Kredit je sredstvo pacifikacije društva

Zašto je bilo važno da album “Muzej revolucije” bude objavljen na godišnjicu Oktobarske revolucije?

– Cijeli album je korespondirao s atmosferom jeseni, a jesen je vrijeme revolucije. Vrijeme kada ljudi shvate da neće imati dovoljno ogrjeva za pregurati zimu, da su djeca gladna i da hoće bombona, a oni nemaju para da ih kupe… Tako da mi je taj termin mirisao na novu ploču. Taj CD je pun nekih oporih priča koje idu uz jesenske boje.

Zašto naziv “Muzej revolucije”?

– To je možda jedna samokritika. Govori o rock’n’rollu kao nekom mediju koji je u funkciji tržišta, a i mi smo bili prisiljeni, s obzirom na način kako se muzika danas distribuira, da nađemo sponzore. Da taj neki jetki i kritički medij koji se zvao rock’n’roll, ustvari stavimo u službu pivovara, deterdženata, osiguravajućih društava… Tužno je što se danas smatra vrhom rock’n’rolla, i produkcijski i tiražno: stvari koje su imale sreću da pronađu dobre sponzore. To više nisu nužno najbolji bendovi ili najbolji radovi. Kompjutor, koji je donio iskorak u produkciji i demokratizaciji muzike i izdavaštva, s druge je strane prisilio ljude da se uortače sa svojim glazbenim neprijateljima.

Navijao sam za sve ex-ju republike

Međutim, vi ste jedan od rijetkih bendova s prostora bivše države kojem je uspjelo objaviti novi album istovremeno u svim državama regije.

– Izašao je dosta jeftino, jer je naša ciljana populacija uglavnom mlađa raja i studenti kojima nije lako dati sto kuna za CD, tako da je sve bilo u funkciji te neke naše politike. To je neka naša mala vadiona u cijeloj priči, ali nije dobro da je umjetnost sponzorirana, jer nikada ne grizeš ruku koja te hrani.

U Sloveniji i Crnoj Gori album ste objavili džaba. Je li se isplatio takav potez? 

– U svakom slučaju, to je puno pragmatičnija stvar. Bitno je da CD dođe do ljudi. To je najveći zadatak. Uopće nije važno kako. Nama je bitno da integralni CD, s knjižicom i svim tim idejama koje nisu samo u muzičkom obliku – tu uvijek budu prezentirani multimedija, i neki foto session, i neka priča oko toga, i naš čuveni rječnik stranih riječi – dođe do ljudi. Ustvari, CD je medij koji umire u obliku koji poznajemo. Kroz tri-četiri godine neće uopće više postojati, kao ni LP. Postojat će neki drugi kanali distribucije muzike. Jedino mi je žao što se sve to mora uključiti u biznis da bi funkcionisalo.

Na albumu se nalazi i himna FK Željezničara “Čuva bog Želju svog”. Jesu li navijači prihvatili himnu?

– Na svu sreću, Željo je postao šampion. Ta je pjesma prihvaćena od dosta ljudi, iako nije napravljena kao čista navijačka pjesma u smislu: plava boja, bila boja i majka Dalmacija… To je ljubavna pjesma koja govori o konfliktu jednog tifoza i njegove cure. Nije rađena ciljano kao navijačka pjesma, ali vrtili su je svi kafići u gradu.

Znam da si pratio Svjetsko prvenstvo u nogometu, ali ne znam za koga si navijao?

– Navijao sam za sve ex-ju republike, a pogotovo za Sloveniju, jer je to reprezentacije Bosne i Hercegovine broj dva. Kako sam stariji, to sve manje pratim sportske događaje, ali Svjetsko prvenstvo je svetinja. Čak sam bivšu curu naučio što je ofsajd. S nama muškim konjima gledala bi utakmice pa viknula ofsajd, a moji bi me pogledali, uz riječi kako mi zavide. Međutim, jednom je bio penal, pa se ona okrenula prema meni i pitala me zašto ne postave živi zid. Do lekcije o penalu još nismo bili stigli, pa je sve palo u vodu. Više nisam bio omiljeno biće u raji.

Paralelno sa Svjetskim prvenstvenom trajalo je i natezanje sindikata i Vlade oko ZOR-a odnosno referenduma. Kako komentiraš situaciju oko toga?

– Nisam ja neki političar već građanin, koji tu i tamo uključi mozak kad mu djeca ne skviče po kući. Nerealno se dobro živjelo i živi ovdje. Dok nisam otišao u Sloveniju, pa kasnije u Dansku i Švedsku i vidio koliko tamo ima starih auta, koliko tamo ljudi štede, koliko je tamo jaka borba za egzistenciju, nisam to shvaćao. Shvatio sam da mi još uvijek živimo na nekim starim socijalističkim navikama da će netko ili nešto riješiti naš problem, naše plate. S druge strane, politika je neoprezno obećavala ljudima da će ispuniti njihove zahtjeve, ali ovdje je od početka, nama koji živimo od svoje karte i svog dinara, prilično sumnjivo kolike su plate i penzije, a u suštini je malo urađeno. Velika je frustracija jedne male zemlje.

Štednja goriva, štednja južnog voća…

Moj brat živi u Atlanti, gradu koji ima stanovnika koliko i Hrvatska. Njihova cijela vlast stane u zgradu od deset katova, a mi takvih zgrada imamo pedeset. Imamo komisije za nuklearnu energiju, za istraživanje nafte u Indijskom oceanu… tako da je cijeli taj balon danas došao na ivicu da pukne. Izvjesno je da će se to i desiti.

Ljude koji su se potpisali za referendum podržavam zbog toga što se već godinama traži samo od određenih slojeva stanovništva. Ista je navika bila u socijalizmu. Mi smo dugo živjeli u tom sistemu, bez obzira što danas živimo malo drugačije, neke stare navike su ostale. Ako se sjećaš, prije se sve svodilo na štednju goriva, na štednju južnog voća jer nije bilo banana, pa nije bilo kafe, a pritom nikome nije palo na pamet da smanji za vojsku, da smanji administraciju, sve te žive SUBNOR-e, SSOJ-e itd. koji su gutali ogromne količine para.

Ja lično mislim da dok se ne naprave rezovi svugdje, od vlade do vojske i policije, i dok se štednja ne uvede kao opći princip funkcionisanja društva, ništa se neće promijeniti. Računao sam: kad od milion i pol zaposlenih uzmeš sto kuna, dobiješ nekih dvadeset miliona eura, s čime ne možeš sanirati niti jednu poplavu. Čini mi se da bi premijerka, koja ima moje simpatije i koja ima određeno zaleđe, trebala i mogla da iskoristi tu poziciju. Možda se boji da je neće podržati stranka ili krupni kapital. Ali ljudi stoje iza nje i ne bi se trebala bojati da povuče prave poteze, jer je krajnje vrijeme za to.

Takvo stanje u društvu dalo je poticaj nekim novim bendovima da jasno i glasno kažu što ne valja, što i priliči buntovnom karakteru rock’n’rolla. Među njima se istaknula grupa Dubioza kolektiv koja je iskoristila naziv vašeg prvog albuma “Das ist Walter” za refren pjesme “Vratiće se Walter, jebaće vam mater”. Kad usporediš 1984, dakle vrijeme nastajanja vašeg prvog albuma s današnjim vremenom, misliš li da je tada bilo lakše objaviti album?

– Nema razlike u nekom stavu i nekom opštem razmišljanju, strategiji i koncepciji. Dubioza je stvarno dobar primjer poboljšanog modela bosanske scene i stvarno jedan moderan bend, koji je inkorporirao sve moguće zvukove i muzičku energiju plus jedan beskompromisni stav koji današnja demokratija i uslovi života dozvoljavaju. Mi nismo mogli govoriti na takav način, morali smo govoriti u metaforama i koristiti malo više taj neki paravan iza kojeg se mogla naslutiti poruka. Danas će mnoge stanice puštati pjesmu “Vratiće se Walter, jebaće vam mater”, a u ono doba bi s takvim stavom bio ekskomuniciran. Naš “Das ist Walter” bio je puno benigniji, a umalo nas je koštao slobode. Danas je jedno sretnije vrijeme i može se puno otvorenije govoriti o svemu, no postoji jedna druga vrsta cenzure koja je, po meni, još gora od one socijalističke, a to je autocenzura. Ljudi se boje za posao. Ja kažem da je kredit najbolje sredstvo pacifikacije društva. Neku konkretnu političku akciju očekujem za nekih pet godina, kad ljudi otplate kredite, jer će tek tada moći slobodnije govoriti. Kod nas su vlasnici firmi odnosno vlasnici ljudi vrlo slobodni. Sindikati su neorganizovani, sve se svodi na roštilje, na janjad i pivu, a sve je manje koordinirane akcije. Dovoljno je vidjeti koliko ima sindikata i koliki je njihov upliv. A ljudi se boje, boje se za svoju egzistenciju, za svoj posao, pa ni mnogi urednici neće s Dubiozom raditi intervju, kao ni s nama. To su priče koje ne idu na ruku današnjem establišmentu, koji je na neki način vlasnik ovog prostora i neće podržati bendove poput nas. Zato i teško dolazimo do sponzora i do medijske podrške.

Prije nekog vremena imali ste neugodna iskustva s vašim bivšim pjevačem, koji s Kusturicom vodi No Smoking Orchestra. Postoji li neki kontakt između tebe i Neleta i jeste li izgladili taj konflikt?

– Danas su to dva dosta različita svijeta zbog čega ima određenih nesporazuma oko načina na koji se prezentira i kome se prezentira taj bend. Ja nikad nisam postavljao pitanje autorstva, nisam nikad postavljao pitanje kome je noć a kome dan, što kaže Gibonni, ali ono što neću dozvoliti i na što sam ljubomoran jeste činjenica da puno ljudi voli taj bend i da je puno ljudi odraslo uz njega, puno ga ljudi smatra svetinjom, i ne želim dopustiti da se ta muzika izvodi ispod panoa i displeja na kojima se prezentiraju slike ratnih zločinaca i da se pjesme o Sarajevu pjevaju ljudima koji su ga uništili. Koliko god tolerantan bio, čovjek mora jednom podvući crtu i reći – e, to ne može.

Jesi li poduzeo neke korake da to spriječiš?

– Za sada je sve završilo na nekom prepucavanju preko novina, ali se poslije toga više nisu dešavali takvi gafovi, pa se nadam da smo se razumjeli.