Varšavska – izgubljena bitka?
Hrvati su nakon pitanja referenduma o ZOR-u, danima pratili završnicu bitke za jedan gradski blok i ulicu, i napokon imali priliku vidjeti da se tekovine politika njihovih vladajućih stranaka mogu obraniti još samo jakim policijskim snagama. Više nitko ne može reći da ne zna ili ne razumije što se na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj dogodilo. Umjesto mirnog kompromisa i nužne korekcije projekta na pogrešnom mjestu, problem je riješen hapšenjem, a ne u nadležnim institucijama. Dobro je da još nije stigao Kalinićev tenk.
Nakon svega preostaje nam još samo da se jedni drugima ispričavamo. Na kraju će se oni nešto sitiji ispričavati gladnijima, ovi pak onima koji kopaju po kantama, oni nešto sretniji posve nesretnima… Tzv. Josipovićev poučak “Ispričaj se i ne izgovaraj punu istinu, jer premda to ništa ne rješava, barem ne nanosi daljnju bol”, drži vodu samo u posljedicama izrazito bolnih ljudskih stradanja i mora biti svjestan vlastite kratkoročnosti. Stoga ću se uvodno i ja “josipovićevski” ispričati Mireli Holi. Naime, u ožujku ove godine njenu sam ispriku u ime SDP-a u zagrebačkoj Skupštini – zbog suzdržanosti prethodnog saziva njene stranke u pitanju “legalizacije” Bandić/Horvatinčićeva projekta “Cvjetni prolaz” – usporedio s loše odigranom scenom u “japanskom” kazalištu.
Nisu svi političari isti
Na sceni “izvanredne” predstave iste Skupštine od neki dan, Mirela Holi, na “japanski način” kostimirana i mejkapirana, izgovorila je jednu bolno istinitu rečenicu: “Varšavska je za zagrebačku Skupštinu izgubljena bitka!” Šteta što ove rečenice nije bilo u nepročitanim zaključnim scenama – na završetku direktno, na OTV-u, šest sati prenošene predstave. Umjesto toga, završne su scene odigrali HDZ-ovi glumci, predvođeni Jasenom Mesićem te bivšom “istinoljubivom” košarkašicom Danirom Bilić i epizodistom iz HSS-a. “Sportski” su pohitali do blagajnice po putne troškove za more, praćeni “srdačnim željama” predsjednika Borisa Šprema. U toj im je sceni asistirao Davor Bernardić koji je, dosljedno kao statist koji ima osiguranu drugu glavnu ulogu u sljedećoj predstavi, ostao bez teksta i do kraja šutio. On, poput mnogih drugih, do daljnjega neće razumijeti sve ono što se dogodilo SDP-u u koaliciji s HDZ-om u Zagrebu. Kada se takav “par sila” udružuje na Bandić/Sanaderovski način, to može rezultirati samo rušenjem, pljačkom i bježanjem od odgovornosti.
Kada bi bilo malo više pameti u SDP-ovim redovima, tada bi Zoran Milanović otišao na isti način na koji je i došao. Njegovom talentu “za kasno političko paljenje i izbjegavanje da se izgovara istina i pravovremeno reagira”, sami su SDP-ovci već nakon prošlih izbora trebali presuditi. Nadam se da mu više nikada neće pasti na pamet uspoređivati ozbiljnu društvenu akciju kojoj je stalo do dobrih zakona, pravednosti i slobode – zbog činjenice da se u prvim redovima obrazovanih aktivista i građana koji prosvjeduju nalaze i istinski prvaci hrvatskog glumišta (Urša Raukar i Vili Matula) – s lošim kazalištem kakvo su prakticirali i njegovi prethodnici. Podsjetit ću ga samo na jednu samokritičnu Račanovu priču o tome što se njemu i Bobiju Marotiju dogodilo u bifeu vlaka Split-Zagreb. Prišao im je neki čovjek koji je Bobija odmah prepoznao, a i Ivica mu je odnekud bio poznat: “Da, sjetio sam se… pa i vi ste glumac!”
Tek kada Milanović shvati zašto na skupu pred vlastitom strankom nije smio Matuli izreći rečenicu: “Ovo nije kazalište”, na što mu je građanin Matula odbrusio: “Da, zato što ste vi loši glumci”, možda će moći početi misliti i o temeljima politike koja poštuje glas građana.
Svi političari nisu isti i politika nije kurva. Politikom se bave i takvi časni ljudi kao što su Mirela Holi, Dan Špicer i Jurica Meić iz zagrebačke Skupštine, kojima je stalo do grada. Uz njih valja spomenuti, s posebnim pokrićem u pitanju Varšavske, i Veru Petrinjak Šimek, Josipa Kregara i Moranu Paliković, pa Milorada Pupovca, Ivu Josipovića, građane u udrugama civilnog društva… Tek bi razumijevanje tog razlikovanja moglo omogućiti da se razumije i ono što su Pravo na grad i Zelena akcija trubili više od tri i po godine, i zašto su Cvjetni i Varšavska važni za Hrvatsku, brojne hrvatske divljograde i krašograde, golf igrališta, zaštitu garditeljske baštine i okoliša, bolje društvo…
No, prisjetimo se na kraju urbanističkog presedana od kojeg je sve krenulo koncem 2006. godine. Protesti Zelene akcije i Prava na grad pokrenuti su zbog “Pozivnog urbanističko-arhitektonskog natječaja” koji je Hoto organizirao s Bandićevom ekipom. Programeri, ideolozi i savjetnici gradonačelnika, posebice Slavko Dakić, bili su svjesni da će se morati prilagoditi i promijeniti brojni zakoni da i se udovoljilo apetitima investitora. Investitor je lako preveslao Društvo arhitekata, a onima koji su bili spremni stručno ili naprosto iz “lajfstajl uvjerenja” lobirati za projekt – platio uslugu unaprijed. Uzaludno su protivnici takvog planiranja grada, pukog zatrpavanja blokova garažama, trgovinama i automobilima, upozoravali na zakonsku neutemeljenost projekta, koja se uprkos svim promjenama i pogodovanjima u zakonima i upravnim rješenjima Bandićeve uprave, prolongirala sve do danas.
Predstava je odgođena…
Civilne udruge odmah su informirale građane i pokrenule niz akcija, nizom dopisa i žalbim ministarstvima graditeljstva i kulture, na koje su se te institucije uvijek “odgovorno” oglušivale i prebacivale lopticu u Bandićevo dvorište. Razgovarale s Milanovićem čak, upozoravale da se radi isključivo o još jednom Bandićevom maslu i profitabilnom projektu koji ruši sve dostignute evropske urbanističke standarde o stanovanju, o prometu u zaštićenim historijskim jezgrama, graditeljskoj baštini, pješačkim zonama, a stanovnicima ukida pravo na zrak, sunce i pogled. Njihov je napor bio uporno povezivan s “ulicom i štakorima”, a od kuljiša i žutelija ocijenjen kao suprotstavljanje razvoju i poduzetništvu, posve neprincipijelno i neočekivano dočekan s distanciranošću i suzdržanošću dijela stručne i kompetentne javnosti. Bandićev Zavod za zaštitu spomenika podržao je i predložio slične projekte u još 16 blokova. Neobjašnjivo je da Pravo na grad i Zelena akcija nisu već 2008. primijenili pasivni otpor vlastitim tijelima i onemogućili rušenje kina “Zagreb” i građevina u Preobraženskoj. Šteta! Danas, usred nezaustavljive recesije, mnogi i dalje predbacuju aktivistima i “neposlušnim” građanima zašto se uopće bave takvim stvarima dok je narod kruha gladan. Ispričavamo se, duboko se ispričavamo.
Nakon ovakvog epiloga, završavamo u Josipovićevom stilu. Bitka za Varšavsku je izgubljena, ali protesti i akcije udruga i građana nisu bili uzaludni. Nosili su poruku da se ovakav zločin u gradovima više nikada ne ponovi. Nakon svega, opet mi se danima po glavi mota Harms i scena iz kazališta. Nakon što svi glumci povraćaju, na scenu izlazi kći vlasnika kazališta i kaže: “Predstava je odgođena, zato što nam se svima povraća!”