Kučka na i

Hloverka Novak-Srzić (u daljnjem tekstu HNS) preuzela je šestomjesečnu dužnost direktorice programa Hrvatske televizije, izazvala opću konsternaciju, navukla na sebe kostim pokladnoga Krnje – usklađen s modelima kakvima je inače ambalažira Keti Balog – objesila oko vrata tablu s natpisom “Univerzalna kučka” i hrabro se zaputila ka mjestu budućega centralnog slavlja. Okupljeni slobodari, mada je priredba još daleko, već mašu kutijama šibica i kantama benzina. Kada je budu ritualno spaljivali na gradskome trgu, neću biti među onima koji se najviše raduju.

Ne treba, dakako, gajiti iluzije o učincima obrednih smaknuća – gospođa HNS ima devet profesionalnih života, od čega je potrošila njih jedva četiri-pet, a svaki je vjerodostojan koliko i ideologija vlasti. Sasvim je izvjesno da će ostatak odživjeti lako i efektno kao što se u televizijske kamere izgovaraju prijesne laži. Ipak, imajući u vidu ambijent društvene prijetvornosti, vrijeme je da se istrči pred rudo i postavi nešto drugačije pitanje: Što je istinsko naličje tolikoga bijesa tzv. liberalnog dijela hrvatske javnosti prema gospođi HNS?

Alternativa se zvala Goran Milić

Pičvajz koji je uslijedio nakon njenog friškog imenovanja – bizarno, jedva pola godine pošto je smijenjena s mjesta šefice Informativnog programa – bio je neminovan poput provalije u državnom budžetu: tri člana Programskog vijeća HRT-a dala su ostavke, Hrvatsko novinarsko društvo ustalo je oštrim saopćenjem, alarmirane su cehovske i nevladine organizacije, zapjenušala se saborska rasprava, novinski kolumnisti načisto su podivljali, a nezavisni intelektualci, vječno željni slobodne javne riječi, pokušavaju što efektnije stilizirati izraze svoje zaprepaštenosti.

Sve je to već dozlaboga predvidivo i zamorno, tim više što se ponavlja u pravilnim vremenskim razmacima. Otprilike svakih šest mjeseci suhonjavi lik i djelo veličine deponija gospođe HNS posluže za provociranje kolektivnog nervnog sloma, pa se iznova utvrđuje kako “vlast kontrolira televiziju”, tj. širi bezočnu propagandu i nameće cenzuru, valjda samo preko nje, a ona nastavlja defilirati u istoj ili sličnoj kostimografiji kao da je zbilja jedina na sceni.

Jedan javni intelektualac, recimo, lamentira kako je novo ustoličenje gospođe HNS “potez izvan pameti”, no ne pomišlja da mu je, prema sličnim kriterijima, “izvan pameti” bilo gostovati u njezinim debatnim emisijama, gdje je boravio s tolikom učestalošću da su ga s pravom počeli smatrati dijelom inventara, pa je producent “Otvorenog” prije emitiranja upozoravao tehničare da provjere jesu li u ispravnome stanju kamere, rasvjeta, mikrofoni i Puhovski, a tek onda pripuste u studio ostale goste.

Uglavnom, otkad se gospođa HNS nametnula kao nepromašiva i jedina do kraja formulirana meta boraca za promjene na javnoj televiziji, periodični plotuni u njenom smjeru postaju smrtno dosadni, a katkad i sumnjivi, jer se čini da upravo izbor mete jamči bučni sklad vapijućih za slobodom i osigurava smisao uzaludnom demokratskom vježbalištu. Utoliko bi, za promjenu, bilo korisno sagledati “problem gospođe HNS” u svjetlu njezine alternative.

Koliko sam iz novinskih izvještaja uspio shvatiti, alternativa se zvala Goran Milić. Dotični je novinar i urednik, kojeg krasi aura besprijekornog profesionalca, trebao postati direktor programa HTV-a, ali je u posljednji čas na višem mjestu odlučeno da dužnost umjesto njega preuzme gospođa HNS, s čime se on, dakako, dobrohotno složio i čak javno izrazio olakšanje što će biti lišen muke i tereta odgovornosti.

Da je Milić postao direktor, ništa od pičvajza ne bi bilo: nitko u Programskome vijeću ne bi dao ostavku, Hrvatsko novinarsko društvo suzdržalo bi se od komentara, novinski kolumnisti ponašali bi se krajnje staloženo, tuplji među njima možda bi čak proglasili “pobjedu profesije nad politikom” na Prisavlju, a dežurni televizijski intelektualci s olakšanjem bi zaključili kako će gospođa HNS, oslobođena direktorskih obaveza, i dalje voditi svoje debatne emisije i držati ih u studiju umjesto cvjetnog aranžmana.

Pretprošle nedjelje, najavljujući u Dnevniku HTV-a prilog o nekretninama koje su u Pirovcu otete građanima iz Srbije, Goran Milić je rekao: “Zamislite kako se osjeća liječnik kad mu u ordinaciju dođe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću, oteo stan ili uradio jedno i drugo. E i ja se pomalo tako osjećam dok najavljujem sljedeći prilog. Naravno, liječnik će pacijenta profesionalno liječiti, a ja ću prilog profesionalno objaviti.” Tako je urednik i voditelj publici isporučio medicinski dokaz svoje profesionalnosti.

Prošle nedjelje u Milićevoj informativnoj emisiji objavljen je prilog o obilježavanju 15. godišnjice zločina u Srebrenici, a nakon toga urednik i voditelj je, bez ikakvog razumu dohvatljivog povoda, pustio snimku s nekog od susreta Tuđmana i Izetbegovića, objasnio kako je Hrvatska vojska sudjelovala u oslobađanju Bosne i svečanim glasom obznanio gledateljima: “Nije bilo agresije, bilo je zajedništva!”

Otkup grijeha režimskoga novinarstva

To su samo zadnje iskrice iz bogatog arhiva maloumne političke propagande što je ovaj medicinski dokazani profesionalac već duže vrijeme sije s ekrana javne televizije. Nije zbog toga bio naročito ozloglašen. Dapače, prije nekog vremena HND ga je ovjenčao titulom Novinara godine, većinskom voljom članstva, tipičnom po tome što je nagrada uskraćena reporteru koji je otkrio spektakularne dokaze o ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane.

Nije mi ovdje namjera baviti se profesionalnim postignućima spomenutog barda, nego ukazati na sljedeće: eventualno izabiranje između gospođe HNS i Gorana Milića za mjesto programskog direktora HTV-a potpuno je lažno – “kandidati” su, naime, različiti na simboličkoj, a isti na sadržajnoj razini – ali činjenica da se u tzv. liberalnom dijelu javnosti prvi izbor smatra nepodnošljivim, pa će izazvati mobilizaciju i uštrcati u vene borbeni adrenalin, dok bi drugi nesumnjivo bio popraćen prigodnom šutnjom, svjedoči da je ta laž konstitutivne naravi, da se upravo na njoj – na toj laži – temelje akutni krici za slobodom.

Odatle slijedi ljupki hrvatski paradoks: zborno zgražanje nad ponovnom inauguracijom gospođe HNS u rukovodnu strukturu javne televizije – osim što je sasvim opravdano – predstavlja izraz žudnje za simboličkom, ali ne i sadržajnom promjenom.

Teško je oteti se dojmu da je gospođa HNS prepoznata kao onaj simbolički Pedro koji će poslužiti za otkup grijeha kompletne HRT-ove propagandne mašinerije, a možda i režimskoga novinarstva u širem dosegu. No je li doista gospođa HNS ta koja već puna dva desetljeća čini HRT sluškinjom režima? Ili je to tušta i tma sličnih žurnalističkih klimoglavaca, od kojih se danas neki, s uzornom pragmatičnošću, izdaju i za njezine ljute protivnike? Sve je stvar tehnike, uostalom: otvoreno služiti političkoj vlasti ili podilaziti režimu iz pozicije lažnog profesionalca, s urednom medicinskom dokumentacijom. Politbiro HDZ-a, na čelu s rastrojenom JK, u ovoj fazi tipuje na transparentnost, što će ionako biti razlog više da stranka doživi izborni debakl.

U svakom je slučaju korisno imati figuru koja će u odlučnim momentima odmijeniti sustav. Lutku od kaširanog papira u grotesknim prnjama čijim ćemo eventualnim spaljivanjem ovjeravati svoje slobodarske namjere, a sistem ostaviti netaknutim. To što gospođu HNS čeka zaslužena sudbina Krnje ne znači da oni koji pred njenom pojavom periodično padaju u nesvijest imaju ozbiljniju ulogu od karnevalske povorke.

Planski neobavljen posao

Umjesto benzina može poslužiti i ona neugodna masna tvar što je sažeta u njenim inicijalima – Hrvatska Novinarska Savjest, jer jedinka djeluje pogodnom da joj se natovari i mučni teret zajedničke prošlosti. I kad jednom bude letjela sa svoje sadašnje funkcije – što će se neminovno desiti – bit će to, ne bez mizoginih natruha, oproštaj s kodnim nazivom kučka na i: efektna završnica jednoga planski neobavljenog posla.

Vratimo li se praktičnoj medicini, gospođa HNS je poput klempavoga uha konstruktivnog, umivenog i primjereno našminkanog hrvatskog novinarstva, višak koji bismo iz estetskih razloga rado uklonili, a pritom zadržali osnovnu funkciju, tako da na prvi pogled izgleda “normalno”, ali ipak savršeno dobro čuje svaki, pa i najtiši nalog vlasti.

Sve to ne znači da dotičnu vrijedi sažalijevati. Naprotiv, ona je pokazala da perfektno podnosi čak i najagresivnije napade. Pouzdani svjedoci potvrdili su mi da na zidu svoje kancelarije drži uokvirenu naslovnu stranicu “Ferala” s fotomontažom na kojoj je, uz brčiće i uzdignutu desnicu, prikazana u uniformi nalik nacističkoj (pokorno priznajem da sam tome davnom radu dao svoj skromni doprinos). Istaknuvši sliku na vidno mjesto, gospođa HNS pokazuje nadmoć, širinu, duhovitost, parlamentarizam, vodootpornost, snagu, ukratko – neranjivost. Nevolja je što, dok promatra svoj uniformirani portret, ona misli da je to satirična zajebancija.