Stojimo bolje od Grčke, ali badava uz ovu politiku

U povodu aktualnih recesijskih zbivanja i, u svjetlu sve glasnijih šuškanja o sablasno praznoj Šukerovoj kasi, predstojećeg rebalansa državnog proračuna, s profesorom zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubom Jurčićem razgovarali smo o uzrocima krize, nedostatku strategije razvoja hrvatskoga gospodarstva, ali i mogućoj privatizaciji “Podravke”, u kojoj je posljednjih mjeseci, kao predsjednik Nadzornog odbora, bio ne samo dežurni vatrogasac aferaških požara nego i glavni dijagnostičar spasilačkoga konzilija.

Kako ocjenjujete sadašnje stanje hrvatske privrede?

– Još uvijek stagnirajuće: nažalost, mi smo jedna od rijetkih zemalja koja ove godine neće ostvariti privredni rast nego i dalje klizimo prema dolje. Iako službene prognoze govore da će pad ekonomije iznositi od pola do jedan posto, bit ću sretan ako bruto društveni proizvod bude manji i dva posto od lanjskog. Što je još gore, ne vidi se naznaka zaustavljanja tog pada. Pored toga što imamo cikličko povećanje zaposlenosti, nezaposlenost će se na jesen nastaviti povećavati, pa procjenjujem da ćemo kraj godine dočekati sa 330 hiljada nezaposlenih. Izvoz će se nešto malo povećati u odnosu na prethodnu godinu, ali neće dosegnuti 2008. Turistička sezona, od koje se puno očekuje, neće ostvariti priljev deviza kao lani, kada je pad bio oko 15 posto u odnosu na 2008; ovogodišnji pad u turizmu bit će oko pet posto, pa ni poslije sezone ne trebamo očekivati poboljšanje u proizvodnji ili u bilanci plaćanja. Nažalost, imali smo i elementarne nepogode, pa je pitanje kakvi će biti rezultati poljoprivredne proizvodnje, koja je dosad znala ponešto poboljšati situaciju. Dakle, svi ti makroekonomski pokazatelji nisu pozitivni: jedino za što se, na prvi pogled, može reći da je pozitivno jest to da uvoz pada. To je posljedica pada standarda hrvatskih građana, čiji je realni dohodak sve manji, pa manje kupuju i domaću i uvoznu robu. Mislim da će uvoz ove godine biti 15 posto manji.

Dva kratka razdoblja razvoja

Jesu li isključivi krivci za takvo stanje međunarodna kriza i recesija ili ima i drugih elemenata? Kolika je odgovornost Vlade?

– Svjetska kriza je u svemu ovome imala najmanje utjecaja, utjecala je na dio pada izvoza. Naime, izvoz je pao s deset na oko sedam, sedam i pol milijardi eura, ali to u našem BDP-u ne čini naročito značajnu veličinu. Od svih evropskih zemalja mi imamo najmanji izvoz, pa se može reći da je više od 80 posto sadašnje situacije rezultat naše vlastite politike, a tek dvadesetak posto rezultat krize i lanjskog pada proizvodnje od šest posto, a ovogodišnjeg od dva posto. Dominantno, ovo je rezultat ekonomske politike koja se kod nas vodi u posljednjih 16-17 godina.

Mora da nas je još nešto dovelo u ovu krizu?

– Naravno. Ima tu i drugih stvari, kojima se politika nikada nije pozabavila, a trebala je: stalno se zalažemo za društvo znanja, da se znanje koristi za dobro upravljanje i stvaranje različitih  stvari. Međutim, u ekonomskoj smo politici znanje potpuno zanemarili i sve više tražimo čarobne formule i magična rješenja. Naime, postoji jedan dugoročni efekt, trend ili situacija,  a to je da je Hrvatska u proteklih 200 godina imala samo dva kratka razdoblja razvoja: između 50-ih i 80-ih godina 19. stoljeća te od 1950. i 1960. negdje do 1975. Sve ostalo vrijeme Hrvatska se nije razvijala nego je stagnirala. Time se niti jedna službena politika nije ozbiljno pozabavila, osim one nakon Drugog svjetskog rata. Drugi dugoročni problem Hrvatske je da njena politika nikada nije uspjela kreirati dovoljan broj radnih mjesta za svoje radno sposobno stanovništvo. Tu ne računam period do 1960. godine – radilo se o poslijeratnoj obnovi, pa to ne možemo računati kao redovno razdoblje. Tako da od 60-ih naovamo uvijek imamo manjak od 400 do 500 hiljada radnih mjesta. To se početkom 60-ih rješavalo odlaskom radno sposobnog stanovništva na rad u inozemstvo, a od 70-ih do početka 80-ih zapošljavanjem nezaposlenih po direktivi, kako ne bi bili na ulici. Devedesetih smo imali rat, a krajem 90-ih gotovo 400 hiljada nezaposlenih. Sto hiljada ljudi je radilo, ali nisu dobivali plaće, da bismo kasnije te ljude umirovili. Zato je danas premali broj ljudi u radnom kontingentu, a iz tog radnog kontingenta premali broj radi u oblastima koje stvaraju novostvorenu i dodanu vrijednost. Zato Hrvatska ima brojne dugoročne, srednjoročne i kratkoročne probleme.

S obzirom na to da svi traže brza rješenja, možete li detektirati koji je od tih problema najveći?

– Kratkoročni problem je tečajna politika kreirana prije 15-16 godina, koja je hrvatsku proizvodnju učinila nekonkurentnom i dovela do deindustrijalizacije Hrvatske te do povećanja krize. Svi ti elementi – nedostatak razvoja, neznanje u kreiranju radnih mjesta i tečajna politika, koja je kasnije odredila i sve ostale politike – prije 15 godina nisu bili dobro postavljeni i zato smo danas došli u ovu situaciju.

Svi se bave fiskalnom, a nitko industrijskom politikom

Guverner HNB-a Željko Rohatinski nedavno je u Saboru opet upozorio Vladu da hitno nešto učini, da obuzda budžetsku potrošnju, jer će u suprotnom morati doći do devalvacije kune. Do sada nije puno učinjeno, a svakim danom, smatra guverner, bit će sve gore i teže. Da li je HNB mogao i prije intervenirati i može li guverner nešto učiniti ako se Vlada ogluši na ova upozorenja?

– Pitanje je koliko je HNB odlučivao kada se 1993. donosio ekonomski program – tada se  moglo učiniti puno da se inzistiralo na tome da tečaj bude instrument ekonomske politike. Međutim, ni HNB ni tadašnje društvo i politika nisu to prihvatili. Prihvaćena je odluka da stabilan tečaj bude cilj ekonomske politike, a ne instrument ekonomske politike koji će utjecati na ekonomsku situaciju. Tako je fiksiran cilj i stabilan tečaj, koji je određen jako nisko, te je uvoznu robu učinio jeftinijom, a domaću skupljom. Nakon toga, sve do danas, domaćim su proizvođačima troškovi kod kuće rasli, a uvozna je roba imala istu cijenu. Tečaj se nije mijenjao u skladu s porastom troškova proizvodnje u zemlji. Na takvoj tečajnoj i monetarnoj politici stvorila se fiskalna politika. Proračun je zato rastao, kao i uvoz. Proračun se uglavnom punio naplaćivanjem carine na uvoznu robu, tako da je i fiskalna politika uživala “blagodati” takve monetarne politike i regulirala je jedino uvoz i regionalnu politiku. Kako su koje županije ili pojedini politički moćnici iz nekog dijela Hrvatske tražili novac, dobivali su ga po regionalnom a ne po funkcionalnom principu ili po principu efikasnosti. Nitko se nije bavio industrijom i industrijskom politikom. Nije se pitalo što ćemo raditi, od čega ćemo živjeti. Zapostavljena je, dakle, proizvodnja, u budžetu je bilo dosta novca, on je dolazio iz kredita, iz poreza na uvoznu robu ili iz poreza na dobit koju su ostvarili uvoznici, te od poreza na dobit koju su ostvarile kompanije koje smo prodali strancima. Zbog svega toga imamo atipični model privređivanja, koji jednostavno ne može opstati i koji dolazi svome kraju.

Postoji li rješenje?

– Struktura kakvu je stvorila takva politika ne može se sada ispraviti promjenom politike tečaja. Ako je proces išao od monetarne politike preko fiskalne i regionalne, a na repu je bila industrijska, koja uopće nije postojala, sada bi redoslijed rješavanja problema trebao biti obrnut: rješenja treba tražiti najprije u industrijskoj politici. Hrvatska politika mora odlučiti i vidjeti što će, kako, gdje, kada i za koga raditi. Onda se na temelju te odluke postavlja obrazovanje i grade institucije. Druga je regionalna politika, koja mora dati odgovor na pitanje gdje ćemo nešto raditi i što ćemo raditi u Slavoniji, što u Dalmaciji, što u Lici, Gorskom kotaru, Istri, Zagorju… Na temelju toga se izgrađuje infrastruktura, i fizička i institucionalna. Nakon toga dolaze fiskalna i financijske politike, koje će to isfinancirati kroz javne nabavke i kroz poticaje. Uostalom, to i jest svrha javnih financija u suvremenom svijetu. Tek na kraju, kada sve ovo znamo, dolazi monetarna politika, koja mora osigurati dovoljnu količinu i kuna i deviza. Kune i devize moraju biti po cijenama, znači i po kamati i po tečaju, takve da podrže sve ove druge politike. Ako nema ovih drugih politika, ponajprije industrijske i fiskalne, onda monetarna politika može čuvati samu sebe, a ona ne postoji zbog sebe već zbog ovih drugih politika, proizvodnje, radnih mjesta i dohotka građana. To smo potpuno zapostavili, pa zato imamo model koji de facto ne postoji ni u jednoj zemlji koja se razvija.

Uskoro nam nitko neće htjeti posuditi ni jedan euro

Hrvatska je, prema posljednjim procjenama, na 16. mjestu zemalja koje u narednih pet godina neće moći servisirati odnosno vraćati svoje dugove?

– To je potpuno točno, što se može vrlo lako i matematički dokazati: ove godine imamo vanjski dug koliko i BDP, a na njega plaćamo kamatu od oko šest posto. Dakle, kada bismo ove godine i proizveli šest posto više nego lani, ne bismo živjeli bolje – sve bi otišlo direktno na otplatu kamata. Nažalost, mi ove godine nećemo proizvesti šest posto više nego dva posto manje, pa ćemo – ne zadužujući se zbog tekućih potreba ni jednog eura – biti za osam posto u lošijoj poziciji nego 2008. Nama se dug sada uvećava i da se dalje ne zadužujemo, a s obzirom na to da imamo deficit u proračunu, koji će biti oko 20 milijardi kuna, morat ćemo se zadužiti. Znači, imamo dug, kamate na stare dugove koje ne možemo platiti iz povećane proizvodnje jer je ona u padu, pa deficit u budžetu koji i dalje stvaramo – uža država oko 15 milijardi kuna, šira oko 20 milijardi – kada sve zbrojimo, za nekih pet godina doći ćemo u situaciju da nam više nitko neće htjeti posuditi ni jedan euro.

Prijeti li nam to onda grčki scenarij?

– Na prvi pogled stanje izgleda slično, ali nije. Grčka ima euro, znači nema svoju samostalnu monetarnu politiku, što je s jedne strane dobro jer će je Evropska unija spašavati, ali s druge baš i nije. Naime, spašavat će je jer su banke Grčkoj posudile i plasirale ogroman novac i kada bi Grčka proglasila bankrot, banke ne bi dobile taj novac natrag, pa bi i one bankrotirale, morale bi ih spašavati Njemačka, Francuska, SAD i druge jake države, što bi onda bio minus u budžetu tih država. Sada, kao, to ne rade, nego daju nove kredite Grčkoj kako bi plaćala njihovim bankama – umjesto da ima gubitak u proračunu i gubitak u banci, banke to sada knjiže kao novo potraživanje od Grčke, premda znaju da im ona to nikada neće vratiti. Što se Hrvatske tiče, mi nemamo euro da bi nas netko čuvao, ali imamo vlastitu monetarnu politiku, imamo monetarni suverenitet. Kada bi nam ove druge politike o kojima sam prije govorio – fiskalna, industrijska i regionalna – bile pametne, s vlastitom monetarnom politikom mogli bismo održavati i restrukturirati svoju privredu. Možemo kreirati kune, ako nam trebaju, a treba nam onoliko za koliko ćemo povećati proizvodnju. Ali, davati kune da bi se pokrivali gubici, to je katastrofa. Mi smo u puno boljoj poziciji nego Grčka, jer vlastitu sudbinu imamo u svojim rukama. Imamo još neke poluge ekonomske politike, monetarnu i fiskalnu, što ne bismo imali kada bismo bili u Evropskoj uniji. Grčka je sada prepuštena na milost i nemilost Uniji, koja radi po nekom prosjeku, a Grčka je daleko ispod njega. Mi imamo puno veće mogućnosti. Šteta je što ih ne koristimo, nego čekamo da nas netko drugi spasi.

Govori se da “Podravka” ide u hitnu privatizaciju i da će Vlada prodati svoj udjel od oko 25 posto. Je li to točno i kakvo je sada stanje u toj kompaniji?

– “Podravka” je nakon rizičnih transakcija i brojnih afera u najvećoj mjeri konsolidirala svoje redove i poslovanje. Stabilizirala se gotovo 90 posto, posluje u okvirima sadašnjih uvjeta i spada među najbolje firme u Hrvatskoj. Država kani prodavati udjele u firmama u kojima ima do 25 posto vlasništva, a “Podravka” je po tome na granici jer država, što direktno što indirektno, ovdje ima oko 25 ili 26 posto. Međutim, mislim da se “Podravka” ne može prodavati u sklopu neke generalne rasprodaje državnih dionica: to je prevažna firma za hrvatski prehrambeni kompleks, to je prevažna firma za regiju u kojoj radi. Ona 60 posto prihoda ostvaruje izvozom, ona je strateška firma za hrvatsku poljoprivredno-prehrambenu proizvodnju, pa Vlada o prodaji mora dobro razmisliti, ponajprije o načinu. Način za prodaju “Podravke”, po mom mišljenju, treba biti takav da sačuva sve navedeno – sve resurse i potencijale koje “Podravka” ima, koje je u povijesti razvila i koji se još ne koriste u mjeri u kojoj bi se mogli. Bila bi šteta da se kompanija proda samo zato da se dođe do nekog novca ili samo prodaje radi: prodaja bi morala biti korak naprijed u razvoju prehrambenoga kompleksa, razvoju tog kraja i povećanju izvoza. O svemu će, dakako, odlučiti Vlada, ali ovo su moje preporuke.