Bauk burki kruži Europom

Nakon što je donji dom francuskog parlamenta izglasao zabranu nošenja ženske muslimanske odjeće koja pokriva lice, neki su komentatori zaključili da je Europu zahvatila svojevrsna zaraza oko tog “simbolički najviše opterećenoga odjevnog predmeta na svijetu”, kako ga je nazvala politologinja Sara Silvestri. Ova znanstvenica s britanskog sveučilišta Cambridge, autorica jednog od rijetkih istraživanja u kojima se za mišljenje o toj temi pitalo same žene, tvrdi da su uzroci te “zaraze” brojni i različiti, od ne do kraja osviještene nelagode od islama i straha od terorizma, preko globalizacije, migracija i financijske krize, pa do promjene nacionalnih identiteta i odnosa sekularizma i vjere u društvu.

“Tkanina natopljena krvlju”

U prilog njezinoj tezi da je trend masovnog zabranjivanja nošenja burki i nikaba iracionalan ide i činjenica da su različite europske vlade u obrazloženjima navele sasvim raznovrsne argumente, od zaštite žena pa do zaštite “europskih vrijednosti” i “sigurnosti”, da nijedna od njih nije provela sveobuhvatno istraživanje o tome kako na zabranu gledaju muslimanke te da su se sve oglušile o upozorenja da se zabranom krše temeljna ljudska prava i da bi ona mogla biti kontraproduktivna. Za razliku od drugih spornih pitanja koja se tiču ljudskih prava, u kojima su stavovi u pravilu suprotstavljeni po liniji konzervativci/desnica i liberali/ljevica, u europskom kampu za zabranu nošenja burki našli su se političari iz cijelog ideološkog spektra. Osim svega toga, kada se zna da je u Europi broj muslimanki koje nose takvu odjeću smiješno malen, ali se zbog njih donose zakoni po hitnom postupku, teško je ne uvidjeti da je u pitanju nešto složenije od dobrobiti europskih građanki.

Međutim, neke muslimanske aktivistkinje smatraju da ne treba zazirati od činjenice da je cijela debata oko burki izrazito opterećena simbolikom, štoviše, “veo jeste više od odjevnog predmeta”, kako kaže iransko-britanska aktivistkinja Maryam Namazie. “On je postao simbol represije nad ženama u islamu, pa ga takvim treba i tretirati”, smatra Maryam Namazie i dodaje da je to razlog zašto ga “islamisti nameću gdje god dobiju pristup moći”. Britanska književnica Rahila Gupta kaže, pak, da se o toj “tkanini natopljenoj krvlju ne može govoriti bez da se pozivamo na žene u Iranu, Afganistanu i Saudijskoj Arabiji, gdje njezino nošenje osigurava policija, a svako se odstupanje kažnjava nasiljem”.

Što se tiče donošenja zakona, Francuska je donekle iznimka, jer su tamošnji političari jedini eksplicitno rekli da burka “nije u skladu s vrijednostima Republike”. Ministrica pravosuđa Michelle Alliot-Marie zakon je nazvala “pobjedom za francusku demokraciju i vrijednosti”, predsjednik Nicolas Sarkozy mjesecima ranije vodio je kampanju u kojoj je tvrdio da potpuni veo “nije prihvatljiv u francuskom društvu”, a šef parlamentarne komisije koja se time bavila bio je komunist Andre Gerin. Iako od pet milijuna tamošnjih muslimana burku nose najviše dvije tisuće, muslimanke će morati platiti globu od 150 eura ili pohađati integracijski tečaj ukoliko se na javnom mjestu pojave tako odjevene. Muškarcima koji prisiljavaju žene na nošenje burke prijeti kazna od 30 tisuća eura i godina dana zatvora, iako nije jasno kako će se taj dio zakona provoditi. Jedini parlamentarni zastupnik, također komunist, koji je u skupštini glasao protiv, Daniel Garrigue, medijima je rekao da Francuska “u borbi protiv ekstremističkog nasilja riskira skliznuti u totalitarno društvo”, iako borba protiv terorizma nije spominjana kao razlog ovoga zakona.

Belgija, u kojoj burku nosi samo 30-ak žena, prva je europska država koja je donijela zabranu, uz obrazloženje da su takva pokrivala “oblik represije nad ženama”. Eventualnim tvrdnjama da je zabrana protivna ustavu i međunarodnom pravu pokušat će se doskočiti argumentom da takva odjeća onemogućava identifikaciju, pa je stoga prijetnja sigurnosti.

Minareti i crkveni zvonici

U Španjolskoj je senat krajem lipnja također izglasao zabranu “svakog običaja ili diskriminacijske prakse koja ograničava slobodu žena”. U Njemačkoj je, pak, takva zabrana na federalnoj razini proglašena protuustavnom, pa je to pitanje ostavljeno nižim razinama vlasti. Zbog toga se u pola od 16 tamošnjih država, čijih četiri milijuna muslimana tradicionalno ne nose burke jer su većinom Turci, ne dopušta nošenje marame (hidžaba) u školama, a upravni sud u Berlinu nedavno je zabranio obavljanje muslimanske molitve u prostorijama škole. Što se tiče gradnje minareta, lokalna urbanistička tijela negdje propisuju da oni smiju biti jednake visine kao crkveni zvonici, a negdje nisu dopušteni ni najmanji. Građanska, pak, inicijativa nije uspjela zaustaviti izgradnju jedne od najvećih europskih džamija, one u Kölnu.

U Švicarskoj, gdje živi 400 tisuća muslimana, takve zabrane još nema, ali je zato krajem prošle godine ustavom zabranjena izgradnja minareta, što je slučaj koji, barem kada je o toj zemlji riječ, potvrđuje da se ne radi o dobrobiti žena nego o očitoj islamofobiji. Na nacionalnom referendumu za zabranu gradnje minareta glasalo je 57,5 posto stanovništva, a američki novinar Christopher Caldwell, koji se bavi islamom u Europi, primijetio je da je u anketama znatno manje ljudi podržavalo zabranu nego na samom referendumu. Zbog toga bi se, smatra on, Europa trebala zabrinuti, jer ta diskrepancija pokazuje da nema službene debate o pitanjima vezanima za islam, nego se ona događa “u podzemlju”.

Osim ovih država, zabranu nošenja burki i nikaba razmatraju ili su razmatrale Italija, Velika Britanija, Nizozemska, Danska i Austrija, a sva istraživanja pokazuju da više od pola stanovnika tih država zabranu podržava. Kada su u pitanju minareti, u ožujku ove godine u Njemačkoj su se sastali predstavnici desnih stranaka iz te zemlje, Nizozemske, Francuske, Belgije, Švedske i Austrije u namjeri da pokrenu građansku inicijativu za zabranu izgradnje minareta na europskoj razini, s obzirom na to da Lisabonski sporazum Europsku komisiju obavezuje da razmotri – ali ne i prihvati – sve građanske inicijative za koje se sakupi milijun potpisa.

Zabrana simbola nije isto što i rješavanje problema represije

Zabrani nošenja vela za lice usprotivio se Human Rights Watch, koji tvrdi da “nema nikakvih dokaza da burke i nikabi predstavljaju prijetnju sigurnosti, javnom redu, zdravlju, moralu ili temeljnim pravima i slobodama drugih”. Iz Amnesty Internationala upozorili su da je takva zabrana kršenje međunarodnog prava na slobodno izražavanje vjere, a Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je rezoluciju kojom od europskih zemalja traži da takve zabrane ne donose, čak ni uz referendumsku podršku, jer “većina nema pravo kršiti temeljna ljudska prava manjine”. Sara Silvestri u svom je istraživanju došla do zaključka da “omalovažavanje vjere u pokušaju da se osude opasne prakse ili restriktivni mentalitet” ne samo da nema efekta, nego “taj pristup može pojačati osjećaje frustriranosti i otuđenja kod žena”. Ona napominje i da većina muslimanki koje javno osuđuju inferiornu ulogu žena u islamu “ne odbacuje vjeru u potpunosti, nego poziva na pravo izbora unutar nje”. Ugledne teoretičarke Cecile Laborde i Martha Nussbaum, koje se bave feminizmom i islamom, također upozoravaju da “zabrana simbola nije isto što i rješavanje problema represije”, dapače, može je produbiti, jer će neke žene biti prisiljene ostati zatvorene u kućama, bez pristupa obrazovanju i drugim sredstvima integracije.