Kratki rezovi

Danas bi svi da mijenjaju svijet, ali malo njih revolucionarno. To znači da su sada riječi “reforma” i “revolucija” zamijenile mjesta. Svi bi da reformiraju, nitko da revolucionira. No, čim se zaviri ispod skuta svih tih tzv. nužnih reformi, vidi se društveni puč, raskapanje privredne baze i kulturne nadgradnje, koji ne vodi ni ka revolucionarnom ni ka reformskom nadilaženju postojećeg, već prema regresiji i atrofiji političnosti i društvenosti. Idealna reforma – kapitalizam katastrofe. No baš zato, govoriti nakon raskrajanja Jugoslavije, pretvorbe i privatizacije, o tome tko će se sada usuditi učiniti veće bolne rezove, pozicija ili opozicija (a ustvari menadžerski i birokratski slojevi, kojih su stranke samo podvrsta, a i glavna struja proizvedene javnosti je njihova) nad “svojim” stanovništvom, znači strašiti predstojećim boksačkim mečom mase koje su već tri puta bile u tehničkom nokautu. Ako već nisu dale život u slavu balkanske i euroatlantske boksačke vještine.

Zbilja, kad smo već spremni za bolne rezove, kad će se npr. Vukovar, “Oluja” ili Srebrenica u nas početi shvaćati i kao kapitalistički zločini? Spadaju li onda i oni u ekonomsku rubriku trošenja bez pokrića? Ili su to ipak bile dobre investicije? O tome vulgarni ekonomizam, koji sada vlada, ne govori. Što ne znači da nije ukalkulirao jeftinoću i neorganiziranost preživjelog, ratom traumatiziranog, razvlaštenog samoupravljača u svoje poslovne pothvate.

“Bolni rez jest zahvat kojim morate hitno odstraniti bolesno tkivo, a pacijent to odbija”, pojašnjava doktor Andrija Hebrang. “Zato morate najprije uvjeriti pacijenta da je bolni rez za njegovo dobro, da će ga kratko boljeti, ali da će mu nakon zahvata biti bolje.” Zaista jezgrovit opis operacije nad apstraktnim “Hrvatom”, kojeg populistički političari ne smiju grupno, slojno ili klasno locirati. Jer, tada bi se mogao vidjeti konflikt socijalnih interesa među “društvenim partnerima”. A to ne smiju ni impotentni vulgarni ekonomisti, koji moraju ostati (makar i u pozi “iznenađenja” redovnim izvanrednim stanjem, koje ih uvijek “zatiče”) unutar buržoaske slike svijeta – s apstraktnim građaninom “pogođenim” “ekonomskim zakonitostima” u središtu analize.

Ta slika svijeta u svojim medijima u nas (vidi npr. “Globus” br. 1023: “Jadranka vs. Zoki: Tko bi rezao brže i više; Bolna istina o bolnim rezovima”) predlaže podjelu reformskih rezova u deset grupa: 1) smanjenje broja zaposlenih u javnim i državnim službama; 2) smanjenje plaća u javnim i državnim službama; 3) ukidanje prava iz kolektivnih ugovora; 4) revizija i smanjivanje povlaštenih mirovina; 5) revizija i smanjivanje braniteljskih prava; 6) ukidanje subvencija brodogradnji; 7) smanjivanje subvencija poljoprivrednicima; 8 ) smanjivanje socijalnih prava; 9) smanjivanje mirovina; 10) promjena tečaja kune. Ukratko, usprkos vrludanju u odgovorima ekonomskih stručnjaka (koji do sada ne samo da nisu ništa predvidjeli, već su i odgojili rukovodeći kadar sposoban za “vladanje” propalom privredom), radi se o korištenju diskursa krize za novi krug napada na ostatke socijalne države i radničkih prava.

Konvencionalni ekonomisti nikada nisu ni bili kritički mislioci, piše u svom članku (Monthly Review Zine) o diskursu krize kao “bojnom polju koje je izabrao suvremeni imperijalizam”, marksistički kritičar ekonomije Samir Amin, naš nedavni zagrebački gost na SFF-u. Jer, današnji ekonomski stručnjaci srednje struje, pa i kad su naoko izrazito kritični (katastrofičari), samo su executives, agenti egzekucije vladajućeg načina proizvodnje. Nekada kapitala uopće, a danas sve više po sam kapitalizam autodestruktivnih oligopola. Oligopoli su, podsjetimo, takva tržišna situacija u kojoj nekolicina prodavalaca vlada u tolikoj mjeri tržištem da svaki od njih svojom odlukom bitno utječe na ponudu i cijene (A. Dragičević). Primijenimo li teoriju oligopola na našu malu (no šire umreženu) medijsku situaciju (a mediji su jedna od propadajućih privreda u nas), koje je spomenuta “Globusova” analiza krize dio, lako uviđamo djelatni interes na ponudu i cijenu interpretacija krize u javnosti. Pa ipak je novinarima, ekonomistima i drugim ideolozima sve teže prodavati priču o “tržišnoj ekonomiji”, “kompeticiji” koja vodi “progresu” i sl., kao okosnicama njihova pogleda na svijet. Ahistorijski homo oeconomicus (za kojega je, kako kaže Marx u “Kritici Gotskog programa”, klasne povijesti možda bilo, ali je više nema) plovi u sve većim mjehurima od sapunice, koji sada navodno nude odgovore na krizu, a stvarno su sve udaljeniji od realnog i nasilnog načina funkcioniranja postojećih kapitalističkih poredaka, koji unesrećuju mnoštva.

Očekivanja od krize i izlaska iz nje, koja sada kruže našom “općom” i stručnom javnošću – očekivanja su od proizvodnje serija trikova za široku demagošku upotrebu.

Usputna “tragika” vladajućih klasa jest da one, ma koliko manipulativnima htjele biti, dijelom moraju biti i (samo)zavedene u ideologiju koju nameću svima. Vladajući zaista vjeruju da su mase uvjerili u konsenzus, koji isključuje prave, solidarne, alternative postojećem. No, tko su te mase? Mase najamnih radnika? Potrošača? Investitora? Vlasnika kapitala? Špekulanata? Svaka od tih grupa vodi se za svojim interesima, svaki drugačije vide “defekte” postojećeg sistema. To naravno ne znači da su im interesi oslobođeni ideoloških privida.

No, jedno je sigurno: očekivanja od krize koja se nude u dirigiranoj javnosti više nisu i očekivanja radničkih klasa. One znaju da iz depresije ne mogu izaći a da ne počnu raditi na svome (samo)ukidanju. Ukidanju svog klasnog položaja. A to znači razvrgavanje lažnog društvenog konsenzusa, koji im se nasilno i manipulativno nameće.