Raspirivanje “Oluje”

Ove godine ovaj tjednik i godišnjica “Oluje” nisu se baš našli, čak bi se moglo reći da su se sasvim razišli. Ne, nije posrijedi ono što će neki sigurno pomisliti, iako se potpisani novinar nikada nije libio da se distancira od razmetljivog trijumfalizma i drastičnog manjka kritičke samorefleksije u slavljenju te obljetnice. Radi se o nečem prozaičnijem. Ovaj broj “Novosti” morao je, zbog praznične rupe stvorene godišnjicom “Oluje”, u štampariju ranije nego inače, pa o njoj moramo pisati unaprijed, dakle predviđajući što će biti.

Srećom, to nije tako teško. Jasno je da ove godine nećemo slušati, kao prošle i više prethodnih, vatromet ljutitih polemika na najvišem državnom nivou, kada su iz Beograda dolazili zahtjevi da se Hrvatska ispriča za, tvrdilo se, 250 do 300 tisuća prognanih i 2.500 ubijenih srpskih civila. I da u znak pijeteta prema tim žrtvama prestane slaviti godišnjicu “Oluje” kao državni praznik. Bilo je tu i neumjesnih usporedbi kako Srbi ne slave vojnu pobjedu u Srebrenici, pa ni Hrvatska ne bi smjela svoju u “Oluji”, kao da je to isto i kao da nam uz jedan razdrljeni trijumfalizam treba i drugi, još razdrljeniji i iritantniji.

Josipović ustanike vidi kao hipike

Na to je s hrvatske strane stizao jednako zauman odgovor da je za srpske žrtve u “Oluji” kriva isključivo srbijanska državna politika, čak je bilo subinteligentnih lekcija Borisu Tadiću da su “njegovi” tenkovi i “njegova” soldateska krenuli na Vukovar i na Hrvatsku. Svega toga, rekoh, ove godine neće biti, iz jednostavne činjenice da sučelice Tadiću više nema Stipe Mesića, koji je najzaslužniji što su hrvatsko-srbijanski odnosi izašli iz crne rupe devedesetih i doživjeli nikada veći zamah. Ali je onda svojom svadljivošću i kapricioznošću to uprskao, a nekim neshvatljivim potezima (pomilovanje Siniše Rimca) gotovo i upropastio.

Mesićev nasljednik Josipović sasvim sigurno neće krenuti istim putem, naprotiv, u samo mjesec-dva toliko je “demesićizirao” odnose s Tadićem da su danas njih dvojica malne postali neka vrsta političke svojte. Iako Mesić nije sasvim u krivu kada danas iz ranjene taštine odbačenog regionalnog mirotvorca tvrdi da Josipović samo nastavlja njegovu “istočnu” politiku, jasno je da njih dvojicu puno više toga dijeli. I to uglavnom u korist Josipovića, ali ne uvijek i ne u svakom detalju.

Za razliku od Mesića koji je, dok je racionalno vukao poteze, volio da se u njegovoj politici vidi nekakav logičan slijed i postupnost, Josipović bi preskakao po nekoliko stepenica, ponekad čak i cijelo stubište. Barem zasad to izgleda produktivno: imaš dojam da bi on svojim pitomim majkaterezinskim pristupom mogao pomiriti Tursku i Grčku, Kinu i Tajvan, Indiju i Pakistan, Ameriku i Kubu, pa zašto onda ne bi i Hrvatsku sa Srbijom. Ali, lako ti je kada ide lako. Njega još nitko nije vidio u situaciji kada zaškripi, što bi se moglo dogoditi ako Beograd odluči da dio napetosti i frustracija izazvanih presudom Međunarodnog suda pravde oko Kosova taktički prenese na odnose s Hrvatskom. Još više bi se to moglo dogoditi ako se aktivira hrvatska ljutotravaška desnica procjenjujući, prilično osnovano, da on nema snage da joj se, kao njegov prethodnik, snažno odupre i da je praktički izgura s političke pozornice. To je Mesiću uspjelo barem dva puta, kada je umirovio pobunjene generale i kada je izvan svih diplomatskih pravila zahtijevao od Vatikana da smiri mahnitanje proustaškog i antievropskog dijela klera.

U Josipovićevom revolveru nema takve municije, zapravo nema on ni revolvera, više je to, rekao bih, neka vrbova pucaljka, što će se, bojim se, brzo vidjeti. Ako skora presuda Anti Gotovini bude takva da ponovno zatopću falange antihaških puntara, Josipović će se najvjerojatnije povući u pasivnu kontemplaciju i držati u nedoumici naciju što o tome misli. Uostalom, dio toga već smo vidjeli na primjeru kontraskupa koji je na Dan ustanka održan u Srbu, gdje se Josipović pojavio na liniji svog nesumnjivog antifašizma, ali ga, karakteristično, doživljava u kategorijama “ljubavi i mira” (tako je reagirao kada je u publici primijetio partizanske kape), kao da su ustanak 27. jula digli pripadnici neke malo poznate komune ličkih hipika.

Biskup pod šljemom

Hej, kume, pa tu romantičnu viziju ustanka kao neke vrste partizanskog Woodstocka, naši kontraši mogu doživjeti samo kao da si im samoga sebe servirao na tanjuru. Tako i bi.

Lički biskup Mile Bogović – poznat po tome što je na svojoj novoj crkvi u Udbini dao ugraditi križ u obliku mača, a istočnu, da istočnu, stranu bogomolje stilizirao kao borbenu utvrdu – proglasio je ustanak u Srbu, kao i obilježavanje njegove godišnjice, pogubnim za sve hrvatsko i katoličko. U Srbu se, reče, ponovno kao i prije 69 godina diže puška protiv Hrvata i katolika. A kako ovaj biskup pod šljemom niti jednom riječju nije spomenuo ustaše i njihove zločine, ispada da su ustanici pobili i one Srbe koji su prije toga završili u Jadovnom i drugdje, samo da bi dobili izliku za zlodjela nad hrvatskim stanovništvom Like. Biskup je, pak, dobio izliku za svoju crkvu u obliku jezovito nazubljene fortifikacije, a budući je svoj borbeni govor održao u nazočnosti kardinala Josipa Bozanića, jednostavno iz toga moraš izvući neke zaključke.

Katolička crkva bila je od početka devedesetih jedan od stubova hrvatske nacionalističke revolucije, ali to nikada nije prelazilo u ovako otvorenu i osmišljenu antisrpsku harangu. Danas kada se i to događa, moraš se zapitati što je posrijedi. Zapravo, ništa posebno spektakularno, još manje neobjašnjivo i neočekivano. Crkva se ranih i srednjih devedesetih nije ni morala upuštati u neke antisrpske i antipravoslavne kampanje, to nikada ne zvuči jako kršćanski, a osim toga je, racionalno gledano, bilo i sasvim nepotrebno. Ta kampanja vodila se ionako s najviših mjesta državne i stranačke nomenklature, počev od one Tuđmanove da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, do kasnijih rasističkih majmuniranja sa šiljastim srpskim glavama i malim mozgovima, ili s “pedagoškim” uputama da djecu treba odmalena učiti da mrze Srbe. Tu se u kace kolektivne nacionalne svijesti nahvatalo dovoljno antisrpstva za rat koji je slijedio, pa i za dva-tri, tako da je kardinal Franjo Kuharić na početku devedesetih i poslije “Oluje” čak morao pozvati hrvatske vojnike da se ne odaju slijepoj osvetničkoj mržnji.

A onda se sve okrenulo i kucnuo je trenutak za drukčije pozicioniranje klera. Hrvatska politička klasa ušla je u odgojno-terapeutske programe Evropske unije i više se s političkih govornica nije smjelo lajati onako i onoliko kao dotada.

Crkva preuzima ulogu HDZ-a

Lajalo se, istinabog, mimo tih govornica, kao i sada u Srbu, gdje su Josipovića i pratnju ustašoidni ljutotravaši zasipali pogrdama “četnici, bando crvena” (što znači da mu odlazak na Bleiburg nije kod ove sorte donio nikakav popust). Ali, nije to to, riječ je o rasklimanim i razbacanim dijelovima nekadašnjeg moćnog desničarskog stroja. Ako ga se hoće dovesti u prijašnje stanje, trebao bi ga netko ponovno okupiti i organizirati, a za to je sposobna samo Crkva. Jedino bi ona mogla preuzeti ulogu HDZ-a iz devedesetih, koji sada mora biti kuš i po strani, što ne znači da stari kompanjoni i dalje s distance i ispotiha ne surađuju.

Neće tu suradnju biti moguće baš svaki put detektirati, ali unaprijed možeš reći kada će trebati šire otvoriti oči. Bit će to u tjednom rasponu od 27. srpnja do 5. kolovoza, od Dana ustanka u Srbu do Dana pobjede u Kninu, kada će se vidjeti do čega se u Hrvatskoj više drži: do oslobođenja od ustaša ili do “oslobođenja” od Srba. Na kontraskupu u Srbu to je izgledalo dovoljno loše da ne možeš znati hoće li netko pokušati na isti način raspiriti i godišnjicu “Oluje”.

Sigurno je, rekoh, jedino da ovaj put neće biti neuravnoteženih prepucavanja na liniji Zagreb-Beograd. Za sve ostalo ne bih, hvala lijepa, stavljao ruku u vatru.