnosti trebala biti dostupna putem interneta.

Posljednji pokušaj restrukturiranja škverova

Kako je cilj Unije i da se trajanje suđenja skrati na maksimalnih 12 mjeseci, od Hrvatske se traži daljnja reforma – poput informatizacije, racionalizacije i spajanja sudova – te donošenje mjera kojima će se spriječiti nepotrebno odugovlačenje postupaka. U kontekstu ovog mjerila traži se i “pružanje dokaza o nepristranom suđenju” za ratne zločine, rješavanje problema nekažnjavanja i revizija presuda donesenih u odsustvu.

Kada je u pitanju korupcija, od Hrvatske se traže dokazi o borbi protiv korupcije i sukoba interesa, čemu bi trebala pridonijeti i “depolitizacija i jačanje profesionalnosti” policije. Traži se i “povećanje transparentnosti i integriteta državne administracije”, među ostalim putem omogućavanja pristupa informacijama, izmjene zakona o financiranju političkih stranaka i legislative za sprječavanje sukoba interesa na svim razinama.

Postavljena su i mjerila za jačanje temeljnih ljudskih prava, prije svega zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u državnim institucijama, rješavanje problema stanovanja izbjeglica i bivših nositelja stanarskog prava, te jačanje tolerancije i pomirenja među građanima. Unija od Hrvatske traži dokaze o provođenju antidiskriminacijskog zakona i punu suradnju s Haaškim sudom, a to znači ispunjavanje zahtjeva glavnog tužitelja Sergea Brammertza o dostavi tzv. topničkih dnevnika.

Što se tiče poglavlja o tržišnom natjecanju, uz daljnje usklađivanje zakonodavstva i dokazivanja provođenja propisa u tom području, kao najveći problemi pojavljuju se sektori čelika i brodogradnje, konkretno Željezare Split i brodogradilišta, koji već godinama životare na subvencijama. Budući da je jedan od temeljnih postulata tržišnog natjecanja nepostojanje državnih potpora, Hrvatska će taj problem morati riješiti, po svemu sudeći, nauštrb socijalnog mira, koji je godinama kupovala upravo tim potporama. Naime, početkom ovog tjedna Europska je komisija pristala na posljednji pokušaj restrukturiranja onih brodogradilišta koja ne budu privatizirana. No, s obzirom na to da je za dostavljanje planova restrukturiranja, koje Komisija mora i odobriti, ostavljeno samo šest mjeseci, popriličnu skepsu izrazili su i predstavnici sindikata i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, posebno u svjetlu činjenice da na drugi natječaj za privatizaciju još nije pristigla nijedna suvisla ponuda. U Komisijinim mjerilima ovaj put nedvosmisleno stoji da se za ona brodogradilišta koja ne dostave prihvatljivi plan restrukturiranja mora donijeti plan likvidacije i da tim škverovima “više neće biti dopušteno primanje novih narudžbi”, dok će državnu pomoć smjeti dobiti samo za “dovršenje postojećih narudžbi”. 

Uz treće netom otvoreno poglavlje – vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku – gdje je postavljen samo zahtjev za rješavanje problema ilegalnog prikupljanja i trgovanja lakim naoružanjem, Hrvatska već dulje vrijeme kuburi i s nekim ranije otvorenim poglavljima, kao što je ono o poljoprivredi i ruralnom razvitku, gdje je nužno dokinuti praksu dodjele direktnih državnih potpora.

Bez nulte stope PDV-a za neke proizvode

Hrvatska je, uz to, tražila odgodu primjene nekih direktiva, primjerice u poglavlju o porezima, gdje joj nije odobren zahtjev za nultom stopom PDV-a na neke proizvode, zatim u poglavlju o prometnoj politici, gdje traži odgodu liberalizacije teretnoga željezničkog prometa i pomorskog prijevoza, te u poglavlju o zaštiti okoliša, gdje traži odgodu provedbe velikih investicija, poput pročišćavanja otpadnih voda i industrijskih zagađenja, a koju vjerojatno također nećemo dobiti, kao ni odgodu prodaje državnog zemljišta. Upravo takve situacije, ako je suditi po izjavama naših političara, razlog su zbog kojeg Vlada još ustrajava na skandaloznoj praksi držanja u tajnosti sadržaja pregovora i sporadičnog puštanja u javnost pomno doziranih informacija.

Kako je Vesna Pusić više puta izjavila, Vladino obrazloženje te tajnovitosti je da bi se u javnosti mogla stvoriti veća očekivanja od pregovora, a ako se ona ne ishode, dovesti do porasta euroskepticizma. Iako i ona i član Nacionalnog odbora Damir Kajin, koji je “Novostima” rekao da se na tim sjednicama “ne događa ništa dramatično ni spektakularno” i da “nema mjesta teorijama zavjere da nam se nešto podvaljuje”, načelno podržavaju objavu svih podataka o pregovorima, nikakvih ozbiljnijih inicijativa po tom pitanju nikada nije bilo. Stoga se postavlja opravdano pitanje kada i kako Vlada namjerava građane informirati o svemu što je dogovoreno te hoće li oni uopće znati o čemu će glasati na referendumu, s obzirom na to da je do očekivanog datuma pristupanja ostalo tek godinu i pol dana. Štoviše, da razlog tajnovitosti možda nije samo strah od negativnog raspoloženja građana, svjedoči i primjer koji je navela sindikalistkinja Marina Kasunić Peris, ujedno i članica radne skupine za sad već zatvoreno poglavlje o socijalnoj politici i zapošljavanju. Portalu H-alter ona je rekla da nijedan sindikalni prijedlog na pregovaračkim sjednicama nije uvažen, a da je Vlada “pod izlikom usklađivanja s EU-om nerijetko preuzimala i neobavezne odredbe koje smanjuju radnička prava”.

Zbog ovakvih situacija građani imaju svako pravo pitati se zloupotrebljava li Vlada pregovore kako bi progurala i ono što se od nje ne traži. Čak i ako teorijama urote nema mjesta, ostaje činjenica da sve hrvatske institucije, uključujući i Sabor, pristaju na krajnje nedemokratsku praksu da u ime građana dogovaraju stvari koje zatim od njih taje.

Koliko dobivamo od europskih fondova?

Što se tiče povlačenja sredstava iz europskih fondova, Hrvatska bi prve dvije godine od pristupanja iz njih mogla dobiti 3,6 milijardi eura, od čega na poticanje gospodarstva i zapošljavanja otpadaju 2,4 milijarde, na okoliš 680 milijuna, na stavku državljanstvo, sloboda, sigurnost i pravda 170 milijuna, na administraciju 122 milijuna, a na proračunske kompenzacije 203 milijuna eura. No, taj iznos treba umanjiti za 1,2 milijarde eura koje bi Hrvatska trebala uplatiti u europski proračun. Osim toga, Komisija povlačenje sredstava uvjetuje “dokazivanjem apsorpcijskih kapaciteta”, u čemu se Hrvatska dosad nije iskazala. Primjerice, od sredstava za programe ruralnog razvoja iskoristila je tek 48 posto, a prosjek u ostalim zemljama tranzicije je 94,4 posto. Manje su povukle samo Bugarska i Rumunjska koje su, doduše, imale embargo EU-a za korištenje SAPARD programa zbog problema s korupcijom, no istu boljku Unija pripisuje i Hrvatskoj.

Damir Grubiša: Uspjesi na privrednom planu, zakazala fiskalna politika

– Europska unija u ekonomskom smislu ne predstavlja jedinstveni sustav, ona se sastoji od zemalja s visokom razinom socijalne politike i znatnih ograničenja za kapital, ali i puno onih koje prednjače po neoliberalnim mjerama te svode državnu kontrolu na što manju mjeru. Rezultat toga su velike nejednakosti zbog kojih Unija ne može generirati zajednički model, nego napreduje po načelu kompromisa. Naravno, sve interese nije moguće zadovoljiti, pa se iz nedosljednosti u odnosu cjeline i pojedinih članica rađaju konflikti. Uvođenjem eura, primjerice, nije riješena i posljednja nedostajuća karika – jedinstvena osnovica porezne politike. Ponuđena rješenja u tom smjeru odbilo je više država koje smatraju da bi im time bio ugrožen monetarni suverenitet. S druge strane, dobili smo slabu zajednicu država koja nema kontrolu nad monetarnim sustavom, pa ni središnja banka nema instrumenata da disciplinira pojedine monetarne politike. One se po logici politike izmiču kako bi samostalno ušićarile neku dobrobit za sebe, što je razumljiva potreba. I tako, dok se na političkom ili privrednom planu bilježe razni uspjesi, fiskalna politika zakazuje i nazaduje, dovodeći čitavu Uniju u pitanje. Debalansi nam pokazuju da je monetarna unija nemoguća bez ujednačenih poreznih politika. A sama Europska unija jest priča o standardizaciji, što bi se trebalo odnositi i na financijsko tržište, kad bi to članicama bilo iole prihvatljivo. Budući da je to u praksi danas očito neostvarivo, pomanjkanje kontrole nad financijskim kapitalom omogućilo je prelijevanje globalne krize na nespremnu i nezaštićenu eurozonu. I taj će se problem ubuduće ponavljati, stavljajući EU pred velika iskušenja unutar sebe i jednako na globalnoj sceni, dovodeći je u stanje konkurentske krize u svijetu, sa sve više jakih i utjecajnih igrača. I. L.

Nikola Visković: Proces ujedinjenja Europe uvijek je bio na raskršćima

– Proces ujedinjenja Europe otpočetka je, srazmjerno veličini pothvata, uvijek bio na raskršćima. Financijska kriza koja i dalje traje dovela ju je do još jednog raskršća, kakvo je bilo neminovno i zbog raznih razloga se odgađalo, a to je odluka o daljnjem jačanju političke strane kontinentalne integracije. Aktualna ekonomska kriza naprosto prisiljava EU da ojača instrumente financijskog nadzora i privrednog ujednačavanja, sve kako bi se izbjeglo kolabiranje zajedničke monete eura kroz bankrot nekoliko slabijih ekonomskih karika Unije iz mediteranske oblasti. Taj izazov je strahovito velik, jer ako se u odgovoru na njega ne uspije, kolabiranje mediteranskih zemalja može se prenijeti i na ekonomsku središnjicu Francuske i Njemačke. Tako je pogotovo ako se neučinkovitima pokažu nepopularne antisocijalne mjere, koje su se morale – morale po neoliberalnoj logici, ali ne i po nekoj još nepostojećoj socijalističkoj alternativi – uvesti u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji. A to znači i gubitak u nepovrat tolikih milijardi eura koje su Angela Merkel i Sarkozy, uz gunđanje svojih javnosti, uspjeli iskamčiti. Ostaje, naravno, trenutno zaboravljeno raskršće ekoloških mjera, koje su u Kopenhagenu već sasvim okljaštrene, a koje bi mogle biti, ili negativno ili pozitivno, i ekonomski i politički sudbonosne za Europu i cjelokupan svijet. Mislim na to da pokretanje svestranih mjera za zaštitu prirode, naročito klimatskog sistema, može biti jedan od najuspjelijih načina novog ciklusa dinamiziranja europske i svjetske ekonomije. Ali, naravno, ne više u klasičnom kapitalističkom poretku, nego u nečemu čemu se taj poredak još uvijek žestoko profitno odupire i što je ovih dana možda jedna od glavnih tema berlinskog skupa o izgledima ideje komunizma. I. L.