Pazi, izbori!

U srce te dirne kada vidiš s kakvom dječjom prostodušnošću hrvatski mediji vjeruju u nekakva velika raskršća u hrvatskoj politici, da sintagma nije odavno zauzeta gotovo bih to mogao nazvati – godinama raspleta. Posljednji takav “rasplićući” happy end predočen je čitateljima u povodu završnih radova na koaliciji kojom se opozicija namjerava pojaviti na idućim parlamentarnim izborima.

To neke hrvatske novinare strašno podsjeća na 1999. godinu, podvlače da je zemlja i tada bila u dubokoj krizi, da su sindikati održali nikada masovniji prosvjed protiv letalnog režima Franje Tuđmana. I, što je najvažnije, da je opozicija i onda obavljala zadnje pripreme za spektakularno, nikada poslije ponovljeno preuzimanje vlasti od HDZ-a. Gledaš tu paradu usporedbi današnjeg trenutka s onim otprije deset i nešto godina i nije ti jasno u čemu je štos.

Prije svega, nitko ne postavlja pitanje: dobro, a što je to bilo tako prekretničko u događajima prije jednog desetljeća da bi trebalo gorjeti od želje da se sada dogodi repriza? Kao da ne žele pokvariti čaroliju paralele koju povlače, novinski analitičari bježe od toga da se pozabave što je bilo s tom krizom prije desetak godina, je li ona nekako savladana ili se još dublje zaglavinjalo u nju? Što je, dalje, bilo s tim velikim radnički demonstracijama, je li bilo kakve vajde od nikada bučnijeg sindikalnog marša središtem Zagreba ili je i to otišlo u šturc? Da li je, na kraju krajeva, dolazak na vlast opozicijske šestorke značio otvaranje neke nove stranice, ili se sve svelo na to da se potrga neka prethodna?

Kukuriku čerupa sindikalni plijen

Čak i kada se samo postavi ovih nekoliko pitanja, ne moraš dakle na njih ni odgovoriti, odmah se vidi da se u ovih desetak godina nije dogodilo ništa što bi se moglo nazvati zaokretom, nekmoli nekakvim velikim zaokretom. Jest da se Tuđmanov ancien regime urušio, ali ruševine nije nitko pošteno raščistio, a pogotovo nije na njihovom mjestu izgrađeno nešto suštinski novo i drukčije.

Sada netko može reći da to ne znači da opozicija neće svoj drugi izgledni dolazak na vlast – ovaj put u formaciji SDP-HNS-IDS-HSU – dočekati spremnija. Ali, za to nema baš nikakvih opipljivih indicija, još manje jamstava. Opet sve počinje u znaku urušavanja starog – izlazak HSLS-a iz sadašnje vladajuće koalicije – nego što bi se od opozicije moglo čuti makar “n” od nečega novog. Danas je to i puno uočljivije nego prije deset godina, kada je opozicija, ako ništa drugo, bila neosporni predvodnik promjena, a sada čak ni to više nije sigurno.

Sindikati su s više od 800 tisuća potpisa za referendum izvršili najveći pretovar društvenog utjecaja u posljednjem desetljeću, i sada je njihov politički autoritet za dobro koplje iznad onog opozicijske alijanse “kukuriku”. Istina, nije sigurno hoće li se, i koliko dugo, oni znati nositi s tim, jer već sada ima dovoljno znakova da su se prepali svog iznenađujuće velikog uspjeha. I odmah su se tu nacrtale glavne opozicijske stranke, u neskrivenoj namjeri da prigrabe plijen u čijem stjecanju nisu sudjelovale, još i više, koji po njima ne bi bio ni moguć.

Iako se šef SDP-a Zoran Milanović pojavio na štandu gdje su sindikati prikupljali potpise za referendum tek kada se sto posto uvjerio da stvar neće propasti, a čelnik HNS-a Radimir Čačić čak se, stavljajući potpis za referendum, ogradio od sadržaja sindikalne inicijative – evo ti ih sada u ulozi samoproglašenih dirigenata referendumskog vuvuzela-orkestra. Milanović poručuje da u slučaju uspjeha referenduma Vlada Jadranke Kosor više ne bi imala legitimitet. A po Čačiću, taj je legitimitet već iscurio i Vlada bi odmah morala vratiti mandat i ići na izvanredne izbore.

Sada se to zbilja više ne može isključiti. Istinabog, Vlada Jadranke Kosor i dalje ima saborsku većinu, ali nakon odlaska HSLS-a ona je još ovisnija o podršci zastupnika nacionalnih manjina, koji ne vole držati ključeve najviše državne vlasti, a i u HDZ-u bježe od toga da se u javnosti to tako percipira. Zato ima predviđanja da bi izbori mogli biti na proljeće ili čak već ove jeseni. U krajnjoj liniji, to i nije tako važno. Jasno je da je ovoj Vladi, ovako ili onako, istekao rok upotrebe, jer nije u stanju osmisliti ekonomsku politiku izvan okvira pukog škrtarenja, tj. preraspodjele društvenog proizvoda na sve nižoj razini, bez ikakve vizije kako bi se taj proizvod moglo povećati. Uostalom, nema ona nikakvu ideju ni kako povećati vlastiti koalicijski potencijal za izbore, nego se blatnom stazom vraća u devedesete, kada joj je jedini izborni partner bio proustaški HSP, s tim da se sada ni njemu više ne da biti HDZ-ova udavača. Pa ipak, prerano je zaključiti da će i ovaj, sada već karikaturalni HDZ – koji prema van figurira kao gologuzi parija i klimoglavac neoliberalne internacionale, a prema unutra ponovno navlači kožuh alfa-mužjaka ognjištarskog nacionalizma – biti lak zalogaj opoziciji kao 1999. godine. Razlog je naprosto u tome što sadašnja opozicija u proteklom desetljeću, i kada je i kada nije bila na vlasti, nije pružila dovoljno dokaza da je zbiljska alternativa čak i takvom HDZ-u.

Samonikli pokret otpora

O da, ona je otvorila zemlju prema svijetu i svjetonazorski je upristojila, ublažavajući najgore strane njene autoritarne, patrijarhalne i bigotne kulture, ali je praktički u svemu ostalome taj doprinos izostao (čak ga u značajnijoj mjeri nema ni u uklanjanju neofašističkih i šovinističkih strasti u poslijeratnom vremenu, jer je tu više napravio HDZ). Ta praznina posebno se osjeća u ovo vrijeme duboke krize, u potpunoj nezainteresiranosti i nesposobnosti da se osmisli bilo kakav alternativni model sadašnjem predatorskom kapitalizmu, koji je najproduktivniji u proizvodnji socijalne bijede i beznađa.

Što je najgore, već puna dva desetljeća nitko se tome organizirano ne suprotstavlja, uključujući tu i sindikate, kojima je ovih 800 hiljada potpisa za referendum palo u krilo više kao izraz samoniklog pokreta otpora nego što bi za to oni bili zaslužni. Još manje su zaslužne opozicijske stranke, koje se sada vješaju o vrat sindikatima i potpisnicima njihove peticije, ali će ih se, čim dođu na vlast, riješiti kao tereta s kojim ne znaju što bi. Zato se treba nadati, a ima neke osnove za to, da se oni neće dati tretirati kao puka privaga opoziciji u dolasku na vlast, nego da će joj postati žilavija i osmišljenija opozicija od ijedne dosadašnje.

To znači da bi hrvatska politička scena dobila novog aktera koji se neće pobožno klanjati sadašnjim navodno neupitnim razvojnim modelima, čija je jedina mana da najbolje razvijaju besperspektivnost i apatiju. Tada bi ovi izbori prestali biti rutinska operacija koja se održava samo zato da jedna jalova politička opcija bude zamijenjena drugom jalovom opcijom. Tek tada i samo tada bit će u pravu i dosadnjakovići s početka ovog teksta koji najavljuju da će ovo biti prekretnički izbori.