Tajkunski blues

U, majku mu, falila je samo dlaka da dobijemo novu avangardu. Istina, malo drukčiju od one do devedesete, ono je bila avangarda radničke klase, a ovo bi bila avangarda kapitalističke klase. Ali, onda je sve otišlo u mačku piterinu. Taj snažni lom, od kojeg se Hrvatska iz temelja zatresla, dogodio se kada je prije nekoliko dana objavljeno istraživanje poznate njemačke konzultantske kuće Roland Berger, koje je pokazalo da hrvatsku poslovnu elitu čini hrpa prvoklasnih nesposobnjakovića i zvuzlanih smušenjaka. Istraživačima te kuće ovaj se zaključak neoborivo nametnuo nakon što su ustanovili da se sav kreativni potencijal hrvatskih menadžera i poslovnih ljudi svodi na to kako će poslati na burzu što više ljudi, a onda se nabranog čela udubiti u to kako ostalima smanjiti plaće.

Dakle, bajka o tome da Hrvatska ima ohoho pameti, da je ona koncentrirana u poslovnim krugovima i da joj samo treba omogućiti da dođe do izražaja, pala je u vodu nakon što su anketari RB-a pokucali na vrata pedeset hrvatskih tvrtki u sedam raznih djelatnosti.

Hrvatska udruga poslo-otimača

Pokazalo se da im vrata nisu otvorile neke poletne mudrice, koje pršte originalnim idejama kako povećati proizvodnju i plasman, nego čete mrzovoljnih tipova, zgužvanih od brige kako smanjiti troškove kancelarijskog materijala, kave i mineralne vode. Nikakve tu pozitivne vizije i prodornosti nema, zapisala je u svoje notese anketarska patrola RB-a, naprotiv, hrvatsku poslovnu kremu čini hrpa plačipizda koji se boje da najgore tek dolazi. Nelikvidnost i kamate će dalje rasti, investicije i zaposlenost padati… ma sve će dobro padati, a sve loše rasti.

A da se okrenete novim tržištima, pitali su sugestivno anketari. Kakva nova tržišta, budi bog s vama – jeknuli su bolno naši poslovni švarcenegeri – jedva držimo i ova. U notese RB-a pedantno je unijeto mišljenje više od polovice njih da je sada najbolje pokriti se ušima i ništa ne riskirati. Da dalje ne duljim s prepričavanjem ove ankete, može se reći da je u njoj sve tako pretužno i čemerno da se direktno može uglazbiti u prvorazredni tajkunski blues. U samo nekoliko prijepodneva, koliko je pretpostavljam moglo trajati to istraživanje, Hrvatska je ostala bez kapitalističkog doma lordova koji, uvjeravali su nas iz cehovske Hrvatske udruge poslodavaca, jedini može izvesti zemlju iz krize.

I što bi? Je li se oglasio netko iz te udruge da makar slovom pokuša obraniti branšu da, ne znam, složi priču kako je uzorak ankete bio nereprezentativan, ili da su anketirani imali loš dan? Ne, ni to. Hrvatska udruga poslodavaca gordo šuti, iako anketa RB-a teško kompromitira čak i ime koje su ponosno odabrali. Naime, kada neki sebe nazovu poslo-davcima, to bi imalo značiti da oni određenom broju sretnika daju, čak daruju posao, a zemlji u cjelini osiguravaju prosperitet. A što je pokazala ova anketa? Pa, pokazala je da naši dični HUP-ovci više ništa ne daju, nego u sve većem broju oduzimaju, pa bi ih danas bilo prikladnije nazvati poslo-oduzimačima, a one najgore među njima i poslo-otimačima.

A i to je samo prvi korak. Jer, kada jedna njemačka konzultantska kuća, kojoj sigurno nije u opisu posla da ide okolo po Evropi i svijetu i ruši kapitalizam, ovako nedvoznačno upre prstom u hrvatsku kapitalističku klasu kao glavnog krivca krize u Hrvatskoj, onda taj teški teret napokon treba skinuti s onoga koji ga je dosad nosio. A nosili su ga, zna se, poslo-primci, kako se to nekada nazivalo, čime se htjelo reći da su to milošću odabrani dvonošci koje netko drugi oblači, obuva, izdržava… Ukratko “hrani”, kako to vole reći u trenucima nekontrolirane iskrenosti prvaci hrvatske kapitalističke klase. To je još mila majka.

I njihovo glasilo

U najnovije vrijeme ta je palucava terminologija silno napredovala, najviše zahvaljujući opinion meštrima Pavićevog EPH-a, koji su došli do čvrstog zaključka da su hrvatski radnici predobro plaćeni lezilebovići i zabušanti koje pod hitno treba prišarafiti kako zemlju ne bi odveli u propast. Na stranu sada to da je u ovom “hukanju” protiv hrvatskog radništva sadržano više rasizma nego što su ga Hrvati popili i u najcrnjim danima ratnih devedesetih. To spomenuti meštri ionako ne bi shvatili sve da im i nacrtaš. Zato ću ostati na nečem manje zahtjevnom, što će im biti jasnije, a ujedno će pokazati iz kakvog se intelektualnog i mentalnog plićaka oglašava ova najveća novinska kuća u zemlji.

Naime, baš si u EPH-ovim izdanjima mogao stotinama puta pročitati da se hrvatski radnici pokazuju u odličnom svjetlu gdje god u Evropi i svijetu potraže posao. Marljivi su, znaju raditi, brzo avansiraju u poslu, dakle sve najbolje. Zato sada pitam, a gdje su se to hrvatske kapitalističke uzdanice pokazale ovako dobrima na zahtjevnim svjetskim tržištima, gdje je za njima ostao trag i glas da marljivo i znalački obavljaju ugovorene poslove, pa ih eno već čekaju novi, još povoljniji ugovori na stolu? Gdje je to, napokon, sam EPH pokazao toliku poslovnu superiornost u poslovanju s probirljivom inozemnom klijentelom? Da li možda s onom turoperatorskom sprdačinom od Adriatica.neta, koja je rastrajbala toliko novca iz izdavačke djelatnosti da je samo zahvaljujući pomoći državnih poduzeća izbjegla dužničke okove?!

Okej, Paviću je podupro leđa i alfa-mužjak hrvatskog kapitalizma Ivica Todorić, pa će netko reći da taj kapitalizam ipak sebe održava iznutra, a ne samo uz pomoć države. Usto, naći će se pametnjaković koji će kazati da Todorićevo širenje u BiH i posebno u Srbiju demantira našu tezu kako su hrvatski kapitalisti, za razliku od radnika, nitko i ništa u svjetskim relacijama. Dobro, možemo se praviti da su BiH i Srbija zbilja ono inozemstvo o kojem ovdje govorimo, i nećemo inzistirati na tome zašto najpotentniji hrvatski tajkun nije uspio gdje god je drugdje probao. Ali, sve da je i uspio, za njim bi se vukla repina najvećeg dužnika u Hrvatskoj – što znači da svoju ekspanziju financira tuđom akumulacijom – toliko velikog da ga se nitko o tome ne usudi ni pitati.

Hrvatski Speer

Jest, pisnula je nešto o tome premijerka Jadranka Kosor, kao pitat će ona Todorića što je s tim, ali to se naravno neće dogoditi. Jer, kako bi ona mogla dovesti u red najvećeg dužnika u zemlji kada joj iz HUP-a mrtvo-hladno odbijaju predati spisak i puno manjih? Uostalom, Todorić joj je otvoreno poručio da nema što s njom pričati, izjavljujući da on, biva, redovito otplaćuje svoja dugovanja, čime je pokazao da se toliko osilio u monopolističkoj ulozi hrvatskog Speera da nikome više ne namjerava polagati račune. Ne, ne spominjem Hitlerovog ministra Speera da bih Todorića sotonizirao zato što ne plaća dugove drugim hrvatskim kapitalistima, jer me za to u krajnjoj liniji zaboli đon. O drugom se ovdje radi. Ministar naoružanja Speer bio je praktički posjednik (u slučaju stranih interniraca i vlasnik) cjelokupne radne snage u nacističkoj Njemačkoj, a čemu ovo kod nas vodi nego tome? Kako? Evo ovako.

To što Todorić duguje svojoj hrvatskoj kapitalističkoj subraći, nije ni njihovo ni njegovo nego pripada trećem. Taj treći izgubio se u onoj priči o tome da ga drugi “hrane” – naravno, odmah ćete pogoditi da mislim na radnike. A mislim na njih naprosto zato što nisu oni ti koje hrane kapitalisti, nego obratno, oni hrane kapitaliste, iz čega jedan kroz jedan proizlazi da Todorić ne duguje drugim kapitalistima nego njihovim radnicima.

I tu se sve raspleće samo od sebe. O Todoriću ovisi ne samo 40-ak hiljada njegovih zaposlenika, on na dužničkoj lajni drži i još nekoliko puta toliko drugih radnika, što je broj koji neprestano raste. A kako on pripada klasi koja je, vidjesmo, po međunarodnim istraživanjima nesposobna da pokrene hrvatski ekonomski oporavak, dok su radnici po istoj takvoj međunarodnoj verifikaciji sposobni, Hrvatska naprosto ne može izaći iz ove krize. Može samo dublje tonuti. Die Ende.