Sve nas je izdalo, sve smo izdali

Još dok ste pisali autobiografiju “Fališ mi” rekli ste da je pišete kako biste skinuli masku “željezne lady”, ali i mnoge druge svoje i tuđe maske. Zašto? Odakle poriv da se otkrijete?

– Ne bih to nazvala porivom za otkrivanjem, razotkrivanjem itd. Kao, skineš se i ostaneš gola, i onda je to to, hahahaha, ma nije to, ne radi se o tome. Prije bih rekla da sam pokušala otvoreno, bez fige u džepu razgovarati sa samom sobom, željela sam i moj obračun s Mani, kako hoćete. Naravno, sa svim posljedicama koji slični pokušaji donose. E sada, neki su me doista nazivali “željeznom lady”. Uvijek sam se tome smijala i govorila kako sam od krvi i mesa i kako je to puno teže nego biti od željeza. Mnogi su u meni vidjeli i vide osobu, koju ja nisam poznavala ili je ne poznajem. Ali nisam pisala da bih bilo kome bilo što dokazivala. Uostalom, tko zna, tko sam ja? Prisjetit ću vas na onu irsku priču. Poslušajte: Mladić je godinama lutao i tražio istinu. Tako tražeći, susreo je krezubu i šepavu staricu. Ona ga je upitala: “Što tražiš?” “Istinu”, rekao je. “Ja sam istina”, odgovorila je starica. “I što želiš poručiti svijetu?” pitao je mladić. “Da sam lijepa, mlada i neodoljiva”, rekla je starica.

Ja sam u situaciji i tog mladića koji traži istinu i te starice koja je izmišlja. Put traženja je neizbježan, ali je i strah da će se do nje doći također neizbježan. U svakom slučaju, nisam se odlučila na autobiografski roman zato što mi nedostaju karijera, slava ili novac. Sve sam to već obavila u životu. Odlučila sam se zato što sam i sama željela pokušati ispitati neka svoja stanja, emocije, razmišljanja, izboriti se za vlastiti tjesnac slobode…

Umrijet ćemo od golemih i opasnih laži

Prvo izdanje je rasprodano u rekordnom roku. Čime objašnjavate tako velik interes za vašu knjigu: dobrim najavama, voajerskom prirodom ljudi, strašću prema svjetovima i životima slavnih, željom za upoznavanjem s vama…?

– Sve to što ste spomenuli, bit će da je razlog. Svatko u knjizi, valjda, pronalazi nešto što i sam želi pročitati. To više ne ovisi o meni. Ja sam samo željela da nešto od tog traženja istine izbije i u tom mom pismu, da pokušam izmišljati ali ne i – lagati. Umrijet ćemo u ovoj zemlji od silnih i golemih i opasnih laži. Pokušala sam, dakle, iskreno, koliko mogu i znam, u pismu. Ne znam koliko sam uspjela, radila sam pune dvije godine.

Osobno mislim da ste u knjizi pojasnili masku “željezne lady”, suprotstavljajući joj neke nježnije, koje šira publika možda nije znala. S jedne ste se strane “razgolitili”, ali s druge strane prekrili ste se novim maskama; tu prije svega mislim na, kako ste sami rekli, dva izmišljena lika ljubavnika. Ako ih nije bilo, čemu izmišljanje, ako ih je bilo, čemu skrivanje? Da parafraziram vašu rečenicu: govorite li čitateljima ono što ste mislili o sebi?

– Oni su i izmišljeni i nisu izmišljeni, oni su i stvarni i nestvarni, oni su postojali i dolaze iz života, ali i iz filma, i iz teatra. Ne znam povući jasnu granicu između jednog i drugog. U svakom slučaju, oni su dio fakcije i dio fikcije, ali nisu laž. Kako je riječ o glavnim licima moje prve knjige, željela sam da imaju imena koja meni nešto znače: tako sam dala ime Jill mom morskom ljubavniku (u poglavlju “Zima”), a ime Gorki mom proljetnom ljubavniku (u poglavlju “Proljeće”). Za prijatelje i neprijatelje, manje-više za oni koji su ipak epizodisti u mojoj knjizi, bilo je ponekad dovoljno imenovati ih njihovim pravim imenom i prezimenom. To je taj splet tajni i istina, mašte i realnosti. Sjajno je utonuti u maštu i pisati, zaboraviti ono što se zna, lutati slobodno unutar riječi, pisma… i ne lagati.

Knjigu otvarate krikom, grubim povikom da ste kuja i kučka. Ako je suditi prema postupcima o kojima svjedočite i u knjizi, oduvijek tako postupate: prvo uzvikom, ujedom ili kakvom drugom grubošću… Kakve ste nesigurnosti time prikrivali? U što niste bili (i još niste) sigurni? I o kakvoj je sladostrasnosti riječ, jer s velikim uživanjem prihvaćate “tu istinu”?

– Najprije kriknem, onda se tek pitam o čemu se radi. Zacijelo mi krikovi pomažu, štite me.

Mislila sam kako ću ovom “kujom i kučkom” odmah na početku dati do znanja da se ne namjeravam ni tješiti ni uljepšavati, da se neću bahatiti, da doista i sama ponekad mislim kako znam biti i kuja i kučka. Taj se odnos prema samoj sebi ponavlja često tijekom cijele knjige. Ali on je naprosto dio mene same. Možda je najjednostavnije reći da sam škorpionka koja grize druge, ne štedeći samu sebe.

Teatar je pitanje erosa i pitanje tijela

Erotika je, sasvim jednostavna, životna, eksplicitna, prisutna od prve od posljednje stranice vaše knjige. Vežete je isključivo za ljubav, ali korite da je hrvatsko kazalište loše jer se ljudi premalo ševe. Što ćemo, čega je previše a čega premalo, ljubavi ili ševe?

– Eros je grčki bog ljubavi. On je jedini bog koji je najmlađi i najstariji među bogovima. Eros nas posjeti bez naše volje, odluke ili znanja. On je treći u grupi: život, smrt i eros. Zato ih snažno i povezuje i rastavlja. Nijednome od njih ne možemo odrediti njegov dolazak, odlazak ili nestanak. E sada, bez erosa se ne može stvarati kazalište. Eros, naime, uključuje i subverziju. Bez ševe se može. Ševa je poetičnija izvedenica za riječ “seks”. Za mene je seks tek jedan, vrlo važan, ali ne i najvažniji dio tog neobjašnjivog svemira koji nazivamo – biti u erotičnom stanju. Na pozornicama i u literaturi kod nas je definitivno premalo erosa. Seks, međutim, možete naći posvuda, na kiosku, na rasprodaji, for sale, u sapunicama, na političkoj sceni…

U knjizi dajete i sličice za biografije niza domaćih i stranih pisaca, režisera, glumaca, novinara, političara… većina više nije živa. Dvojicu iz vaše generacije, Vjerana Zuppu i Igora Mandića, žestoko kritizirate, a potom odajete počast veličini (barem prema tvrdnjama) njihovih spolovila. Pomazanje, još jedna nesigurnost, smještanje u prostor tek tjelesnog?

– Cijeli se život bavim kazalištem. Ne mogu izbjeći njegovim utjecajima na mene samu. Teatar jest prije svega pitanje erosa, ali odmah potom on je i pitanje tijela. To je jedini umjetnički prostor u kojem je upravo tijelo, i to živo tijelo, izravno pred gledateljima izloženo  propitkivanju. U teatru sam očito naučila tako misliti. E sada, osobno bih rekla da su moje usputne primjedbe o spolovilu bile tek sitan detalj u skici velikog mislioca Vjerana Zuppe i velikog pisca i polemičara Igora Mandića. Taj detalj pokazao je nepoznatu stranu medalje, naprosto mi je pomogao u pokazivanju mog odnosa prema njima, ali ni po čemu nije bio odlučujući. Nažalost, živimo u vremenima kada se pamte samo spolovila. Ali to nije moj problem. Mene osobno nikada nije zanimala njihova veličina, za mene je to pitanje zadnja rupa na svirali.

Nije neobično i neuobičajeno, ali zašto ste željeli i slike u knjizi?

– Mislite fotke? One autobiografski roman čine nekako opipljivijim. Pogotovo kada nisu retuširane niti namještene, nego prirodne, dokumentarne, kao u slučaju moje knjige.

Mokošica je moj stvarni dom

Isprepleli ste i dvije strasti: još mladenačku fascinaciju teatrom i hrvatsko proljeće… Gorki kao metafora žudnje za slobodom koju, smatrate, niste imali: umjetničku i političku? Kakvim vam se danas čini govor o hrvatskom proljeću?

– Hrvatsko proljeće je bio san. Neostvareni san nekih Hrvata. Znate što Krleža kaže, kako ne želi nikome da mu se ostvare njegovi snovi. Današnja Hrvatska je ostvarenje tog davnog proljetnog sna. Ali, meni se čini kako ona, moja zemlja, nema više nikakve veze s onim što sam o njoj nekada, u proljeću svog života, sanjala. Sve nas je izdalo, sve smo izdali.

Zašto ste oduvijek željeli sina? Bi li on ranije krotio vašu mahnitost, kao što to čini vaš bistri unuk?

– Oduvijek sam željela – Jakova. Dječaka koji će svojim repovima, rockom i pjesmama ismijavati moju mahnitost. To je lajtmotiv moje knjige. Tog dječaka rodila je moja kći, on je njezin sin i moj unuk. O tome govorim kada pišem o želji za sinom.

Vraća li vas pisanje biografije na staze s kojih ste možda i pobjegli? Makar do vrta u Mokošici…

– Uvijek se vraćam svojoj maloj kućici u ribarskom selu, u Mokošici na moru. Odlazim i vraćam se. Danas, u starosti, postaje mi jasno da je ta Mokošica moj stvarni dom. O tome će biti više priča u drugoj knjizi na kojoj upravo radim, trenutno u Mokošici.